Nakon što se pojavila vijest u medijima da Nikola Jokić neće igrati za reprezentaciju Srbije na predstojećem Svjetskom prvenstvu postavlja se mnogo pitanja, a prva konstatacija je da je nacionalni košarkaški tim Srbije izgubio sve ono što ga je krasilo u nekim ranijim periodima.
Sve ono što reprezentacija Španije radi sada je fantastičan primjer kako treba da se radi i kako bez obzira s kojim se sastavom ide na prvenstvo, uvijek se očekuje da će ići do samog kraja. Pritom u mlađim kategorijama prosto dominiraju i ne moraju toliko brinuti o budućnosti.
S druge strane u dresu Srbije posljednju medalju generacija do 20 godina je osvojla 2015. godine kada su briljirali Marko Gudurić, Ognjen Jaramaz, Dejan Davidovac, Rade Zagorac. Par godina kasnije je ta reprezentacija ispala u B diviziju. Oni do 19 godina od 2013. godine ne znaju šta je medalja, a oni za godinu mlađi su prošle godine bili treći na Evropskom prvenstvu i jedino u tom uzrastu košarkaši Srbije donose medalje, dok oni do 16 godina od 2017. godine ne znaju za odličje
Postavlja se pitanje u čemu bude problem nakon što ti košarkaši pređu iz reprezentacije do 18 godina u starije. Naravno tu ogroman uticaj imaju klubovi, a tu je puno problema. Počevši od toga da u Crvenoj zvezdi Meridianbet i Partizanu mlađi igrači dobijaju minimalnu minutažu, a još veći problem je što je recimo u jednom duelu Mege i FMP-a prošle sezone na terenu bilo čak deset stranaca.
O Košarkaškoj ligi Srbije i ne vrijedi puno pričati, jer prvo Partizan tu ne igra zadnje dvije sezone, a Crvena zvezda je odigrala samo finale ove godine i teško da se može pričati o nekom značaju za razvoj košarke u toj ligi. Mnogi klubovi u unutrašnjosti jedva preživljavaju, a kakvo je stanje najbolje govori Evropsko prvenstvo za košarkaše do 18 godina koje je juče počelo u Nišu.
Obje dvorane su prokišnjavale, jedna nije bila ni klimatizovana, a nakon što se par igrača povrijedilo posljednjih pet minuta u susretu Turske i Poljske mladi košarkaši su praktično prestali igrati i samo su se dodavali na terenu bez pokušaja šuta na koš iz protesta zbog takvih uslova.
No vratimo se sada na A reprezentaciju, onu koja za medalju ne zna od 2017. godine kada je na prvenstvo Evrope otišla pa skoro u nekom izmješanom sastavu i gdje se ništa nije očekivalo, a momci su predvođeni Bogdanom Bogdanovićem poraženi u finalu od Slovenije. Ubrzo je nakon kiksa na Svjetskom prvenstvu otišao Aleksandar Đorđević, pa je došao Igor Kokoškov koji nije uspio da izbori plasman na Olimpijske igre zbog poraza od Italije u Beogradu i automatski je dao otkaz.
Onda se vratio Svetislav Pešić i svi navijači Srbije su se ponadali da će se ponoviti 2001. i 2002. godina, međutim puno toga ne ide kako treba. Od toga da prvo javnost preko medija sazna da je legenda reprezentacije Miloš Teodosić odstranjen iz tima i da se tako praktično oprostio od nacionalnog dresa.
Ponovila se Italija, koja je postala noćna mora za srpske košarkaše, a inače u drugoj fazi Mundobasketa bi se ponovo trebali sastati Srbija i Italija. Sada je veliko pitanje s kakvim će sastavom “Orlovi” otići put Azije, jer je Pešić jedini selektor koji je odlučio da na dan okupljanja saopšti spisak reprezentativaca i tako je opet dao mogućnost medijima i javnosti da nagađaju ko će igrati, a ko neće i da se razvijaju razne teorije, što je veoma neozbiljno za petostrukog šampiona svijeta.
Kao i za Teodosića prošle godine, tako se i sada saznaje preko medija da Jokić neće igrati. Odmah se krenulo s lošim komentarima i napadanja Jokića, a prosto takve se stvari spriječavaju kada se na vrijeme saopšti sve i kažu pravi razlozi za svaku odluku. Tako Srbija još nije objavila ni svoj širi spisak, a prije skoro mjesec dana Vensan Kole je objavio konačnih 12 koji će predstavljati Francusku i prosto tako ne dozvoljavate da se stvara neka negativna atmosfera oko ekipe.
Ono što je još problem je što je predsjednik Košarkaškog savez Srbije Predrag Danilović, par dana nakon što su Denver Nagetsi osvojili NBA ligu, a Jokić proglašen za MVP-ja finala, izjavio da Nikola nije evropski košarkaš u istoriji. Mnogi se vjerovatno slažu s tom konstatacijom, ali kao predsjednik Saveza države koja je prvi put dobila igrača koji je osvojio ogromno priznanje u NBA ligi takve stvari ne smije pričati u javnosti.
Ovaj Mundbasket će biti prilika da šansu dobiju neki novi klinci poput Alekseja Pokuševskog, Nikole Jovića, Alena Smajlagića, Filipa Petruševa i to može biti jedna od dobrih strana. Takođe apsolutno pozitivna stvar i jedna od rijetkih dobrih stvari koje se dešavaju ovo ljeto oko reprezentacije Srbije je da će Bogdan Bogdanović biti novi kapiten, što je maksimalno zasluženo.
Srpskoj košarci je potreban veliki reset, od najnižih stepenika gdje će početi raditi s djecom kako se nekada radilo, da se pruži veća šansa domaćim trenerima i domaćim mlađim igračima u timovima, a ne da stranci budu ti koji će svaki meč odlučiti. Ako ništa treba prepisati od Španaca koji su prepisali od čuvene jugoslovenske škole košarke, a najbolje je Aleksandar Džikić nedavno objasnio taj fenomen.
“Ima jedna država koja je prilično uspješna u košarci. Španija – vjerovatno ste čuli. Znate li šta je karakteristično za Španiju? Oni ne jedu svoju djecu. Oni pomažu svojoj djeci. Zbog toga njihova djeca ne idu u Albe, Partizane… Ne idu širom svijeta” – istakao je Džikić.
Kada ne samo Srbija, već i ostale zemlje u regiji prestanu “jesti” svoju djecu i vrate se svojim korijenima onda će se moći očekivati pravi rezultati i da igrači ne odbijaju da nose nacionalni dres.
Piše: Dejan Jovičić
