Po mišljenju mnogih, pogotovo starijih ljubitelja karavana Formule 1, najbolji vozač svih vremena ogleda se u njemačkom velikanu Mihaelu Šumaheru, ali priča o njegovom debiju na velikoj sceni zapravo ima poprilično čudnu pozadinu.
Kako bi ova priča imala što upečatljiviji utisak, potrebno je vratiti se u ono vrijeme kada je, tada mladi Mihael, imao samo četiri godine. Kao sin zidara Rolfa i vlasnika lokalne karting staze nije bilo teško pretpostaviti u kojem pravcu će krenuti simpatije četvorogodišnjeg Mihaela. Već u tim godinama otac Rolf mu je posvetio dovoljno vremena i obradovao ga prvim kartingom, koji je doduše bio sve, samo ne pravi karting.
Upotrebom običnih dječijih kolica uz ojačanu zaštitnu konstrukciju Rolf je kreirao karting ubacivši motor od mopeda, što je dječaku koji gaji ljubav prema takvim stvarima od malih nogu izazvalo erupciju oduševljenja, a kako i ne bi.
Dok ispisujem ove redove ne mogu, a da se ne zapitam da li je moguće da već nekoliko godina taj isti dječak u tijelu odraslog čovjeka ispašta zbog posljedica vremena provedenog na skijama pri čemu je ostvario brzinu 20 km/h, ali zadržaćemo akcenat na stvaranju šampiona kakav Mihael Šumaher zaista i jeste.
Samo dvije godine poslije vožnje improvizovanog kartinga, tada šestogodišnji Mihael okitio se trofejom lokalnog prvenstva kartinga čime je svom ocu Rolfu, ali i ostalim ljudima u bliskoj sredini dao do znanja da se ne šali. Ono što malo ljudi zna ogleda se u činjenici da je u tim godinama Mihael trenirao i tekvondo, ali na njegovu i našu sreću emocija prema zvuku motora i opsesija brzinom zadržala ga je na trkaćoj stazi.
Evidentan napredak u godinama koje su dolazile izdvojio ga je kako na državnoj tako i na evropskoj sceni, pa je uslijedilo napuštanje škole i bacanje u mehaničarske vode. Dobro je poznato da svaki dobar mehaničar svoj automobil poznaje kao vlastiti džep, što je u ovom slučaju bio veliki plus za budućnost Šumahera.
Fantastični rezultati u periodu od 1988. godine, pa sve do 1991. godine ogledaju se u trijumfima od Formule 3, preko juniorskog programa auta prototipa, pa sve do postolja u japanskoj Formuli 300 kao i na njemačkom državnom šampionatu turističkih automobila.
Tada 22-ogodišnjem Šumaheru, govoreći fudbalskim žargonom, uslijedilo je vrijeme „na klupi“ i vrebanjem za šansom u najbržem putujućem cirkusu na svijetu, na velikoj sceni Formule 1. Za takvu priliku odgovorni su ni manje ni više jedan londonski taksi, biber sprej i nepoznavanje osnovnih zakona u Velikoj Britaniji belgijskog vozača Bertrana Gašoa.
Naime, prije 30 godina u odnosu na vrijeme u kojem trenutno živimo pojavio se mali tračak nade da bi Mihael Šumaher mogao debitovati u Formuli 1. Na kraju, čuvena izreka iz naroda: „Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane“ u ovoj priči potpuno je opravdala svoje postojanje.
Belgijanac Gašo u to vrijeme bio je vozač koji visoko rangira u krovnoj organizaciji utrke formula na planeti, a iste godine okitio se i šampionskom titulom na čuvenoj utrci „24 sata Le Mansa“. Samo dva dana nakon što je postavio rekord najbržeg kruga na Velikoj nagradi Mađarske Gašo je već bio u Londonu, koji će poslužiti kao priloška odredba za mjesto ove radnje.
„Vozio sam se taksijem i usljed neke poprilično nebitne priče s vozačem pronašao sam se uvrijeđenim, te sam iskoristio biber sprej kako bih se zaštitio verbalnih napada vozača. Zaista nisam smatrao da sam u tom trenutku uradio bilo šta loše. Isto tako nisam mogao ni naslutiti da će mi sloboda biti oduzeta te da ću završiti iza rešetaka“ – rekao je u jednoj emisiji prije nekoliko godina belgijski vozač.
