Korsli Edvards je jedan od igrača sa najinteresantnijom košarkaškom biografijom ikada. U izuzetno zanimljivom razgovoru za MeridianSportBH, nekadašnji član Igokee, Cedevite, Fenerbahčea, Nju Orleans Hornetsa i još mnogo klubova, između ostalog je otkrio kako je bilo odrastati u Baltimoru, koji saigrači iz NBA lige su ga najviše fascinirali, te sa kojim legendama je i danas u odličnim odnosima. Podijelio je mnoge anegdote iz života u Aleksandrovcu, Zagrebu, Istanbulu, Bejrutu i Njujorku, otkrio je čime se trenutno bavi, te se prisjetio poznanstva sa Kobijem Brajantom.
Edvards je bio dio sada već legendarnog sastava Igokee koji je regularnu sezonu 2012/2013 završio na čelu tabele u ABA ligi.
“Osjećam veliku ljubav prema periodu provedenom u Bosni i Hercegovini. Volim navijače Igokee, i dalje se čujemo. Sjećam se djece koja su živjela u kući pored moje, kada sam otišao, nastavili su se brinuti o mom psu, sibirskom haskiju. Ljudi su mi donosili torte za rođendan, trudili su se da kvalitetno jedem i da imam sve što poželim, vidio sam da me poštuju i ja gajim iste osjećaje prema njima. Sve je bilo super, dok mi nisu zabranili da idem u kazino” – uz osmijeh se prisjeća Korsli i dodaje:
“Često sam ga posjećivao i sreća je bila na mojoj strani, ali rekli su mi da ne mogu primati platu i u isto vrijeme uzimati novac u kazinu, na šta sam odgovorio pitanjem: ‘Zar kazino ne služi upravo za to’? Igrao sam blekdžek i rulet, dobijao sam konstantno, 800 do 900 evra za noć, pomislio sam: ‘Uh, dobar sam, sve je opušteno’. Čak su me i pozvali u emisiju na novogodišnjem programu, bilo je zabavno, tu je bio i Siniša Štemberger. On je sjajan, rođeni smo na isti dan, sjećam se da mi je davao savjete šta da govorim u emisiji, a ja sam mu odgovorio da se smiri, nisam dijete, obojica imamo po 35 godina”.
Aleksandrovčani su u pomenutoj takmičarskoj godini imali zaista sjajan tim, sačinjen od mnogo iskusnih i kvalitetnih igrača, vođen od strane Dragana Bajića. Bili su poznati po sjajnoj atmosferi i timskom duhu, koji ih je činio nepremostivom preprekom za gotovo sve ekipe u regularnom dijelu sezone u ABA ligi.
“Ekipa je bila vrhunska, Milan Dozet, Branko Jorović, ma svi su bili odlični. Trener Dragan Bajić je opušten, podsjeća me na američke trenere, osjetio sam tu energiju koju prenosi na igrače, taj momentum, zaista je fantastičan u svom poslu. Pobjeđivali smo, očekivao sam da će dobiti neke bolje ponude. Ljut sam zbog činjenice što smo prevareni, bili smo prvi, trebali smo igrati Evroligu. Klif Hemonds i ja smo čak razmišljali i o potpisivanju novog ugovora, ali onda su nam javili da su pravila promijenjena, izmijenili su ih u korist jedne druge ekipe” – govori Edvards.
U polufinalu fajnal fora na svom terenu, “Igosi” su zaustavljeni od strane beogradskog Partizana, no u finalu domaćeg prvenstva su protiv Širokog slavili sa 3:2 u seriji.
“Partizan je imao odličan tim sa nekim NBA igračima. Žoa Lovernja sam kasnije i trenirao u Denveru, sve u svemu, bilo je ludo. Volim evropsku košarku, a navijači Igokee su posebni, pogotovo kad smo igrali u maloj dvorani. To je bilo zabavno, podsjećalo me na srednju školu. Igrali smo protiv Širokog, a parket je bio nekako čudan, sjećam se da se nikako nisam mogao umoriti na njemu” – rekao je naš sagovornik.
