Kad izgubite najviše, tada otkrivate koliko možete dobiti, ako ne odustanete. Upravo je to priča Maksa Kovačevića, mladog fudbalskog agenta iz Hrvatske, koji je svoj profesionalni put započeo u najtežem životnom trenutku.
Bez pompoznih najava i velikih riječi, ali s nevjerovatnom odlučnošću, Maks je ušao u svijet sportskog menadžmenta u kojem dominiraju iskusni, stariji ljudi, i već danas je dio najvećih transfera, razgovora i ugovora koji se vode iza zatvorenih vrata.
Registruj se bez čekanja za start jači nego ikada. 115 KM BONUSA DOBRODOŠLICE, bez skrivenih uslova, i spreman si za igru.
Njegov najbliži saradnik je Ivan Klasnić, pored njega stoje imena poput Slavena Bilića, Nenada Bjelice i Alena Bokšića, a među klijentima i prijateljima – vrhunski sportisti, reprezentativci i ljudi s najviše razine evropskog sporta. Ono što Maksa razlikuje nije samo mreža kontakata, nego energija, pristup i ono rijetko prepoznatljivo: povjerenje.
Maks Kovačević je s košarkaških terena prešao na fudbalski i danas čini važnu mrežu agenata zajedno s Ivanom Klasnićem.
“To je vrlo zahtjevan posao i znao sam kad sam ulazio u to da će biti jako teško, pogotovo kad se mlad počneš baviti tim. Ja ne znam nijednog svog vršnjaka koji je u ovom poslu jer prvenstveno ne možeš biti autoritet sa 26 godina, a u tom poslu se dosta stvari završava na temelju tog nekog autoriteta. Dosta je teško bilo ući u to, ali imao sam sreću jer sam krenuo s Ivanom Klasnićem, bez kojeg ja ne bih ni radio ovaj posao.
On mi je prvi dao šansu, približio to sve iz svog iskustva. Kad imaš osobu koja je godinama bila u reprezentaciji Hrvatske, sedam godina je igrao u Verder Bremenu, Premijer ligi Engleske, u Francuskoj i sigurno je lakše kada vam ta osoba daje savjete. Sve se poklopilo da bude baš dobra priča, ali bez Klasnića to ne bi moglo. Tu je svakako i Alen Bokšić koji nije menadžer, ali mi pomaže sa savjetima i svojim bogatim iskustvom. Okružen sam zaista kvalitetnim ljudima”.
Kovačević ima podršku iz samog vrha sporta, a posebnu zahvalnost ističe prema Nenadu Bjelici, Slavenu Biliću, Filipu Iviću, Marku Naletiliću i Endiju Bari.
“Moram pomenuti još neke ljude koji su mi jako puno pomogli u mom poslu, a to su svakako bivši trener Dinama Nenad Bjelica – on je stvarno jedan vrhunski trener i za njega imam samo riječi hvale, kao i za Slavena Bilića koji mi je bio od jako velike pomoći i dan-danas imam njegove glasovne poruke s dosta savjeta. Velika podrška mi je i Filip Ivić, rukometaš hrvatske reprezentacije, i kad svi ti ljudi daju svoja iskustva, onda mi to sve može samo pomoći.
Zahvalan sam na svim tim imenima. Menadžer Marko Naletilić, koji je radio ogromne transfere, zaista je uvijek tu. Naravno, tu je i Endi Bara koji je za mene jedan od najjačih agenata u svijetu. To što taj čovjek radi je čudo. Zahvalan sam Bogu što mogu učiti od takvih ljudi i znam da me čeka dug put. Mislim da će se teško doći do razine na kojoj se nalazi Endi Bara. Respektabilnu menadžersku karijeru ima i Marijan Buljat koji radi sa fantastičnim imenima”.
Ponekad su najteže životne situacije početak velikih preokreta. Maks je ušao u svijet sportskog menadžmenta nakon lične tragedije i ističe koliko mu je taj trenutak oblikovao karakter i odlučnost.
“Najviše sam ponosan na sebe jer sam u ovaj posao ušao kada mi se desila jedna ogromna porodična tragedija i u tom momentu je bilo teško o bilo čemu razmišljati u životu, a kamoli krenuti u neke biznise, ambicije. Tu sam najviše ponosan na sebe, jer kada mi je bilo najteže, ja sam dao najviše od sebe i izdigao se iznad te situacije. Sigurno da sam ponosan na sve što sam napravio. Oko mene su ljudi koji su napravili odlične karijere, velike novce, ljudi koji su poštovani po cijeloj Evropi, svijetu i normalno da je veća težina kad znaš da imaš takve ljude“.
