Dilan Enis, košarkaš Mursije, u razgovoru za MeridianSportBH je pričao o vremenu provedenom u Megi i Crvenoj zvezdi, odnosu sa Miškom Ražnatovićem, Srbiji i mnogim drugim temama.
Dilan Enis je 31-godišnji Kanađanin koji trenutno nastupa za Mursiju. Ova ekipa je hit Endesa lige, u kojoj zauzima treću poziciju na tabeli, a u pretposljednjem kolu su sa 82:73 savladali favorizovanu Barselonu.
“Fantastično mi je u Mursiji. Trenutno smo toliko uspješni jer nismo samo odličan tim na terenu, nego smo i veoma dobri prijatelji van njega, što se može prepoznati u našim utakmicama. Niko nije sebičan, uvijek pazimo jedni na druge i nastojimo podići nekoga kada padne. Kada pogledaš našu klupu, možeš primijetiti da svi konstantno bodrimo jedni druge.
Meč protiv Barselone smo odigrali sjajno. Oni su odlična ekipa, ali mi smo sposobni da se takmičimo sa svima jer vjerujemo jedni u druge. Svako od nas vjeruje da onaj do njega želi pobjedu i spreman je žrtvovati se isto kao i on. Iskreno želimo da vidimo da svima u klubu ide dobro i baš zato smo u ovom momentu tu gdje jesmo” – započeo je Enis.
Dilan je svoj profesionalni košarkaški put započeo u Srbiji, u dresu Mege u sezoni 2017/2018. Kanađanin je zatim u decembru prešao u Crvenu zvezdu, u kojoj se zadržao do aprila 2018. godine.
“U Srbiji mi je takođe bilo fantastično. Smatram da mi je Mega bila savršena destinacija za početak evropske karijere. Trener Deki Milojević je bio perfektan za mene. Bio je u stanju da kvalitet moje igre podigne na izuzetno visok nivo kroz način na koji nisam bio korišten na koledžu. Mnogo sam naučio od njega i pomogao mi je da na najbolji mogući način shvatim evropsku košarku, što je razlog za moj kasniji uspjeh na Starom kontinentu” – prisjetio se naš sagovornik, pa se okrenuo Zvezdi, u čijem dresu je sarađivao sa trenerom Dušanom Alimpijevićem:
“U Zvezdi mi je bilo fenomenalno, iako nam se saradnja završila prije kraja sezone. Mislim da trener Alimpijević i ja u tim trenucima nismo u potpunosti ‘kliknuli’. Na njemu je bio veliki pritisak, a meni je bila prva sezona u Evropi, tako da smo imali neku vrstu sukoba. Sada je drugačije, igrali smo jedan protiv drugoga u Turskoj i mogu reći da su ovo sjajni momenti za njegovu karijeru. Sazrio je i kao osoba i kao trener, drago mi je da postiže velike uspjehe. Prije mečeva bismo razgovarali o tome kako je biti otac, poželio mi je sreću i drago mu je što i meni ide dobro. Sada smo u sjajnim odnosima.
Gdje god da sam igrao, navijači su bili sjajni, a posebno bih izdvojio ljude iz Mursije koji me izuzetno mnogo vole. Ipak, atmosfera na utakmicama Crvene zvezde je nešto potpuno nevjerovatno, i to ne samo u poređenju sa Evropom, nego i cijelim svijetom. Ja sam nastupao za klub koga ti navijači bodre, a srce mi je svejedno umalo iskakalo iz grudi na svakoj domaćoj utakmici, tako da ne mogu ni zamisliti kako su se osjećali protivnici. Navijači pokazuju veliku strast i posvećenost, a ta atmosfera nije za svakoga. Postoji i pritisak kada igraš za Zvezdu, međutim dok pobjeđuješ, osjećaš se nezaustavljivo”.
Zadržali smo se na periodu u kome je Enis sa Beograđanima igrao Evroligu i ABA ligu. Prokomentarisali smo njegov okršaj sa tada 18-godišnjim Lukom Dončićem, kao i abaligaške košarkaše protiv kojih mu je bilo najteže igrati:
“Sjećam se utakmice protiv Reala sa Lukom Dončićem. Već tada je bio vrhunski igrač i znao sam da je spreman za NBA ligu, iako su mnogi Amerikanci bili skeptični. Govorio sam im da taj momak sa 18 godina igra protiv odraslih ljudi i ‘ubija’ ih u svakom meču Evrolige.
Nije bilo šanse da me neko ubijedi da on neće postati uspješan u NBA. Nisam baš mogao pretpostaviti da će u toliko kratkom vremenskom periodu doći do toga da ga smatraju jednim od pet najboljih igrača lige, međutim bio sam uvjeren da će ostvariti uspjeh.
U to vrijeme, u ABA ligi je bilo mnogo dobrih igrača na mojim pozicijama. Protiv nas su svi bili izuzetno motivisani, ali kao najteže protivnike bih izdvojio Nemanju Gordića i Nikolu Ivanovića. Bilo je tu još puno fantastičnih bekova i bilo mi je zadovoljstvo igrati protiv svih njih”.