Potom je prokomentarisao anegdotu koja mu se najviše urezala u pamćenje, te posebno izdvojio Branka Jorovića, jednog od najtalentovanijih i najboljih srpskih igrača svoje generacije, o kome ste takođe mogli čitati na našem portalu.
“Ovo je najsmješnija stvar… Ja imam istetovirana krila preko grudi, a Dozet je uz pomoć ostalih iscrtao istu stvar na sebi, pa je zatim u svlačionici istrčao ispred mene i pitao me na koga me podsjeća, bilo je veoma zabavno. Mislim da smo bili tako dobra ekipa zbog iskustva, svi smo bili nešto stariji, imali smo porodice. Branko je veliki borac, bio je veoma dobar. Ponekad, kada sam igrao van SAD, bilo me je strah šta će neki od saigrača uraditi kada im dodam loptu, međutim Branko nije takav. Bio je izuzetno čvrst, igrao je čak i povrijeđen, uvijek mi je govorio da će se boriti za mene i to je ono što poštujem. Pokušavao sam motivisati tim, uvidio sam koliki potencijal posjedujemo, bili smo tako dobri, smatram da nas niko u Evropi nije mogao pobijediti. Uvršten sam i u najbolju petorku Igokee svih vremena, zaista to cijenim”.
Dvije sezone ranije, Amerikanac se predstavio navijačima Igokee kada je u Laktašima ubacio 30 poena u dresu Cedevite, koja je taj duel riješila u svoju korist sa 89:80. Zagrepčani su igrali sjajno tokom cijele takmičarske godine 2010/2011, stigli su do fajnal fora Evrokupa, a uz Korslija, tu su bila još dva njegova sunarodnika, Dontej Drejper i Brejsi Rajt. Sa klupe ih je predvodio Aleksandar Petrović, koji je sa cijelom ekipom razvio odlične odnose.
“Gledao sam Acine utakmice iz Cibone, zaista me impresionirao, bio je strašno dobar. Kao trener, bio je stvarno prijatan i opušten. Sjećam se, jednom prilikom sam ga pitao: ‘Aco, kad je trening’? Odgovorio mi je: ‘Čovječe, ti si veteran, sve već znaš, znaš kako se pobjeđuje’. Bio je izuzetno dobar motivator, podizao nam je samopouzdanje. Mogu reći da je on najbolji evropski trener sa kojim sam ikada radio, potpuno je razumio igrače, znao je ko šta treba da uradi da bismo pobijedili, zbog čega i jesmo bili veoma uspješni. Bilo mu je bitno da nam je svima ugodno, nikada nikome nije pričao iza leđa, bio je potpuno direktan. Znao je govoriti: ‘Igraš kao k***c, moraš se popraviti’, ali nikada se nisam ljutio jer sam bio svjestan da zna o čemu priča. Pogledajte neke snimke iz njegovih igračkih dana i sve će vam biti jasno” – istakao je Edvards, pa nastavio:
“Bili smo na fajnal foru Evrokupa, a ljudi nisu ni znali ko smo. Donteja Drejpera i mene su pitali za koga igramo, mislili su da je to Cibona, pa Zagreb, nisu ni čuli za Cedevitu. Drejper i ja smo sjajno kliknuli, on je takođe iz Baltimora, znamo se još od ranije. Moj mlađi brat, koji je umro prije dvije godine, upoznao me je sa Cedevitom. On ih je pronašao na internetu, bio je dobar u tome, ali i u košarci. Rekao mi je da pozovem agenta i da imam priliku da budem u timu zajedno sa Drejperom. On i ja smo se i igrački dobro slagali, zato smo i pobjeđivali, mada sam se razbolio na sredini sezone, međutim vratio sam se na fajnal for. Brejsi Rajt je takođe bio sa nama, sjajan bek, ali bio je tu sa porodicom. Drejper i ja smo iz Baltimora, nismo mu htjeli previše smetati. Zagreb je vrhunski grad za zabavu, zaista je bilo odlično”.
Korsli je rođen 1979. u Baltimoru, gradu u američkoj državi Merilend, koji je ostatku svijeta najbolje prikazan po kultnoj seriji “The Wire”.
