Košarkaš bijeljinske Budućnosti Milivoje Božović u razgovoru za MeridianSportBH govorio je o košarkaškim počecima, zlatnom dobu Hemofarma, a pričali smo i o u njegovom bivšem klubu Čeliku, ali i cjelokupnom stanju bosanskohercegovačke košarke.
Razgovor sa novim pojačanjem bijeljinske Budućnosti smo započeli njegovim najranijem sjećanjem na to kako je sve počelo i zbog čega se odlučio baviti upravo košarkom, o prvim treninzima i vremenu provedenom u ekipi Lavova.
”Generalno, vjerovatno kao i većina djece koja krene košarku ili bili koji sport da trenira, to je sa društvom. Par drugara iz škole je treniralo, a mislim da sam ja bio sedmi razred kada sam počeo ternirati košarku. To se tada zvala škola košarke ‘Reba Ćorković Partizan’. Krenuo sam na treninge, ali sam i prije toga, kao i svi dječaci, prvo počeo sa fudbalom.
”Međutim to naravno, s obzirom na moju visinu koju sam već tada imao i nije bilo baš nešto uspešno. Prešao sa na košarku i to je ono što mi se od starta svidjelo i gdje sam našao sebe. Ta košarkaška škola je više bila kao neki ogranak Partizana. Reba Ćorković je bio stariji trener koji je vodio Partizan sedamdesetih godina i onda su oni njemu dali taj ogranak. Generalno, nismo imali veze sa Partizanom, osim tog imena. Poslije te škole košarke sam otišao u juniorski tim Lavova” – započeo je Božović razgovor za naš portal, te nastavio:
Aleksandar Bućan ih je tada vodio, koji je i tad imao zapažene rezultate u mlađim kategorijama i tada su Lavovi napravili za to vrijeme jedan respektibilan sastav i bili smo čak drugi u Srbiji. Marko Simonović je tada bio sa mnom u juniorskom timu. Bili smo drugi u Srbiji i mislim treći ili četvrti u Jugoslaviji. Tada sam igrao za juniore i povremeno za prvi tim sa kojima sam i trenirao, tako da je tu negdje krenula moja profesionalna karijera”.
Nakon Lavova otišao je u Megu, gdje je proveo naredne dvije sezone, a 2007. godine dolazi u Hemofarm, gdje su u to vrijeme igrali Milan Mačvan, Boban Marjanović, Vladan ”Džo” Vukosavljević i druge košarkaške veličine, dok je na kormilu tog tima bio legendarni Miroslav ”Muta” Nikolić.
”Nakon dvije sezone u Megi, došao sam u Hemofarm, koji je tada vodio Muta Nikolić. To je za mene tada bila najozbiljnija košarka koju sam do tada igrao. Hemofarm je tada imao veoma dobre mlađe kategorije i kvalitetan rad sa mladim igračima. U tom trenutku su tu bili Milan Mačvan, Boban Marjanović, Stefan Marković, Vladan ‘Džo’ Vukosavljević, Miloš Borisov, pa onda od starijih su tu bili Miljan Pavković, Nebojša Joksimović, Goran Jagodnik,… Stvarno smo te prve godine imali veoma dobar sastav” – prisjetio se naš sagovornik dolaska u tim iz Vršca.
Oni su te prve sezone, kada se Božović pridružio timu, igrali tri finala protiv Partizana u Kupu Radivoja Koraća, domaćoj ligi i ABA ligi, dok su naredne sezone dogurali do polufinala Evrokupa, gdje su ispali od Ritasa koji je na kraju i osvojio ovo takmičenje.
”U to vrijeme se ozbiljno ulagalo u klub, bili smo jako stabilni. Uslovi koje smo imali u Milenijumu i sve što je krasilo taj klub je bilo na jednom top evropskom nivou. Hemofarm je tad sigurno bio jedan od najboljih klubova u regionu. Protiv Partizana smo te godine igrali tri finala, u Kupu Radivoja Koraća, domaćoj ligi i u ABA ligi. U Evrokupu smo u četvrtfinalu izgubili od Đirone, koju je vodio Svetislav Pešić, sa igračima poput Marka Gasola, Fernanda San Emeterija. Bili su zaista jedan vrhunski sastav” – kazao je Božović, pa nastavio:
”Sezonu nakon toga smo igrali četiri polufinala, ali smo igrali i polufinale Evrokupa. Te godine je po prvi put organizovan ‘Final-eight’ u Torinu, te smo tada u četvrtfinalu izbacili Dinamo iz Moskve, koju je tada vodio Dejvid Blat, sa igračima poput Darjuša Lavrinoviča i Trejvisa Hansena. Oni su tada bili apsolutni favoriti za osvajanje Evrokupa, gdje smo ih mi izbacili. Međutim, u polufinalu smo izgubili od Ritasa sa Čakom Ejdsonom, koji je tada bio velika zvijezda. U Evropi smo tad napravili vrhunski rezultat i možda je ta sezona bila i najuspješnija, samo što nismo igrali niti jedno finale, pa je možda ostala manje zapažena”.