Dilanov dugogodišnji agent je Miško Ražnatović, sa kojim je kanadski košarkaš ostvario i više nego prijateljski odnos.
“Sa Miškom sam uspostavio izuzetno čvrste odnose. On nije samo moj agent, smatram ga članom porodice. Znam mnogo igrača koji sa svojim menadžerima komuniciraju striktno poslovno, međutim to nije slučaj sa nama. Miško poznaje moju ženu i djecu, često se čujemo, čestitamo si praznike, rođendane itd. Ono što Ražnatović i ja imamo je veće od košarke, zato tako dobro sarađujemo još od moje prve sezone u Megi.
Sjećam se jedne zanimljive priče. Dok sam igrao u Srbiji, Miško je otišao u Majami. Njega svi znaju kao ‘strašnog’ momka, a kada se vratio kući, moja žena mu je rekla: ‘Hej Miško, sviđa mi se kako si pocrnio, gdje si bio?’ On joj je potom odgovorio da je putovao u Majami kako bi radio nešto u vezi sa NBA ligom.
Ta situacija mi je bila baš zabavna jer prikazuje naš odnos. Vidimo ga kao izuzetno dobrog čovjeka i odličnog biznismena, ali i člana familije. Smiješno mi je što ga većina posmatra kao veliku, snažnu i čvrstu osobu, dok je za nas on dobri stari Miško, lik koji je zaslužan za sve prilike koje sam dobio u karijeri” – ispričao je igrač Mursije.
Zanimljiva činjenica u vezi sa glavnim akterom ove priče je to da je u jednom trenutku posjedovao pasoše tri države: Kanade, Jamajke i Srbije.
“Rođen sam i odrastao u Kanadi, koja me je oblikovala kao osobu. Dobar sam, pozitivan i uvijek se smijem, a svi kažu da su Kanađani upravo takvi, ljubazni i pristojni. Na parketu sam malo drugačiji, imam tu agresivnost u sebi, međutim i dalje se može vidjeti koliko sam srećan što igram košarku. Trenutno ne posjedujem jamajkanski pasoš, ali imao sam ga jer sam nastupao za njihovu reprezentaciju. Moji roditelji i svi ostali preci su sa Jamajke, tako da je ta krv u meni.
Putovanje na Jamajku je bilo od izuzetno velike važnosti za mene jer sam vidio gdje je moja porodica odrastala, upoznao sam se sa kulturom. Bitno je da znam odakle potičem. Srpski pasoš sam dobio dok sam igrao za Zvezdu i bio sam veoma srećan zbog toga. Pretpostavljam da nisu svi bili okej sa tim, ali velika većina ljudi mi je pružila ogromnu podršku. I dan danas gajim toliko pozitivnih emocija prema Srbiji i svim ljudima iz te zemlje. Zahvalan sam na državljanstvu i prilici koju sam dobio. Sve to mi je mnogo pomoglo u karijeri i uvijek ću biti duboko povezan sa Srbijom. Trenutno sam na drugom mjestu, ali ljudi koje sam upoznao u Srbiji su i dalje značajan dio mog života” – kazao je Dilan, pa dodao o okršaju Orlova i Kanade na posljednjem Mundobasketu:
“Posmatrati meč Kanade i Srbije u polufinalu Svjetskog prvenstva je bilo fantastično za mene. Sjajno je gledati momke sa kojima i oko kojih sam odrastao – Dilona Bruksa, Dvajta Pauela, Kelija Olinika… Pratiti ih kako napreduju, a potom raditi zajedno s njima tokom ljeta i razgovarati o našim karijerama, vrhunski osjećaj. Uvijek ću navijati za Kanadu. S druge strane, veoma mi je drago što je i Srbija na vrhu, igrao sam protiv mnogo njihovih reprezentativaca, a s nekima se i danas čujem. Kad god se vidim ili igram protiv nekog iz Srbije, uvijek se šalimo i napravimo dobru atmosferu”.
Iako je Enis u svakoj ekipi bio miljenik navijača i poznat je po širenju pozitivne energije na parketu ali i van njega, nerijetko je javno pričao o svojoj borbi sa depresijom, pogotovo u periodu kada je prošle sezone nastupao za Galatasaraj, nakon rastanka sa Gran Kanarijom.
“Svi vide moju dobru, pozitivnu stranu i trudim se da ostanem takav. Nastojim da vidim samo dobre stvari. Čak i u teškim trenucima, mora postojati nešto pozitivno čega se možeš uhvatiti. Veoma otvoreno pričam o depresiji i anksioznosti sa kojima sam se suočavao. U tim trenucima sam samo mislio o tome da se moram probuditi i napraviti korak naprijed, pa još jedan, pa još jedan, te ću se tako eventualno vratiti u pozitivu. Mislim da svi prolazimo kroz slične stvari, samo što su neki poput mene sposobni pretvoriti ih u nešto dobro i postati bolja osoba, dok neki ostanu u mjestu i čak si i pogoršaju stanje misleći kako je cijeli svijet protiv njih.