“Čak sam i bio tamo, jedne nedjelje kada je serija snimana sam pokušao da ‘uđem u žicu’. Mnogo volim ‘The Wire’, ali prema onom što sam ja vidio odrastajući ovdje, ispričala je samo pola priče. Prikazana je samo istočna strana grada, momci sa istoka vode istok, a oni sa zapada upravljaju zapadom, tako da smatram da je to samo jedan dio. Pričali su mi da su se u trenucima snimanja dešavale prave pucnjave, to je možda i zabilježeno, baš to pokazuje kakva je situacija bila. Lokacije su se morale brzo mijenjati, ljudi zaposleni na seriji su plaćali momcima koji su upravljali blokovima kako bi mogli nesmetano snimati na određenim mjestima. Ne sviđa mi se što je grad prikazan u lošem svjetlu, mnogi ljudi se boje Baltimora zbog serije, ali ovdje imamo i mnogo prelijepih stvari. Što se tiče likova, najviše volim Marla. On mi je vrhunski karakter, vodio je sve, držao je grad” – otkrio je naš sagovornik, a onda se osvrnuo na svoje odrastanje u ovom mjestu:
“Odrastanje u Baltimoru je za mene bilo puno uspona i padova, kao kod svakoga u bilo kojem drugom dijelu svijeta. Živio sam sa roditeljima koji su se mnogo trudili oko mene, davali su svoj maksimum kako bih izvukao najbolje od života. Pohađao sam jednu od najgorih škola, imao sam mnogo prijatelja, neki više nisu ovdje, neki i dalje jesu. Išao sam svugdje sa majkom i ocem dok nisam napunio 17 godina, tada sam počeo da vozim, pa sam sam okušavao sreću, možda bih naletio na neku pogrešnu ekipu, ali bilo je i dobrih stvari. Tako je to u Baltimoru, veoma je lako otići u pogrešnom pravcu.
Košarkaška istorija mog grada je fenomenalna. Imamo mnogo bekova, mnogo brzih momaka, npr. Kevin Brasvel, igrao je sa mnom u srednjoj školi, potom je otišao na Džordžtaun, igrao je u Australiji, sada je trener. Tu su i Majk King, Rodni Bas, Kevin Noris, Rodni Eliot, Kit But, zaista mnogo igrača koji su igrali na velikim univerzitetima i imali sjajne karijere. Šonta Rodžers je jedan od najboljih plejmejkera ikada, a visok je samo 163 cm. Jak je kao bik, a pametan kao Ajnštajn. Sputalo ga je to što je nizak, ali sigurno ste čuli za njegovog sina, Darnela Rodžersa. U svakom slučaju, baltimorska košarka je na vrhunskom nivou. Ja sam bio jedan od najboljih visokih igrača, mada ovdje nismo proizvodili previše centara. Pohađao sam Lake Clifton Eastern srednju školu, a najveći rival nam je bila srednja škola Dunbar, tu su ranije igrali legendarni Magzi Bougs, Redži Luis, Redži Vilijams, Majkl Lojd, Donte Brajt, to je NBA klasa. Svi koji su išli u Dunbar su NBA kalibar, to je zaista nevjerovatno. Moji roditelji su išli u tu školu, a ja u suparničku, to pokazuje zašto sam kao Marlo Stenfild”.
Edvards je imao veoma uspješnu srednjoškolsku i koledž karijeru, sa svojim ekipama je igrao protiv najboljih igrača u državi, no to mu ipak nije obezbijedilo lagan odlazak u NBA ligu.
