Kristijano Ronaldo je u utakmici protiv Francuske skupo koštao reprezentaciju Portugala zbog svog ogromnog ega.
Scena je sljedeća, četvrtfinale Evropskog prvenstva, prepune tribine “Folksparkstadiona” u Hamburgu i protivnik selekcija Francuske, jedna od, a ako i ne najjača na planeti..
Epilog kompletne priče je na kraju same balade poraz Portugala od Francuza koji su ih savladali poslije boljeg i sigurnijeg izvođenja jedanaesteraca.
Odmah su svi za poraz Portugala glavnog krivca pronašli u nesretnom Žoau Feliksu koji je jedini promašio udarac sa bijele tačke pogodivši stativu.
Ipak, priča o ispadanju Portugala je dosta kompleksnija i svodi se na to da se u momentima ofanzivne dominacije ista nije iskoristila.
Razlog za to je definitivno odluka selektora Portugala Roberta Martineza, možda i generalno najlošija na turniru, da se kumuje zaslugama i egu Kristijana Ronalda.
Bilo je od početka turnira očigledno da Ronaldo prosto više ne može i ne posjeduje snagu za velika takmičenja, jer prosto to je čovjek koji u agresivnom sistemu Portugala igrao centarfora bez usprintavanja, bez kretanja u prostor, bez izdržavanja duela i odlaganja lopti za svoje saigrače.
Jednostvano je Ronaldo predstavljao određeno smetalo, pa i ne toliko smetalo koliko onu konačnu začkoljicu koja je zaustavljala Portugal da bude dosta efikasnija reprezentacija.
Najbolji prikaz toga je upravo utakmica četvrtfinala protiv Francuske u kojoj je Ronaldo prikazao potpuni raspon svog neopisivog ega.
Prije svega je Ronaldo na skoro svaku grešku svojih saigrača dizao ruke, a pogotovo u situacijama kada je upravo on smatrao da je idealno da se njemu doda lopta, iako je u takvim momentima najčešće pod iole ozbiljnijim pritiskom gubio posjed.
Takođe, iako je prije utakmice sa Francuske postigao tek jedan jedini gol iz 61 pokušaja slobodnog udarca od Svjetskog prvenstva u Rusiji, on je i dalje, pa i iz izglednog nemogućih uglova, uzimao i pokušavao da ugrozi gol Majka Manjana direktnim udarcem prema golu.
Šlag na tortu je definitivno bio promašaj u produženom vremenu kada je poslije magičnog driblinga Fransiska Konseisaa i njegovog dodavanja Ronaldo iz izgledne blizine šutirao iz prve i nebu pod oblake.
Promašaj, podizanje ruku i konstantno komentarisanje nisu bili jedini izlivi ega Ronalda, nego je on odlučio da tokom penal serije totalnu pažnju skrene na sebe.
Postigao je Ronaldo gol i to sigurno mora se priznati, ali je poslije toga umjesto skromnog slavlja i podrške svom golmanu te saigračima on odlučio da svojim karakteričnim grimasama skrene pogled svake kamere na sebe.
Naravno ni to nije bilo dovoljno, jer da je bilo dovoljno onda to ne bi bio Ronaldo kog poznajemo u protekle dvije do tri godine, to jest od kada je sasvim prirodno njegova karijera krenula ka destinaciji imena konačni kraj.
Poslije odlučujućeg penala Tea Ernandeza su francuski reprezentativci krenuli njemu u zagrljaj da slave, a portugalski sasvim i nekako prirodno prema utučenom Feliksu, da mu pruže podrške i da svi stanu zajedno kao tim.
Upravo je u tim inicijalnim momentima Ronaldo odlučio da ponovo skrene svjetla velike pozornice prema sebi. Stao je na centar i krenuo prema izlazu, jasno sasvim tužan, ali i egocentričan, jer je zaboga njegova tuga veća od one kolektivne koju osjeća čitav njegov tim, ali i naravno sama portugalska nacija.
Morao se kompletan svijet okrenuti oko njega u tom trenutku jer će Ronaldo napustiti Evropsko prvenstvo kako on želi, to jest u znaku protkanom njegovim unutrašnjim samoveličanjem.
Ruku na srce Ronaldo se pridružio saigračima u oproštajnom aplauzu za navijače Portugala, ali sa uvijek uperenim pogledom ka kamerama u potrazi za savršenim kadrom utučenog čovjeka.
Ronaldu sasvim jasno nije ovo trebalo, da se na ovakav način oprosti od reprezentacije za koju je odigrao 212 utakmica postigavši 130 golova što je apsolutni rekord u reprezentativnom fudbalu.
Da se jednostavno priča kako je kompletan tim podredio sebi i svojim potrebama, nešto što je na kraju sasvim jasno oštetilo selekciju Portugala.
Na kraju dana porazi su prisutni kroz kompletnu ljudsku istoriju kada lideri odluče da svoj ego stave ispred potrebe većine i konačnog rezultata. Jasno i glasno, jedan čovjek ne može biti veći od tima ma ko god da je on!