Od bezazlenog vikenda u zatvoru, Gašo je prvobitno optužen na zatvorsku kaznu od šest mjeseci, što je poslije uloženih žalbi smanjeno na dva mjeseca. U tom trenutku Belgijanac je bio vozač Džordan-Forda, koji se nalazio u vlasništvu Edija Džordana.
Vlasnik tima imao je ogromne glavobolje u vidu manjka vozača, pa je putem poznanstva i informacija iz kuloara Formule 1 saznao za mladog i talentovanog Nijemca, Mihaela Šumahera. Mladi „Šumi“ obavio je testiranja samo sedam dana prije svoje prve zvanične trke i to na čuvenoj stazi „Silverstoun“ u Velikoj Britaniji. Edija Džordana je „slomio“ menadžer Vili Veber koji je pohvalno govorio o Šumaheru u superlativu, te da stazu „Velike nagrade Belgije“ poznaje kao svoj džep, što je u tom trenutku bila laž.
Istina je bila takva da je Šumaher stazu u Belgiji obišao samo biciklom, ali to uticalo na ishod događaja. Njemački vozač maksimalno je iskoristio ukazanu priliku i poslije kvalifikacija završio na fantastičnom sedmom mjestu čime je obezbijedio jako dobru startnu poziciju, ali i opravdao očekivanja.
Ipak, kada je došao glavni da utrke, Mihael Šumaher na stazi je proveo svega nekoliko sekundi, jer mu se bolid pokvario poslije samo 300 metara usljed problema sa kvačilom. To nije uticalo na odluku Edija Džordana da talentovanog vozača zadrži u svojim redovima. Osim vlasnika Džordan-Forda i svi ostali stručni ljudi iz svijeta Formule 1 ostali su oduševljeni onim što su vidjeli, da bi zatim uslijedio nevjerovatan uspon Mihaela Šumahera.
Gašo je odslužio zatvorsku kaznu i izašao poslije dva mjeseca propustivši četiri utrke, a nakon što se vratio njegovo mjesto u timu bilo je već popunjeno. Potpisao se za tim „Larus“, ali forma koju je prikazivao prije sudske presude više nikada nije viđena. Povukao se iz svijeta Formule 1 1995. godine, a već u tom trenutku Mihael Šumaher bio je dvostruki šampion svijeta nakon čega je potpisao za Ferari gdje će provesti narednih deset godina sa ogromnim uspjehom.
„Šumaher je apsolutno zaslužio karijeru kakvu je ostvario u Formuli 1. Nisam ja napravio od njega to što je viđeno na utrkama širom planete, već on sam. Maksimalno je iskoristio ukazanu priliku i uradio ono što je najbolje za njega. Sigurno da i ja žalim za onim što sam uradio u Londonu, naravno da bi se stvari drugačije odvijale po mene da se to nije desilo, ali odavno sam se pomirio s tim“ – rekao je Gašo gostujući na radijskoj emisiji za „BBC“.
U životu se potrebno pronaći na pravom mjestu u pravo vrijeme i to je zasigurno tačno, pogotovo kada je ova priča u pitanju. Svijet Formule 1, ali i popularizacija na planetarnom nivou totalno su se promijenili u samo sedam dana.
Kada bi Vam neko pričao kako su londonski taksi, biber sprej i bizaran zakon u ogromnoj mjeri zaslužni za procvat tada gusjenice Mihaela Šumahera u leptira raskošnih krila koji će suvjereno vladati u „sedlu propetog konjića“, sigurno bi ste pomislili da je u pitanju neka basna ili možda bajka…
Bilo kako bila, ova priča će zadržati srećan završetak, jer je poprilično tanka linija od četvorogodišnjeg dječaka koji vozi kolica sa ugrađenim motorom od mopeda, do sedmostrukog šampiona svijeta čiji iskreni dječački osmijeh ne može izbrisati niti jedna koma, pa koliko god dugo ona trajala.
„Dodavao sam gas gdje su drugi kočili“ – svojevremeno je izjavio Mihael Šumaher, a nama preostaje da pronađemo inspiraciju u liku i djelu čovjeka koji je autoru ovog teksta sinonim za pobjedničko postolje i šampionski šampanjac, do kojeg se dolazi težim putem, definitivno onim kojim se rjeđe ide.