Kovačević nije zadovoljan uslovima ni infrastrukturom u Hrvatskoj, ali ono čime je definitivno zadovoljan jeste veliki broj talenata.
“Mislim da je Hrvatska fabrika igrača, nerealno je odakle sve ‘iskaču’ i koliko se naših igrača vrti po evropskim klubovima i po kojim ligama. Teško je objasniti nekom strancu kako takvi kvaliteti izlaze iz zemlje koja nema ni infrastrukturu, ni uslove, ni finansije. Kada komuniciram s ljudima koji su stranci, njima je impresivno sve to”.
Svi imaju svoj “prvi veliki posao“, a za Maksa je to bio transfer golmana Karla Letice. Iako mlad, znao je koliko je važno sve odraditi profesionalno, a zadovoljstvo je stiglo kroz rezultate.
“Najviše me afirmisao transfer golmana Karla Letice kojeg smo Klasnić i ja iz Rumunije odveli u Švajcarsku u Lozanu. To mi je bila prva odskočna daska i na kraju se ispostavilo da je Letica godinu poslije bio najbolji golman lige. To mi je bila najveća satisfakcija jer znam koliko je važno da se potrefi puno faktora, ali Ivan i ja smo imali sreću i sigurno da smo s Leticom napravili odličan posao. Nedavno je bio i na pretpozivu Zlatka Dalića za reprezentaciju, što je takođe jako velika stvar za nas.
Drugi značajan transfer koji mu je dao dodatni vjetar u leđa bio je angažman bivšeg igrača Mančester junajteda. S ovakvim poslovima počinje se graditi i reputacija.
Spomenuo bih još jedan transfer bivšeg igrača Dinama, Angela Henrikeza. Njega sam odveo u PAS Lamia u Grčkoj sa svoja dva prijatelja, Mariom Kurilićem i Nevenom Majićem. Henrikez je bio bivši igrač Mančester junajteda. Bio je u Rusiji, istekao mu je ugovor i mogu reći da nam je i taj posao bio jedna lijepa stvar. Ta dva posla su mi bila motivacija za dalje”.
Maks ističe da bez dobre mreže ljudi nema ozbiljnog posla u ovom svijetu. Njegov pristup i veze koje je izgradio pomažu mu da dođe do gotovo svakog igrača.
“Nije lako stupiti u kontakt s igračima, ali to sve ovisi o tome kako vi kotirate u poslu. Meni je lakše jer imam jako puno prijatelja koji igraju u velikim klubovima i ja faktički mogu doći do bilo kojeg igrača na svijetu. Sigurno da sve to pomaže puno, ali i kada radite s nekim poput Ivana Klasnića, onda je lakše. Kada sam se javljao nekim velikim klubovima, bilo to po Engleskoj, Holandiji, Francuskoj – svi ti ljudi ti rado odgovore zbog Ivana. Nije lako, ali mreža je ključna u tom poslu“.
Kovačević prati i regionalne lige, posebno Premijer ligu BiH, za koju smatra da ima više kvalitete nego što joj se priznaje. Ima klijente i prijatelje u toj ligi, a prati i transfere koji se pripremaju.
“Mislim da ne treba podcjenjivati Premijer ligu BiH, jer igrači iz te lige završavaju u velikim klubovima i nije ih fer podcjenjivati. Kad vidiš stadione i to sve, možda to malo lošije izgleda, ali sigurno da oni dobro rade i imaju jako kvalitetnih igrača. Siguran sam da će Gulijašvili napraviti dobar transfer i ima jako interesantnih igrača. Jako dobar prijatelj i klijent mi je Lovre Rogić, tako da sam imao priliku često gledati utakmice Sarajeva, s kojim zaista imam i dobar odnos. Koliko god ta infrastruktura nije impresivna, može se tu naći dosta dobrih igrača i trenera“.
Kada govori o Luki Modriću, Maks to radi s posebnim poštovanjem. Smatra da ni mi sami nismo svjesni koliko je Modrić zapravo velik.