“Srednja škola je jedan od najboljih perioda u mom životu. Počeo sam u Mount Saint Joseph srednjoj školi, to je privatna škola, nisam mnogo igrao, a kasnije sam prešao u Lake Clifton Eastern. Bili smo peti u SAD 1997. godine, tako da smo bili jedan od najboljih timova u državi. Bili smo veoma čvrsti, kao što sam rekao, talenat u Baltimoru je neopisiv. Igrali smo protiv najboljih, npr. protiv košarkaša po imenu Šej Koton, on je bio Lebron Džejms prije Lebrona Džejmsa, osvanuo je na naslovnici ‘Sports Illustrated’-a. Dobra stvar za mene je bila što su svi protivnici bili visoki kao ja, a igrali su na bekovskim pozicijama, tako da mi je to pomoglo u kasnijoj karijeri, čuvao sam i bekove i tako se dodatno razvijao” – započeo je Korsli, pa se okrenuo narednoj stanici na svom putu:
“Onda sam otišao na koledž, Central Connecticut. Tu sam bio kao velika riba u malom jezeru, moj otac je kreirao taj slogan za mene, smatrao je da mogu otići u NBA direktno iz srednje škole, a ja i nisam toliko vjerovao u to. U svojoj prvoj sezoni sam postao jedini košarkaš u istoriji koji je dobio priznanje za igrača sedmice i rukija sedmice u istoj sedmici. Pokupio sam mnogo nagrada, igrao sam nevjerovatno dobro. To je zapravo bila moja druga godina, jer u prvoj nisam nastupao zbog loših rezultata na testovima. Imali smo najbolju seriju u istoriji koledža, prvi put smo otišli na ‘March madness’, imam mnogo trofeja u vitrini, ne mogu ih sve ni nabrojati. Bio sam treći najbolji strijelac u istoriji koledža, a nikada nisam šutnuo nijednu trojku na utakmici. Postigao sam preko 1,700 poena, imao sam preko 900 skokova, nisam propustio nijedan meč, lider sam po broju duela započetih u prvoj petorci. U svojoj posljednjoj godini sam potpuno ‘poludio’, imali smo najduži pobjednički niz u SAD, dobili smo 19 mečeva zaredom. Ipak, nisu me smatrali dovoljno dobrim za NBA. Zatim sam otišao u ligu pod nazivom USBL, to je bilo mjesto za igrače koji u svojim posljednjim godinama na koledžu nisu imali priliku da budu dio velikih kampova u sklopu priprema za NBA. Majk Svit, generalni menadžer Adirondak Vajldketsa je vjerovao u mene, rekao mi je da će se pobrinuti da budem draftovan. Moj put do profesionalca je bio zaista vrtoglav, sezona je završila u martu, a to sam postao već u aprilu”.
Amerikanac je na NBA draftu 2002. izabran kao 58. pik od strane Sakramento Kingsa, no u najkvalitetnijoj košarkaškoj ligi na svijetu je nastupio tek dvije godine kasnije, i to u dresu Nju Orleans Hornetsa. Sreću je u međuvremenu tražio u Italiji i CBA ligi, preteči današnje NBA Razvojne lige.
“Osjećaj je bio neopisiv, rečeno mi je da ću biti draftovan u prvoj rundi od strane Sakramento Kingsa, ali izdešavale su se neke stvari i mislio sam da me niko neće odabrati, a potom sam čuo svog omiljenog igrača, Čarlsa Barklija, kako govori: ‘A šta je sa onim malim iz Elvudsa’? Mislio je na mene, a potom je Adam Silver objavio da su me Kingsi izabrali. Slavio sam sa porodicom, to mi je bilo veoma bitno, i moja baka je tada bila živa, srećan sam što su svi prisustvovali ostvarenju mog sna, u kojeg sam uložio toliko truda. Ljudi su govorili da nisam dovoljno dobar, ali dokazao sam im suprotno. U Kingsima su tada igrali Kris Veber, Vlade Divac, Peđa Stojaković, Hidajet Turkoglu, sve sam ih volio” – rekao je nekadašnji igrač Igokee, pa se osvrnuo na jednu izuzetno dirljivu priču i Hornetse, čiji su dres u to vrijeme nosila imena poput Berona Dejvisa, Džej Ara Smita i Krisa “Birdmena” Andersena:
“Beron Dejvis je ubjedljivo jedan od najinteligentniijih profesionalaca koje sam ikad vidio u životu. I pored izuzetno velikih primanja, bilo mu je stalo do pobjede. Mnogi igrači olako shvataju neke mečeve, a on je tražio trijumf baš svaki put, mnogo sam naučio od njega. Kris Andersen je moj veliki prijatelj, družili smo se svaki dan. Bili smo nerazdvojni od moje prve godine, i dalje sam u kontaktu sa njim, kao i sa Dejvisom. Sa Džej Arom Smitom se povremeno vidim, razmijenimo i poruke preko društvenih mreža. Nažalost, nisam imao priliku da igram sa Spidijem Klekstonom. NBA iskustvo je generalno bilo fenomenalno, pogotovo zbog sljedeće veoma emotivne priče. Moj otac je preminuo dan prije nego što sam potpisan, pa moram ovo ispričati. On i ja smo imali dogovor, rekao mi je da odigram još četiri utakmice u CBA-u i da ću poslije toga otići u NBA. Iako sam na stolu imao ponudu jednog kluba od milion dolara, odlučio sam da ga poslušam. Odigrao sam ta četiri meča i majka me pozvala da dođem kući jer se otac nije osjećao dobro. Umro je u tri sata, a u tri i pet sam dobio poziv u kome mi je rečeno da ću igrati u Nju Orleans Hornetsima”.
