Na današnji dan, takođe na utorak, prije 39 godina, jugoslovenski fudbal i Partizan zadesila je teška tragedija zbog smrti legendarnog napadača crno-bijelih Dragana Mancea.
Jedna od velikih tragedija koja je zadesila sportski svijet u bivšoj državi i šokirala cijelu javnost bio je momenat kada je objavljena vijest kako je u svojoj 22. godini poginuo Dragan Mance.
Bio je utorak 3. Septembar 1985. godine kada je mlada zvijezda Partizana žurila na trening. Kako bi izbjegao dječaka koji je istrčao na auto cestu Novi Sad – Beograd, Mance je naglo skrenuo i završio svoj život udarcem u ivičnjak i zatim u betonsku konstrukciju.
Pežo 205 bio je smrskan, a život mladog, a već tada legendarnog igrača Partizana zauvijek ugašen.
Čim je čuo užasnu vijest tadašnji trener crno-bijelih Nenad Bjeković prekinuo je trening i briznuo u plač, a zajedno sa njim i svi fudbaleri Partizana.
“Momci, maločas je poginuo naš Dragan. Trening je završen” – rekao je tog tužnog utorka Bjeković.
Nakon vijesti o pogibiji svoj fudbalera, trener Partizana naglasio je kako je Dragan bio jedan od onih koji nikada nisu kasnili, te je u tim momentima i sam predosjetio nešto.
“Bilo mi je čudno što se nije pojavio na među prvima na treningu, jer nikada nije kasnio. Ovo mu je vjerovatno i prvo kašnjenje, ali kobno” –izjavio je tada Bjeković.
Jedan od velikih prijatelja Dragana Mancea bio je i Vlado Čapljić koji je s legendarnim napadačem proveo veče prije tragične pogibije.
“Upoznali smo se u mlađim kategorijama reprezentacije i kad god sam sa Željom dolazio na neku utakmicu, zbog njega sam ostajao dan duže u Beogradu” – započeo je Čapljić, pa otkrio jedan tužan i nevjerovatan detalj sa druženja večeri prije pogibije:
“Veče prije nesreće bio je kod mene u stanu, u Požeškoj 164. Došao je s Vladimirom Vermezovićem popiti piće i poslije dočekati Emiliju Erčić i Mirjanu Đuricu na željezničkoj stanici. Imao sam liniju i cijelo veče je puštao pjesmu Đoke Balaševića ’ako umrem mlad, na grobu mi posadi samo ruzmarin’. Ja mu kažem ’Dragane, uzmi kazetu i nosi je kući, smučiće mi se pjesma koliko je vrtiš'”.
Dva dana nakon nesreće, Dragan Mance je sahranjen na Novom Groblju u Beogradu. Sahrani je prisustvovalo više od 30.000 ljudi. Podignut mu je spomenik u prirodnoj veličini i predstavljao je ono po čemu je Mance bio prepoznatljiv – njegova čuvena proslava golova klizanjem po travi i podignutih ruku u vis.
U prvoj utakmici nakon smrti Dragana Mancea, tuga se mogla osjetiti na cijelom stadionu Partizana. Meč protiv Prištine je počeo minutom ćutanja, a navijači su željeli samo jedno – gol posvećen Draganu.
U posljednjim minutima utakmice, Ljubomir Radovanović je postigao gol za pobjedu i proslavio ga je klizajući kolenima po travi, baš kao Mance. Saigrači su ga opkolili i krenuli svi zajedno da plaču. Čitav stadion je potom briznuo u plač. Mance je mogao da počiva u miru, njegovi Grobari su ga ispratili na najbolji mogući način.
Kao što smo već napisali, Mance je na poseban, prepoznatljiv način proslavljao golove. Naime, osamdesetih godina nije bilo aktuelno pretjerano slavlje, a nakon gola, igrači bi obično podigli ruke i zagrlili se sa saigračima. Međutim, Dragan je bio poseban. Njegov način proslave bio je klizanje na koljenima uzdignutih ruku.
“Zbog padanja i klizanja na koljenima dobijao sam i žute kartone. Sjećate se Betege? Ima 33 godine i kad postigne gol, skače na ogradu prema svojim navijačima. Niko mu to, naravno, ne uskraćuje. Zaista se od srca radujem, nema tu nikakvog foliranja. Samo da znate kakvu želju dobijam, želio bih skočiti preko ograde među naše vjerne navijače, kako bih podijelio s njima svu radost tog trenutka za koji zajedno živimo” – rekao je svojevremeno Dragan.
Koliko je Mance ostao u sjećanju Grobara govori i to kako se i danas sa tribina može čuti: “Otiš’o si Dragane ostala je tuga, uvijek će te voljeti Grobari sa Juga”.
