Jedinstvena priča 60-ih godina u Platonovoj: Anegdota Borac - Novi Sad koja se prepričava i danas

Klub je osnovala grupa trgovačkih pomoćnika koji su se okupljali u gostioni “Putnik” u Banjaluci po dogovoru iz 1925., da bi nekoliko decenija kasnije gradu na Vrbasu fudbaleri Borca donijeli fudbalsku groznicu. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja u tom vremenu Borac je konačno postao jugoslovenski prvoligaš, a priča prepuna anegdota koje se i dan danas prepričavaju u starim gradskim kafanama među starim generacijama kreće ovako…

Startovao je tih 60-ih godina banjalučki klub sjajno. U prvoj utakmici na prepunom gradskom stadionu, golom Vezmara pobijeđen je Hajduk rezultatom 1:0. Badava je Splićanima bio i onakav majstor poput Bernarda Bajde Vukasa, jer su ih Borčeve tadašnje uzdanice Nikola Vezmar, Atko Kasumović, Branko Krivokuća, Stanislav Kolak, Franjo Tomljenović i Momčilo Bobi Spasojević u svemu nadmašili. Kolak, tadašnji čuvar mreže Banjalučana je kao mačka letio iz ugla u ugao i zaustavljao udarce Šenauera, Vidovševića i Ankovića.

Poslije je Borac je nastavio gurati solidno. Vratio se neporažen protiv Vojvodine u Novom Sadu, igrao 1:1 protiv Veleža i isti rezultat izborio protiv OFK Beograda na stadionu “Karaburma” koji je još bio u izgradnji. Bio je banjalučki velikan veoma jak, iako su za Beograđane tada igrali Skoblar, Samardžić, Vidinić i Antić, vrsni majstori fudbala.

Uslijedila su dva očekivana poraza. Prvo je Borac pao u Banjaluci protiv Partizana pred više od 16.000 gledalaca. Crno-bijeli tim iz Humske tada je sa Šoškićem, Galićem, Jusufijem, Sombolcem, Vasovićem i braćom Čebinac važio za pet najboljih evropskih klubova, a crveno-plave porazio je sa 7:4.

Naredne nedjelje u Sarajevu, Ferhatović, Makušević i Arslanagić nisu dozvolili izjednačenje. Bilo je 3:2 za bordo ekipu, a sve je već bilo riješeno u prvom poluvremenu.

Utakmica protiv Novog Sada u Banjaluci i eventualno novi bodovi trebalo je da Borac učvrste u sredinu tabele. Sve novine su objavile da su Banjalučani apsolutni favoriti.

U subotu, dan uoči utakmice, navratio je Miladin Mirković oko podneva u svoju kancelariju smještenu u baraci u zaleđu “Titanika”, okrenuo par telefona poslovnih saradnika kako bi dogovorio da sutra zajedno idu na utakmicu i iz ladice izvadio svoj tiket da ga ispuni i preda na trafici “Sportske prognoze”. Uplate su se primale do 14 časova. Na posebnom papiru nakon što je dobro analizirao sve parove, ispisao je svoj “tip”: pokraj para Borac – Novi Sad, u sve četiri kolone, igrao je “keca”. Taman se spremao da ispuni i tiket i preda ga na ovjeru, kada je u tom trenutku pogledao kroz prozor preko puta kojeg se nalazila minijaturna i gotovo skrivena bašta restorana “Beograd”.

Učinilo se Miladinu da vidi poznata lica koja se u bašti vesele, a ispred njih boce i čaše pića. Pogledao je još jednom i imao šta da vidi: Kolak, Vezmar, Kasumović i Krivokuća lumpovali su li, lumpovali… Vratio se za sto, opet prišao prozoru i tako nekoliko puta… Bio je veoma ljut – tako važna utakmica koja usmjerava dalju sudbinu Borca, a oni banče. Ko će sutra trčati za Krginom, Klipom i Lemićem – glavnim napadačima Novog Sada? Ko će nadskočiti gorostasnog Brzića i preskočiti žustrog Tojagića? Jer ovi što ispijaju čaše sigurno neće.

Prepisao je na kraju sa papira na tiket sve “tipove”, izuzev onog pored para Borac – Novi Sad i umjesto “keca” kojeg je naumio, odigrao je Miladin “dvojku”.

Sutradan na Gradskom stadionu u Banjaluci senzacija: Borac – Novi Sad 2:3, baš kako je na svom tiketu ispunio Mirković. Sve prvoligaške utakmice završile su toga dana oko 18 časova, a pet-šest minuta kasnije Mirković je skočio do samog neba. Pogodio je “dvanaesticu”.

Uveče, na kraju dnevnika, saopšteno je da će na “Sportskoj prognozi”, najviše zbog iznenađujuće pobjede Novog Sada u Banjaluci, biti rekordan dobitak, jer je samo jedan tiket sa dvanaest pogodaka. Naime, mjerio se Miladinov dobitak sa milionima, a taj novac omogućio mu je bezbrižan život. Kupio je i novog fiću, častio svakoga, a sebi ostavio da može posjećivati sve utakmice i trošiti dok još živi.

U posljednjoj utakmici te sezone Karlovac je savladan u Banjaluci sa ubjedljivih 7:1 i slavlje je moglo da počne. Borac je ostavio iza sebe najvećeg rivala, Željezničar iz Sarajeva. Taj istorijski rezultat ostvarila je ekipa koja je najčešće igrala u sastavu: Kolak, Krivokuća, Kulenović, Jurić, Švraka, Kasumović, Janković, Miljuš, Vezmar, Spasojević, Tomljenović, Timotijević i Knez. Nezaboravni su to dani za banjalučki fudbal.

Ali, za podvig u Prvoj ligi Borac nije imao snage, a nije imao ni srećno složenu najbolju postavu. Klub je napustio Tomo Knez, pokazalo se da je to bio nenadoknadiv gubitak, a angažovani su mladi igrači koji se nisu baš najsrećnije uklopili u novu sredinu. Na kraju sezone, Borac je ostao na začelju tabele i vratio se u Drugu ligu.

Iz godine u godinu, tragalo se za povratkom na veliku fudbalsku scenu. Sa Borcem su živjeli gimnazijalci i drugi banjalučki srednjoškolci. O Borcu se pričalo na korzu.

U ljeto 1970. godine Borac će igrati nezaboravne kvalifikacije protiv Osijeka i Borca iz Čačka. U utakmici odluke u Čačku ostvario je pobjedu golom Fazlića od 1:0 i ponovo postao prvoligaš. Takvo slavlje, kakvo po povratku iz Čačka, Banjaluka do tada nije vidjela. Članovi ekipe koja je drugi put postala prvoligaš najčešće su bili: Komadina, Komić, Pelc, Gavrilović, Agić, Odić, Alagić, Kušmić, Smileski, Jusić, Bećirbašić, Fazlić, Čorbegović, Blagajčević, Hrgić…

To je vrijeme kada Borac igra zapaženu ulogu u jugoslovenskom fudbalu, kada je Gradski stadion bio pretijesan da primi sve ljubitelje fudbala, vrijeme kada su crveno-plavi ispisali stranicu istorije koju upravo prepričavamo, baš kao i ovu novu, koju će jednog dana neko prepričavati…