Kao što smo već spomenuli, Edvards je u karijeri nastupao za zaista mnogo klubova, te o vremenu provedenom u većini njih ima veoma interesantne priče. Što se tiče Fenerbahčea, prije svega je bio oduševljen navijačima.
“Fenerbahče je institucija kao Njujork Jenkiji ili Los Anđeles Lejkersi. Igrao sam sa Turkogluom i ostali smo prijatelji, kada je saznao da sam potpisao za Fener, bio je veoma pozitivno iznenađen i rekao mi je sve najbolje o timu i navijačima. Tretirali su me kao kralja, gdje god da sam išao, tu su bili navijači. Jednom sam čak izgubio novčanik sa novcem i svim dokumentima, pronašli su ga i vratili, a bukvalno ništa nije nedostajalo, to je bilo zaista sjajno i shvatio sam koliko su ti ljudi odani. Fanovi na tribinama u Turskoj su nevjerovatni, znali su paliti kovanice i potom nas gađati njima, ali u svakom slučaju je bilo fantastično. Znali smo da smo morali biti spremni da izbjegavamo stvari koje lete ka nama, ali takođe smo imali u vidu da se isto sprema i protivnicima, naši navijači su bili najluđi. Kada sam nastupao za Banvit i vratio se tamo, pokazali su mi da me i dalje obožavaju, uvijek pamte i poštuju igrače. Volim Evropu, tako je opušteno, nije kao kod nas” – kazao je Korsli, a zatim je opisao kako se proveo u Kini, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Libanu i Poljskoj:
“Sjećam se svega. U Kini je bilo ružno, igrao sam odlično, prosječno sam bilježio preko 40 poena i 17 skokova po meču, ali nikada me nisu platili i praktično sam istjeran iz države, morao sam zvati Američku ambasadu. Ipak, navijači su me i tu obožavali, hrana je bila drugačija, sviđala mi se, bilo je lijepo osim tog prvog dijela. Egipat je bio sjajan, trener me stvarno volio, igrali smo odlično. Za Dubai govorim da je kao Diznilend za odrasle, bilo je prelijepo, sjajni restorani, mada ljudi košarku i ne poštuju previše.
Liban je bio najgori, bio sam tamo tri mjeseca, a nisam plaćen ni za jedan. Jednom sam bio bolestan, a oni su me natjerali da svejedno igram. Pristao sam na to, a onda su se žalili na način na koji sam igrao. Jednom prilikom, igrao sam protiv nekog igrača koji je bio visok 230 cm, potpuno sam ga uništio, što ih je iznenadilo, a potom sam im rekao da to mogu dobiti svaki put ako me plate. Ipak sam igrao u NBA, a sjećam se da mi je u jednom momentu u Turskoj trener Dejvid Blat u šali rekao da mrzi igrati protiv mene. Ponovo sam morao napustiti državu, čak su mi i prijetili, rekli su mi da će poslati nekog da mi naudi, pa sam bio kod prijatelja iz ambasade, jer je njihova kuća pod stalnom zaštitom. Sjećam se da su jednom prilikom bombom raznijeli nekog političara, a to se desilo u blizini dvorane u kojoj smo trenirali, ludo iskustvo, rekao sam sebi da više ne mogu biti tu. Bukvalno sam napustio državu usred noći, tada sam ponovo otišao u Tursku i prešao u ITU, gdje mi je bilo zaista sjajno.