Pričali smo sa našim sagovornikom i o igranju pred punim ”Pionirom”, kada su tih godina sa Partizanom vrlo često imali velike okršaje. Tada je Partizan bio jedan od najjačih timova Evrope, sa Nikolom Pekovićem, Dušanom Kecmanom, Novicom Veličkovićem i drugima.
”Pa, imao sam ‘nesreću’ da igram za Hemofarm u godinama kada je Partizan bio najjači, kad su igrali i ‘Final-four’ Evrolige i kad su bili baš dominantni. Međutim, mi smo tu jedini iz regiona koji smo mogli da im pariramo u kontinuitetu. Nažalost, nismo uspjeli da se dokopamo nijedne titule. Što se tiče samog igranja u ‘Pioniru’, meni je to uvijek bio izazov, a uvijek sam i pružao dobre partije pred punim ‘Pionirom’. Meni je prijao taj huk sa tribina i te utakmice protiv Partizana su mi jedne od najljepših u karijeri koje sam igrao. Kada izađeš pred sedam hiljada ljudi, to je zaista nevjerovatan osjećaj” – prisjeća se naš sagovornik.
U svojoj trećoj sezoni igranja za Hemofarm, Božović je doživio nezgodnu povredu, kada je pokidao ligamente koljena, što ga je odvojilo sa parketa čitavu tu sezonu, te dijelom i narednu.
”Tada sam doživio svoju prvu veliku povredu, kada sam pokidao ligamente koljena, te sam propustio čitavu sezonu. U svojoj četvrtoj sezoni u Hemofarmu sam igrao malo, hvatao ritam, a onda sam otišao u Budućnost iz Podgorice, gdje se stvarno nisam snašao. Nisam se pronašao u tom sistemu i brzo smo se razišli. Onda sam otišao u Italiju da igram i nakon samo mjesec dana sam doživio drugu težu povredu kidanja ligamenata, ali na drugoj nozi.
”Od tada je to sve krenulo nizbrdo. Bio sam u nekoliko klubova nakon toga, ali sve je to bilo jako teško. Nakon te druge povrede su ljudi prestali da vjeruju u mene, teško sam nalazio klubove. Vjerovatno su se plašili još jedne povrede. Onda je uslijedio poziv iz Krajove. Tu sam krenulo koliko-toliko da igram neku ozbiljniju košarku. Rumunska liga nije nešto pretjerano kvalitetna, ali možda je za nijansu iznad liga u regionu” – rekao je Božović.
Zanimljiv dio njegove karijere je odlazak u Maroko i igranje za Šabab Rif Al Hoseimu, o čemu Božović kaže da je fenomenalno životno iskustvo, a objasnio je i kakva se košarka tamo igra.
”Uh, to je jedno vrlo zanimljivo životno iskustvo (smijeh). Prvo, ja sam u Krajovi igrao dvije godine sasvim solidno, ali sam opet došao u situaciju da nisam imao adekvatne ponude i onda ja u oktobru dobijam poziv iz Maroka. Naš trener Peđa Savić je bio tamo i objasnio mi je o čemu se radi. Ne znam, vjerovatno sam u nedostaku boljih opcija prelomio i odlučio da odem tamo.
”Tamo je košarka… nemu ti tu košarkaškog znanja, samo što su to ljudi koji su atlete i mogu da puno trče i skaču. Tamo se igra, što bi se reklo, prljava košarka. Ni suđenje nije na nekom velikom nivou. Recimo, samo jedan tim u ligi ima normalan parket, u ostalim dvoranama je i dalje guma. Vjerovatno je Maroko samo za to da se tamo ode i da se ljetuje i to je to. Da se baš igra košarka tamo, mislim da nije pametno ako ima neka bolja opcija. Međutim, meni je bilo dobro. Imao sam jedno lijepo životno iskustvo u Maroku i priliku da boravim u jednoj takvoj zemlji” – rekao je on, pa nastavio o tome kako su ga tamo dočekali:
”Znaš kako, nema tu neka organizacije. Mnogo si daleko od kuće. Nije isto kao kada si, na primjer, u Rumuniji, Crnoj Gori i slično, gdje ti je sve bliyu. Tamo se takođe dolazilo u situaciju da ti kasni po nekoliko plata, a ti si u Africi i ne znaš šta da radiš. Da li da ideš kući ili da ostaneš… U tom nekom smislu je bilo tih nekih trzavica i tenzija, ali su ljudi stvarno bili prijatni. Te neke druge stvari koje god da su mi trebale, izlazili su mi u susret. S te strane je bilo u redu. Ali, mislim da niko ne očekuje sad neki spektakl igranjem u Maroku”.
Iz Maroka je Božović došao u bosanskohercegovačku košarku, a Josip Pandža je, kako kaže, bio glavni ”krivac” za to.
”Već sam spominjao da su ljudi nakon te moje druge operacije imali te neke predrasude, pa sam otišao u Maroko. To je bilo kao da si nestao sa košarkaške mape. I onda me je Josip Pandža pozvao da dođem u Kakanj. Do tada se uopšte nisam susretao sa bosanskohercegovačkom košarkom. Znao sam ko je Josip Pandža, da je osvojio sa mladima kadetsko prvenstvo. Međutim, o tom klubu i od Ligi BiH apsolutno ništa nisam znao.