Imam ženu i dvoje djece, kao i druge ljude koji paze na mene. Dugujem sebi da se vratim na pozitivnu stranu kada stvari ne idu kako treba. Jedini izlaz iz teških trenutaka je pozitivno razmišljanje. Čak i ako je takvo razmišljanje lažno, vaš um će vremenom povjerovati u to. Sada sam srećan većinu vremena i svjestan sam da ima ljudi kojima je mnogo gore. Da se suočavam sa teškim bolestima, siromaštvom ili nekim drugim velikim problemom, mogao bih samo poželjeti život koji trenutno živim. Najbitnije je da smo moja porodica i ja zdravi” – poručio je 31-godišnjak.
U svom dokumentarnom serijalu, Dilan je između ostalog govorio o mentalitetu koji ga je doveo do mjesta na kojem se trenutno nalazi. Više o tome je istakao na sljedeći način:
“Uvijek ću imati taj ‘underdog’ mentalitet o kome konstantno pričam. Još dok sam bio klinac, smatrao sam da nisam bivao rangiran na pozicijama koje sam zaslužio, a kada sam postao profesionalac, timovi se nisu baš otimali za mene, tako da ću uvijek imati taj autsajderski mentalitet, bez obzira na to koliko sam uspješan. Živim za utakmice protiv ekipa kao što su Barselona, Real Madrid i ostali od kojih svi očekuju nas pobijede. Veoma intenzivno se pripremam za svakog suparnika, ali dueli protiv favorita me dodatno ‘nalože’ jer tu mogu vidjeti na čemu sam.
Još uvijek imam prostora za napredak kako bih konstantno bio prisutan u pričama o najboljim igračima. Takvo razmišljanje mi je omogućilo da savladam mnoge prepreke u životu. Uvijek hoću više, nikada nisam zadovoljan. Vjerujem da napredak prestaje u momentu kada postaneš zadovoljan. Osjećam da napredujem iz sezone u sezonu i želim da nastavim u tom ritmu. Konstantno sam paranoičan, preispitujem se da li dovoljno vrijedno radim. Kada završim karijeru, ne želim se u mislima vraćati u prošlost i pitati se jesam li mogao bolje. Želim učiniti sve što je moguće kako bih postao najbolja verzija sebe”.
Za kraj, pričali smo o košarci u Kanadi, sa posebnim naglaskom na Bremptonu, gradu u kome su između ostalih odrastali Dilan i njegov brat Tajler Enis, Tristan Tompson i Entoni Benet, prvi Kanađanin koji je izabran kao prvi pik na NBA draftu.
“Rođen sam i odrastao u Bremptonu. Odatle su naravno i moj brat Tajler, kao i moj veliki prijatelj Tristan Tompson, Entoni Benet i mnogi drugi talentovani košarkaši. Brempton ima toliko mnogo igrača čiji talenat se može porediti sa bilo kojim gradom iz Sjedinjenih Američkih Država. Da je Kanada ranije bila košarkaški ispraćena kao danas, smatram da bi mnogo više momaka iz naše zemlje sa kojima sam odrastao uspjelo u NBA ligi. Ako pitate bilo koga od mladih momaka koji se nalaze u NBA ligi ili su na putu ka njoj, pričaće vam o Dilanu Enisu i Tristanu Tompsonu, koji su postavili temelje za njih kako bi stigli tamo gdje bi i trebalo da budu. Ne želim da preuzimam bilo kakve zasluge, ali kada se vratim kući pričam sa sunarodnicima iz NBA lige i svi mi govore da sam im pomogao da dođu do pozicije na kojoj se trenutno nalaze.
Tristan je imao nevjerovatnu karijeru koja još uvijek traje, a Entoni Benet se nije predugo zadržao u NBA, jednostavno se tako potrefilo. Možda je bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, a doživio je i neke povrede. Bio je prvi pik, što samo po sebi nosi veliki pritisak, kao i prvi Kanađanin ikada koji je izabran sa najviše pozicije na draftu. Da je bio drugi ili treći pik, ne vjerujem da bi pritisak bio toliki. Razgovarali smo ljetos, srećan je, ima ženu i djecu, još uvijek igra košarku i uživa, što je na kraju krajeva jedino bitno. Neki govore da je Entoni propao jer nije napravio veliku karijeru u NBA ligi, ali to ni približno nije tačno. Ostvario je svoje snove, bio je prvi pik, još uvijek uživa u životu i bavi se poslom do koga mu je stalo. Benet je odličan momak i za nas Kanađe uopšte nije neuspješan, postigao je nešto o čemu mnogi mogu samo sanjati. Biti draftovan je samo po sebi velika stvar, a on je bio prvi pik i to mu niko nikada neće moći oduzeti” – završio je Enis.
Dilan Enis i Mursija se večeras od 18.30h u Laktašima sastaju sa Igokeom u okviru 4. kola grupne faze FIBA Lige šampiona. Španski tim je u prvom međusobnom duelu na svom parketu slavio sa ubjedljivih 72:47.
Piše: Nikola Ignjatić