Poljski tim je bio dobar, sa mnom je igralo još nekoliko Amerikanaca. Trener je dobio otkaz, potom je došao novi, ali iskustvo je svakako bilo odlično. Tada sam prolazio kroz neke probleme lične prirode i igranje košarke mi je pomoglo da ostanem pribran. Slično kao i u Aleksandrovcu, nije bilo mnogo toga za raditi, tako da sam se mogao koncentrisati isključivo na to da postanem bolji. Pobjeđivali smo, ali na kraju sezone mi nisu htjeli platiti. Pomislio sam: ‘Zašto se ovo uvijek dešava baš meni’? I dan danas mi duguju u Anvilu, ali nećemo o tome, mnogo ugovora prema meni nije ispoštovano, međutim najbitnija je ljubav koju osjećam prema ovom sportu. Tada nisam mnogo mario za novac, igrali smo košarku, sve mi je bilo potaman”.
Nakon završetka profesionalne karijere, naš sagovornik je uplovio u trenerske vode, a prvi angažman je imao u Denver Nagetsima, gdje je od 2014. do 2015. bio zadužen za rad sa visokim igračima, uključujući i Jusufa Nurkića, te Nikolu Jokića.
“Bio sam asistent zadužen za razvoj visokih igrača. Trenirao sam Jusufa Nurkića, protiv koga sam igrao kada je bio u dresu Zadra, tako da je to bilo veoma zabavno. Dosta vremena smo provodili zajedno kada je bio ruki, izlazili smo na večere. Timofej Mozgov je bio sjajan, nismo ga mogli izvući iz teretane, toliko je bio posvećen, sjećam se da nije volio da trenira sa mnom (smijeh). Mnogo je napredovao uz mene, uglavnom smo radili na vještinama kao što su hvatanje lopte, dodavanja i slično, pa zatim trčanje i momentum. Tu su bili Džej Džej Hikson, Džavel Mekgi, Kenet Farid, pomagao sam svim visokim igračima Nagetsa. Tada sam još bio u odličnom fizičkom stanju, nisam morao završiti karijeru, prihvatio sam posao iako sam imao i ponude da budem igrač u nekim klubovima, tako da sam i igrao protiv tih momaka na treninzima, svi su me pitali: ‘Zašto nas treniraš, zašto ne igraš’? Smatram da bih se bolje uklopio u današnju NBA košarku. Povremeno igram sa Karmelom Entonijem, Rudijem Gejom, Vilom Bartonom, svi oni su iz Baltimora i vraćaju se tamo, uvijek me zovu jer su svjesni koliko poznajem ovu igru. Igrao sam sa ‘Melom’ baš prije početka sezone, oduvijek smo prijatelji. Želim da naglasim da je on mogao biti rame uz rame sa Lebronom Džejmsom što se tiče napadačkog aspekta, samo da ga se NBA nije odrekla prije par godina” – naveo je Korsli, pa se okrenuo “Džokeru”:
“Prvi put kada sam vidio Nikolu Jokića, igrao je za Megu, imao je oko 16 godina. Bio sam apsolutno fasciniran, nisam mogao vjerovati šta gledam. Bio je spor, nije zakucavao, ali je imao oči na leđima. Fantastičan dodavač, a mogao je i pogađati kada treba, sjajan šuter. Znao sam da od tog momenta može samo napredovati. Sjećam se da su me neki treneri još tada pitali šta mislim o njemu, rekao sam im da je nevjerovatno dobar i da ga očekujem u NBA ligi veoma brzo. Oduvao me je, spor je, ali dodaje kao Džon Stokton. Da je bek, definitivno bi bio takav tip igrača”.
