Bila je to jedna od najposjećenijih utakmica na Gradskom stadionu ikad! Banjalučani su se borili za plasman u elitu. Ipak, to nije jedino značajno što je obilježilo kraj osamdesetih i početak devedesetih u BiH…
Na banjalučkom Gradskom stadionu odigrana je kultna utakmica – okršaj Borca i Proletera iz Zrenjanina, u okviru 38. kola Druge lige Jugoslavije, za plasman u elitu!
Registruj se, odmah verifikuj nalog i odigraj pet besplatnih sportskih tiketa, izvrti 20 free spinova vrijednih 2 KM i uzmi free runde na Lucky’s 6!
Mjesto u “krem-društvu” ranije je obezbijedila ljubljanska Olimpija, pa se između Banjalučana i Zrenjaninaca tražio drugi putnik u prvoligaški rang.
Igračima koje je sa klupe predvodio tada mladi trener Josip Kuže bila je potrebna bilo kakva pobjeda kako bi Borac po četvrti put u istoriji postao jugoslovenski prvoligaš – i do nje je stigao poslije izvođenja jedanaesteraca!
Borac je, na opšte oduševljenje oko 30.000 gledalaca, poveo u desetom minutu.
Albert Pobor krenuo je sa Borčeve polovine i potom uposlio Amira Durgutovića koji je uprkos prekršaju uspio loptu da proslijedi do Senada Lupića u kazneni prostor. Napadača Borca faulirao je Slobodan Dubajić, a arbitar Vujović pokazao je na bijelu tačku, da bi penal u gol pretvorio Suad Beširević.
Meč je, ipak, završen rezultatom 1:1 – Zrenjaninci su Antona Jakovljevića matirali u 65. minutu. Sa pozicije desnog krila je centrirao Amir Teljigović, a na suprotnoj strani loptu je prihvatio Nenad Nikolić koji je glavom zatresao Borčevu mrežu.
Na kraju, odlučivali su penali.
Beširević je pogodio, Amir Teljigović ne (udarac mu je odbranio Anton Jakovljević), ali je već u drugoj seriji Borčeva prednost poništena jer za Borac nije pogodio Vladica Lemić, dok za Proleter jeste Goran Bošković.
Ostalo je neriješeno i poslije treće serije (precizni su bili Božur Matejić i Slobodan Dubajić), da bi u četvrtoj seriji za Borac bio precizan Senad Lupić, ali ne i Nenad Nikolić.
Ukazala se šansa za kapitena Borca Damira Špicu da otkloni sve dileme, ali nije pogodio, pa je potom Jovan Šarčević imao šansu da nastavi dramu. Ipak, Anton Jakovljević je “znao” gdje će šutirati fudbaler Proletera, pa je Borac na kraju po četvrti (i posljednji) put izborio mjesto u Prvoj ligi SFRJ.
U narednoj prvoligaškoj sezoni, Borac je zauzeo 14. mjesto, a već naredne (1990-91), razdvojio je “veliku četvorku”, zauzeo četvrto mjesto i stekao pravo nastupa u Mitropa kupu – takmičenju koje je kasnije i osvojio.
Ali, izvještaj sa te utakmice mogli bismo ostaviti po strani…
Ono što je zaista obilježilo ovo vrijeme jeste bila sjajna posjećenost i podrška bh. navijača svojim klubovima širom zemlje… Za fudbal se živjelo, odlasci na utakmice bili su svakodnevnice koje se nisu dovodile u pitanje – sastavni dio života i nešto što se, naprosto, podrazumijevalo. Ako bismo tadašnju atmosferu uporedili sa ovim što na stadionu gledamo danas, složili bismo se, da je pomalo i žalosno… Vrijeme kada su uslovi bili mnogo teži, a ipak, sportska kultura živjela je pet puta više nego danas.
Ali, da se vratimo na poentu priče. Jedno od današnjih najvećih rivalstava tada je bilo drugarstvo. Naime, na utakmici protiv Proletera, velika podrška Borcu za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije bile su poznatI navijači Sarajeva “Horde zla”.
“Prisutan u toj gomili raje, navijača, po meni najveći dan u banjalučkom sportu. Hvala svima koji su uz Vulturese došli bodriti Borac” – rekao je jedan od tada prisutnih navijača Borca, a drugi se nadovezao:
“Naša starija raja, ekipa iz naselja Borik, pričala je da je vođa Hordi zla u to vrijeme sam hodao po Boriku, a znao je i po par dana nakon utakmice ostati u Banjaluci”.
Njihova prisutnost tada nije bila slučajnost, niti je bila samo sportska gestikulacija. Bila je to potvrda jedne šire, iskrenije priče: fudbal je u toj epohi povezivao ljude mnogo snažnije nego što ih je dijelio. Tribine su bile mjesto na kojem su različiti gradovi, boje i naglasci disali kao jedno, kada je fudbal bio više od rezultata – bio je izraz zajedništva, prijateljstva i poštovanja.
Kada bi se danas neko osvrnuo na snimke te čuvene utakmice, vidio bi mase navijača kako se prelivaju preko tribina kao valovi, bez obzira na to iz kojeg grada dolaze. Vidio bi osmijehe, zastave, transparente, prijateljska tapšanja po ramenu – slike koje su, nažalost, postale gotovo zaboravljene u savremenom fudbalskom ambijentu.
Priče ljudi koji su tih dana živjeli u Banjaluci svjedoče tome. Navijači Sarajeva koji su slobodno šetali Borikom, igrači i navijači koji su se družili bez tenzija, grad koji je disao sportski – sve to činilo je atmosferu koju je nemoguće vještački stvoriti. Bila je to emocija vremena, specifična toplina koja se više ne može ponoviti, ali se može pamtiti.
Uspjeh Borca te sezone, ulazak u Prvu ligu SFRJ i kasnije osvajanje Mitropa kupa, svakako su sportske prekretnice. Ali ono što se najdublje urezalo u sjećanje nisu samo golovi, penali i slavlja, nego upravo ta slika punog Gradskog stadiona i zajedništvo koje je nadilazilo fudbal.
Možda se vremena ne mogu vratiti, ali mogu biti podsjetnik. A taj podsjetnik je jasan: fudbal je najljepši onda kada spaja. I baš zato priča o Borcu, Proleteru i punom Gradskom stadionu ostaje jedna od najdragocjenijih uspomena našeg sportskog nasljeđa.