“Ljudi će tek shvatiti koliko je Luka Modrić veliki i koliko on doprinosi fudbalu. Luka je Luka, napravio je puno toga i teško da će neko napraviti sve to što je napravio Luka. Sigurno da nam je svima ponos sve što je Luka Modrić napravio, ponosno gledamo i na detalje kada dođemo u Mostar i znamo da je bio i dio jednog Zrinjskog. To su neke stvari koje diraju u srce, i daj Bože da i Sučić, dečko koji je iz Bugojna, krene njegovim stopama – već je došao do Intera. To su posebne priče i zbog njih je hrvatski fudbal takav kakav jeste“.
Za Gvardiola ima samo riječi hvale, i kao sportistu i kao čovjeka. Njegov uspon prati s velikom pažnjom, ali i ličnom povezanošću.
“O Jošku je teško pričati, to je glava vanserijska. Joško je rođen u Zagrebu, ali tata mu je rođen u Zadru pa ga i ja smatram Zadraninom. Odličan lik, za svoje godine, na kojem nivou igra! Sa 23 godine ima toliko evropskih utakmica, ima medalju sa Svjetskog prvenstva u Kataru. Prije svega, on je još bolji čovjek i to treba naglasiti, fenomenalan momak iz odlične familije. Biti prvi odbrambeni igrač Mančester sitija i neki dan je proglašen igračem sezone. Samo nek ne bude povreda, ali sigurno da će napraviti velike stvari u budućnosti”.
Fudbalski agent nam je govorio i o tome koliko su Hrvati navikli na uspjehe i koliko se teško nose s padovima. Kovačević je naglasio i promjene u reprezentaciji, te istakao veliki broj talenta koje ova reprezentacija ima.
“Sve je stvar mentaliteta. Hrvati su se razmazili i naviknuti smo na kontinuirana top izdanja. Treba biti realan – Hrvatska je doživjela i ogromnu smjenu generacije gdje su se oprostili Ćorluka, Lovren, Subašić, Vrsaljko, Brozović, Mandžukić. To je ono što ljudi ne kuže – Hrvatska je u Rusiji sve ove igrače imala tamo i bili smo drugi, a na Svjetskom u Kataru smo bili bez ovih igrača među tri zemlje na svijetu.
Teško je shvatiti kritike prema Hrvatskoj, od uslova do svega, i teško je svima objasniti kako mi to radimo. Vjerujem da će Hrvatska i dalje praviti odlične partije, dolaze i novi igrači. Mali Baturina iz Dinama je fenomenalan igrač, braća Sučić, Stanišić, Gvardiol, Šutalo, to su igrači koji igraju u ozbiljnim evropskim klubovima. Mislim da je sve stvar našeg mentaliteta, ali kada se sve sabere – Hrvatska ima ogroman respekt u svijetu fudbala”.
Iako radi širom regije i Evrope, Kovačević ima posebnu povezanost s Bosnom i Hercegovinom. Emotivno se prisjeća vremena kad je reprezentacija bila u usponu i nada se novom početku.
“Svake kvalifikacije nose nešto novo. Hrvatska je u dvije utakmice pokazala da jako dobro izgleda i ne sumnjam da će glatko odraditi ovaj kvalifikacioni ciklus. Što se tiče drugih reprezentacija, meni osobno je najveća želja da Bosna napravi jedan iskorak. Smatram da je to jedna velika fudbalska nacija i osobno sam veliki navijač BiH, veliki sam fan i nikad neću zaboraviti period dok je bio trener Safet Sušić. Kad se sjetim tih igrača… Nadam se da će Bosna imati sreće i da idemo na Svjetsko prvenstvo“.
Za kraj, jedna simpatična priča iz Zadra, koja pokazuje i onu drugu, ljudsku stranu ljudi koji su stalno pod reflektorima.
“Kad je Joško Gvardiol bio u Zadru kod mene, bio je sa svojim rođakom Dinom koji onako po građi sliči na njega – kosica, sve… Onako, ko ne poznaje dobro Joška, možda bi se zeznuo na brzinu. Ušli smo u jedan fast food u Zadru i jedan dečko koji je radio tamo je izašao da se uslika. Mislim, vidjelo se da nije neki fudbalski fanatik, već je čuo da je tu Joško pa da se uslika… On je uzeo mobitel, uslikao se s rođakom i uopće nije skužio da to nije on. Joško isto nije mogao doći sebi i to je bila baš luda scena. Tako da, to nam je bilo jako smiješno”.
