Niko od navijača Arsenala nije mogao na početku sezone ni zamisliti da će se njihov klub boriti za šampionsku titulu Premijer ligi.
Mnogi su Mikelu Arteti zamjerali zbog toga što je previše “mekan“, odnosno barem se takav uticaj sticao prateći igru Arsenala od njegovog dolaska na klupu kluba iz Sjevernog Londona.
Takođe, ako uporedimo roster Arsenala sa timovima koji su godinama u vrhu engleskog fudbala, čak i tu se na početku sezone niko ne bi složio da su “Topnici” jedni od glavnih pretendenata za prijesto Premijer lige. Međutim, neke stvari na prvi pogled mogu veoma zavarati.

Arsenal je u prvih pet utakmica zaredao pet trijumfa, a mnogi su tada bili mišljenja da Kristal Palas, Lester, Bornmut, Fulam i Aston Vila nisu pravo mjerilo za kvalitet Mikelove čete. Šesto kolo i duel protiv Mančester junajteda trebao je da bude pravi test i – Arsenal je sa 3:1 poražen na “Old Trafordu“.
Tada je zavladala određena atmosfera da Arsenal prosto nije skrojen za velike uspjehe i da neće biti u stanju da se bori za vrh tabale, a čak ni za to “četvrto mjesto“. Međutim, tu se pokazala odlučnost igrača i Mikela Artete, koji su prosto htjeli da sve ubijede u suprotno.
Od tog 4. septembra i meča sa “Crvenim đavolima“, Arsenal je zaigrao iznad svakih očekivanja, uz 13 pobjeda i samo jedan neriješen rezultat. Imali su tada pet bodova prednosti i utakmicu manje od glavnog konkurenta, Mančester sitija, a onda je uslijedio nenadan poraz od Evertona u gostima 4. februara.
Uvukla se nervoza u kosti “Tobdžija” u tom trenutku, što je itekako pokazalo Pepu Gvardioli da konstantnost njegove ekipe na kraju može da odluči u šampionskoj trci. Arsenal je nakon poraza od Evertona doživio i remi protiv Bretforda na “Emirejtsu“, a onda je uslijedio dugo očekivani meč protiv “Građana” u Sjevernom Londonu.
Siti je slavio sa 3:1 i pokazao da je u tom trenutku kvalitetniji tim od Arsenala, ali su i oni već u narednom kolu kiksali protiv Notingem Foresta i od tada je krenula “mrtva trka” između njih i Arsenala po šampionski pehar.
Od tog trenutka je Arsenal imao prednost od pet bodova i Mančester sitija koji ih je u stopu pratio. Čekao se kiks jednog ili drugog tima, a na kraju je, reklo bi se, ekipa Arsenala poklekla pod pritiskom javnosti. U to vrijeme svi su konstantno pričali o 19-godišnjem šampionskom postu, još od one generacije “Nepobjedivih“, koja je davne 2004. godine podigla posljednji pehar namijenjen šampionu Engleske.
Samo, za razliku od te čuvene generacije, ova nova nije imala tako iskusne igrače poput Patrika Vijere, Tijerija Anrija, Denisa Bergkampa, Roberta Piresa, Sola Kempbela i ostalih legendi, koji su ipak znali kako izdržati veliki pritisak u momentima kada je najpotrebnije.
Želja za osvajanjem Premijer lige kod ne tako iskusnih igrača Arsenala je ipak na kraju učinila nekakav kontra efekat, koji su se u tom trenutku možda već vidjeli na tronu. Uslijedio je prvo remi protiv “nikad goreg” Liverpula, u situaciji kad su vodili sa 2:0.
Ta bolno ispuštena prilika da zadrže bodovnu prednost u odnosu na Mančester siti, a preko velikog rivala Liverpula, unijela je nemir u ekipu. Imali su još dvije utakmice do tog ponovnog derbija sa Mančester sitijem, ali je u tom momentu krenulo sve da se raspada.
Od tima koji je pobjeđivao sve, stiglu su do ekipe koja je redom prosipala bodove protiv Vest Hema i, kao “šlag na tortu“, ubjedljivo posljednjeplasiranog Sautemptona, koji će od naredne sezone igrati u drugom rangu engleskog fudbala.
Na sve to, Artetine momke je čekao derbi sa Mančester sitijem, koji je u tom trenutku odlučivao o prvoj poziciji. Tog 26. aprila Mančester siti je zakucao posljednji ekser i ugušio sve nade Arsenala da će nakon 19 godina stići do toliko željene titule. Kevin de Brujne je te večeri bio nezaustavljiv, sa dva gola i asistencijom, a krajnji rezultat je glasio ogromnih 4:1 za tim iz Mančestera.

Od tog trenutka, Arsenal je bio taj koji je zavisio od rezultata Sitija, a izabranici Pepa Gvardiole su, kao prekaljen i preiskusan tim koji iza sebe ima pet šampionskih titula u posljednjih šest godina, prosto “jeli” protivnike do posljednjeg kola.
Arsenal je, s druge strane, doživio još dva debakla do kraja sezone, od Brajtona i Notingem Foresta, ali već je i ranije svakom bilo jasno da izabranici Mikela Artete nemaju šta tražiti pored Mančester sitija u posljednjih pet prvenstvenih kola.
Neki će reći da je Arsenal ispustio titulu u direktnom okršaju protiv Sitija, ali to neće biti slučaj. Arsenal je titulu izgubio nakon one tri utakmice koje su prethodile derbiju protiv “Građana” – protiv Liverpula, Vest Hema i Sautemptona. Ti mečevi su se definitivno morali dobiti, a ekipe koje pretenduju da postanu šampioni prosto ne smiju sebi dopustiti da se to desi.

Nema nikakve sumnje ni u to da je Siti trenutno kvalitetnija ekipa od Arsenala – uostalom, ne samo od Arsenala, već su pokazala da im u Evropi u ovom trenutku nije nije dostojan, a to su pokazali u Ligi šampiona protiv mnogo kvalitetnijih klubova, ali “Tobdžije” sigurno imaju za čime da žale, jer su imali ogromnu priliku da i pored takvog protivnika, osvoje toliko željenu Premijer ligu.
Titule se osvajaju tako što ne dopustiš da izgubiš od audsajdera, što je Arsenal sebi dopustio i iz čega moraju da uče. Ali, i to je jedno veliko iskustvo za godine koje dolaze. Arsenal definitivno ima predispozicije da u narednim godinama bude ekipa koja će se nešto pitati, ne samo u Premijer ligi, već i u Ligi šampiona.
Žal za ovom sezonom ostaje, ali možda upravo 20 godina nakon generacije “Nepobjedivih” Arsenal naredne sezone podigne toliko željeni pehar. Ako je iko pokazao da se sa Sitijem ipak može nositi, to su sigurno Artetini izabranici.