Aleksandar Pavlović, koji godinama prikuplja arhivski materijal o Partizanu koju objavljuje na blogu “Crno-bela nostalgija”, izjevio je da je Mance imao nešto što je navijače omađijalo.
“Mlađi navijači, koji ga ne pamte, misle da je poenta samo u Manceovim golovima, ne shvatajući da su Manceova harizma i energija to što je navijače zauvijek vezalo za njega” – rekao je Pavlović i dodao kako reaguje kad čuje ime Dragana Mancea:
“Emocije ne možeš da objasniš u jednoj riječi, ali valjda su u njima sadržana i sva tužna sjećanja na našeg preminulog asa, na njegove golove i harizmu”.
Navijači Partizana su ga posebno obožavali i zbog toga što je bio posebno posvećen na utakmicama protiv najvećeg rivala – Crvene zvezde. Draganov brat Goran Mance u dokumentarnom filmu posvećenom golgeteru Partizana kaže kako ih otac Ferdinand umalo nije najurio iz kuće kada su mu rekli da će navijati za Crvenu zvezdu.
“Kada smo došli kući, rekli smo ocu da hoćemo da navijamo za Zvezdu, jer je pobijedila Partizan. Otac nam je rekao: ‘U redu, ali za vas u kući mjesta nema'” – rekao je Goran i nastavio:
“I stvarno, bili smo van kuće do kasno uveče. Kada smo se vratili, rekli smo da hoćemo da navijamo za Partizan”.
Manceova strast prema fudbalu i ljubav prema Partizanu učinile su ga ne samo sportskom zvijezdom, već i ikonom među navijačima i to ne samo Partizanovim. Dragan je za kratko vrijeme postao simbol vjernosti i ljubavi prema klubu, a dobio je ogromno poštovanje u svijetu sporta i navijanja uopšte. Iako je njegova karijera bila kratka, Dragan Mance ostavio je neizbrisiv trag u jugoslovenskom fudbalu. Njegovo ime postao simbol hrabrosti, talenta i nesalomivog sportskog duha.
Pod vođstvom Miloša Milutinovića, Partizan je osvojio titulu šampiona s Manceom kao najboljim strijelcem ekipe. Njegovi golovi protiv Dinama, Zvezde i Željezničara značajno su pomogli u pohodu na devetu titulu. Od četiri gola koliko je Partizan dao Zvezdi te sezone, Mance je postigao tri. Vremenom je postao najomiljeniji igrač Partizana, postigavši 174 gola za ovaj klub, od toga 42 prvenstvena.
“Moje najveće zadovoljstvo je da dam gol Crvenoj zvezdi. Ako u tome uspijem, biće to velika prekretnica u mojoj igri, jer ću steći neophodnu sigurnost koja mi nedostaje. Svi očekuju da u derbiju vide golove. To je moje zaduženje u Partizanu i ovog puta neću razočarati jer me veliko rivalstvo između dva kluba posebno inspiriše” – rekao je Mance uoči 75. vječitog derbija i dodao:
“Pokušaću da postignem i jedan evrogol, kao onaj u Londonu protiv Kvins Park Rendžersa. Ivković je odličan golman, teško ga je savladati, ali i on može da pogriješi, zna da kiksne i tu je moja velika šansa. Nadam se da je neću prokockati”.
Pored fudbala, Mance je obožavao brzu vožnju, karte i šah. Novac koji je zarađivao donosio je kući, a autobusom je išao na treninge jer je štedio da bi kupio automobil. Svi koji su ga iole poznavali tvrde da je za volanom, uostalom kao i na travnatom tepihu, bio izuzetno neustrašiv. Nažalost, strast prema vožnji platio je životom.
Svake godine svijet sporta obilježava nesrećnu godišnjicu od tragedije koju je doživio ovaj Zemunac, a zapravo, o Draganu Manceu je tek trebalo da se govori i piše. Ipak, ostala je samo uspomena na jednu blistavo započetu karijeru vedrog, skromnog mladića, dobrog sportiste i čovjeka, a stihovi pjesme zauvijek će se “lebdjeti” nade tribinama u Humskoj kako bi ostao upamćen Dragan, mada vjerujemo da Mance ne može biti zaboravljen.
U čast Dragana Mancea je ulica u blizini stadiona Partizana dobila ime po njemu, a prije par godina su navijači crno-bijelih posjetili mjesto njegove smrti i na tom betonskom stubu nacrtali Mancea u njegovoj karatkterističnoj pozi, na koljenima i sa podignutim rukama.
Pored se nalazi i spomen ploča sa ispisanim tekstom “Legenda živi”, na koju se naslanja veliki iscrtani broj 9. Ovaj broj je nosio jedan od najvećih i najboljih Partizanovih fudbalera ikada čiji vrhunac karijere nismo imali priliku vidjeti, ali čija priča je ujedinila svijet sporta.