Edvards Kolorado pamti i po susretu sa starim poznanikom, legendarnim Kobijem Brajantom, koga je opisao na sljedeći način:
“Kobi je jedan od najpametnijih, najinteligentnijih ljudi koje ste mogli upoznati. Po njegovoj auri se vidjelo da nije umišljen, bio je potpuno skroman i prizeman. Njegov posljednji tripl-dabl je bio protiv Nagetsa, kada sam ja bio tamo. Zastali smo u tunelu, popričali smo o periodu kada smo igrali jedan protiv drugoga u srednjoj školi. Zamislite to, čovjek je na kraju karijere, a sjeća se detalja iz srednje škole, poput onog kad sam ga zaista grubo faulirao, nisam mu htio dopustiti da se izvuče. Rekao mi je da je mnogo naučio od mene, što me ostavilo bez teksta. Nisam mogao vjerovati, mislio sam da se šali, ali to je taj mentalitet koji je posjedovao. On i ja smo slični, učinili bismo sve što treba da bismo pobijedili”.
Ovdje definitivno nije kraj zanimljivostima o kojima je Edvards govorio. Prisjetio se i svog nastupanja u BIG 3 ligi, organizaciji osnovanoj 2017. od strane O’Šeja Džeksona, koji je u hip hop svijetu poznatiji kao “Ajs Kjub”. Igrao je sa mnogim bivšim NBA zvijezdama, a trenirao ga je Džulijus Irving.
“BIG 3 je vrhunska organizacija. To je striktno liga igrača, trude se da su svi oni srećni. ‘Ajs Kjub’ nas nikada nije ograničavao, rekao nam je da se opustimo i igramo kako god želimo, samo da bude fer. Igrao sam protiv Kenjona Martina, Džermejna O’Nila, Kvamea Brauna, Grega Odena, Glena ‘Big Bejbija’ Dejvisa, Lamara Odoma, svih tih najvećih zvijezda i prvih pikova. Sjećam se da je ‘Big Bejbi’ Dejvis izbačen zbog faulova na meni, moja porodica mu to nije oprostila, a nas dvojica se smijemo tome. Igrao sam zajedno sa Nejtom Robinsonom, a i trenirao sam ga u Nagetsima, on me takođe često pitao zašto to radim, kada bih mogao biti na parketu. Nejt je fantastična osoba, veoma je prizeman, s vremena na vrijeme razgovara sa mojim sinom. Iako je toliko poznat, uvijek je ostao skroman, on i ja smo veoma bliski. ‘Doktor Džej’ je prava faca, uopšte ne izgleda kao da ima 71 godinu. Još uvijek može zakucati, ima šake kao Kavaj Lenard, baš sam mu nedavno poželio srećan rođendan, srdačno se zahvalio, uvijek porazgovaramo. Velika je stvar za mene što mogu popričati sa legendama kao što su on, Rik Beri, Nensi Liberman, Rik Mahorn i Lisa Lesli, cijelu BIG 3 organizaciju posmatram kao jednu veliku porodicu. Nisam mnogo vremena proveo tamo, ali svi me poštuju zbog stvari koje sam uradio i to je za mene jedna od najboljih tri na tri liga na svijetu. Pratim i FIBA 3×3, Dušan Bulut je odličan, gledao sam ga kako igra, ta priča je takođe odlična. Sličnu stvar sam vidio i u Aleksandrovcu, tamo su se održavali turniri koji su me takođe oduševili. U SAD, stalno igramo tri na tri, sve mi je to veoma zabavno” – rekao je Korsli, a zatim se okrenuo uličnoj košarci u Baltimoru i Njujorku:
“Kevin ‘Stink’ Noris je jedan od najboljih uličnih igrača koje sam ikada vidio. Publika bi mu dobacivala: ‘Hej, driblaj zadnjicom, dodaj iza leđa, zakucaj iza leđa’ i slične stvari, a on bi to onda radio na terenu, imao je fantastičnu prednju promjenu, radio je sve što su ljudi tražili, to niko drugi nije mogao. Tu je i ‘Silk’, igrao je za AND 1, pa ‘Medžik’ Dorsi, to su za mene jedni od najboljih uličnih igrača ikada, uspjeli su proputovati svijet igrajući košarku.
Što se mene tiče, igrao sam na ulici, i to na mnogo mjesta. Bio sam u Raker parku, u Dajkmenu, širom Njujorka, zapravo sam bio jedan od najboljih u tome. Imao sam nekoliko nadimaka: ‘Grizzly bear’, ‘The Wizard’ i ‘Train’. U svakom dijelu ‘Velike jabuke’ sam imao različit alijas, u Dajkmenu sam bio ‘The Wizard’, u Nike Pro Am sam ‘Grizzly bear’, kad god postignem poen publika imitira oglašavanje medvjeda, a na koledžu sam imao nadimak ‘Big dog’. Ulična košarka me stavila na mapu, dosta različitih ljudi je tako čulo za mene i pamte me po tome”.
Amerikanac se trenutno bavi humanitarnim radom preko organizacije pod imenom “Kicksohyeah”, čiji je vlasnik i osnivač zajedno sa suprugom. Svjestan je da ljudi poput njega imaju obavezu da doprinose zajednici i pomažu mladim ljudima na sve moguće načine.
“Moj trenutni cilj je da preko svoje neprofitabilne organizacije pod imenom ‘Kicksohyeah’ pomažem djeci u Baltimoru. Učimo ih da čitaju, da se oblače, pripremamo ih za život. Moja supruga i ja smo započeli tu priču, novac kojim raspolažemo i koji nam je doniran od strane ljudi koristimo kako bismo obezbijedili djeci sve što im je potrebno. Trudimo se da im pomažemo, učimo ih raznim vještinama, kako da igraju košarku, meditiraju, kuvaju, u suštini sve korisne stvari koje vam mogu pasti na pamet, mi prenosimo na mlade. Pomažemo im da postanu baš ono što žele, utičemo na njih svojim primjerom. Za njih je odlično kada se povežu sa nekim ko je odavde, poput mene, Karmela Entonija, Rudija Geja ili Vila Bartona. Zbog njih gledaju NBA, zbog mene su pratili BIG 3, to im daje nadu. Pokušavamo da im prenesemo znanje koje bi onda oni mogli donijeti svojoj porodici. Takođe, povezujemo se i sa roditeljima, to i njima daje sjajnu priliku da rade nešto zajedno sa svojom djecom” – objasnio je bivši košarkaš.
Za kraj razgovora, Korsli je poslao inspirišuću i lijepu poruku za sve čitaoce našeg portala:
“Želim da ljudi shvate da je košarka kratkog vijeka, nikada ne znate šta se može dogoditi, pogledajte situaciju sa Kobijem. Iskoristite svaki momenat, ne uzimajte slobodne dane osim ako niste povrijeđeni ili bolesni, radite sve što je u vašoj moći za dobrobit igre. Što se tiče života, radite šta god vas čini srećnim, jednostavno je uvijek bolje, kada mnogo razmišljate, vjerovatno ćete pogriješiti.
Moja pokojna ujna je imala 108 godina, a njen savjet koji mi je ostao u sjećanju je da ne mijenjam ono što radim. Ljudi često govore o nekim dijetama, suzdržavaju se, a ona je jela slaninu, svinjetinu, sve što je htjela. Takođe je sama vozila, bila mi je inspiracija da nikada ne odustanem, da si utuvim u glavu da je sve moguće. Njena sestra je imala 106 godina, živjele su zajedno, no i ona je preminula prošle godine, bilo je odlično imati uz sebe nekog takvog”.
Čovjek sa mnogo nadimaka, a još više pečata u pasošu i sportskog, te životnog iskustva, definitivno je ostavio dubok trag u gotovo svakom timu u kome je nastupao, a kako je i sam rekao, košarka mu je u krvi i živi za nju, tako da je bila izuzetna čast imati ga za sagovornika.
Piše: Nikola Ignjatić
[google-translator]
online prescriptions without a doctor
my canadian pharmacy rx