”Ali, kad sam se raspitao među ljudima koji su upoznati sa bh. košarkom, svi su mi pričali najbolje stvari o Pandži. Tada sam rekao: ‘Što da ne. Ako sam bio u Maroku, onda mi nije problem da odem bilo gdje’. Na kraju se ispostavilo da je moj odlazak u Kakanj bio jedna od najboljih odluka u mojoj karijeri. Pandža je trener koji je vjerovatno najviše uticao na moju karijeru. Kod njega sam igrao možda i najbolju košarku ikad. Tako da, taj odlazak u Kakanj, koliko god da je bio skeptičan, ispostavilo se kao pun pogodak” – rekao je on.
Božoviću je ovo već četvrta godina kako je u Bosni i Hercegovini, te smo se zbog toga dotakli i stanja u domaćoj košarci, sa posebnim osvrtom na veoma lošu finansijsku situaciju koja je zadesila Čelik i Bosnu.
”Generalno, u cijelom regionu par klubova mogu da se pohvale da imaju neke veće budžete. To su Crvena zvezda, Partizan, Cedevita Olimpija, Budućnost i možda još par klubova. Svjedoci smo i toga koliko se klubova u prethodnih 10 godina pojavljivalo i nestajalo. Teško će privatnici ulagati ovdje neke ozbiljnije pare. Moraju država i gradske strukture da se pozabave time, da bi klubovi mogli da funkcionišu.
Što se Lige BiH tiče, ona je prošle sezone, za vrijeme korone kada gomila igrača nije našla neke inostrane angažmane, stvarno bila kvalitetna. Ove godine se već tržište otvorilo i dosta igrača je otišlo. Dosta klubova je ove sezone u mnogo većem problemu nego prošle, što je meni nekako nepojmljivo. Ako su u vrijeme korone opstajali, dok je korona bila u jeku, a ove godine se raspadaju iz ne znam ni ja kojeg razloga” – kaže on, pa nastavlja:
”Meni je Čelika jako žao. Tamo sam proveo godinu i po prelijepih dana. Planirao sam i duže da ostanem tamo, da se sve ovo nije desilo. Zašto ljudi nemaju sluha za košarku, ja to ne znam. Ali, mislim da Zenica sa tom infrastrukturom, najboljom halom u državi, ljudima koji vole sport, koji imaju i fudbalski i košarkaški klub, mora opstati. S druge strane, Sarajevo ima Bosnu, koja je bila šampion Evrope i koja ima takvo ime i takav ugled. Da ta dva kluba propadaju, to je meni nejasno, ali je nažalost tako.
”Bosna je po imenu u rangu Zvezde i Partizana, a oni nisu dolazili u takvu situaciju nikad kao što je Bosna. Tako da smatram da je to pitanje za sve ljude iz grada, da razmisle malo kako su smjeli da dovedu Bosnu u takvo stanje. Što se Čelika tiče i mog odlaska, nama su i prošle godine predočili da situacija nije sjajna. I prošle godine su nam kasnile plate, ali je bilo drugačije. Imali smo neko uvjerenje i neka sredstva su dolazila.
Ove godine nisu dolazila uopšte i ne zna se kad će dolaziti. Ja stvarno uživam u košarci i pogotovo tu sa Pandžom, volim ovo da radim i volim klub, ali na kraju krajeva i živim od ovoga. Ne mogu da baš priuštim sebi da pet mjeseci ne primim platu. Tako da, zbog sve te neizvjesnosti koja tamo vlada sa finansijske strane, ja sam to morao da napustim” – jasan je Božović.
Prije nekoliko dana je pojačao Budućnost iz Bijeljine, te nam Božović kaže kako ima dobar osjećaj za projekat u kome ovaj klub želi na kraju sezone osvojiti Prvu ligu Republike Srspke i plasirati se u Ligu Bosne i Hercegovine.
”Ovo je neki projekat koji je meni predočio prvo trener Pandža. Kad sam se kasnije sastao sa ljudima ovdje u klubu, vidio sam da ovaj klub ima ambiciju. Nije im cilj neko bitisanje u Ligi Republike Srpske, već im je cilj ulazak u najviši rang. Uz sve to, doveli su i Pandži i mene, jasno su istakli kandidaturu da žele ići u Ligu BiH i to je neki projekat koji se meni od starta dopao.
”Prevashodno, zbog ponovne saradnje sa Pandžom. Budućnost za sada pokazuje kao da će imati i stabilniju priču nego što je imao Čelik kada je ulazio u najviši rang. To je nešto što sam zaključio nakon ovih par dana ovdje. Mislim da se cijela priča izdigla i iznad nivoa Lige BiH, tako da sve to što sam do sada čuo i vidio, meni daje neki optimizam da će biti sve kako treba. Ako se uđe u Ligu BiH, naravno da su mi ambicije da tu i ostanem” – optimističan je Božović u vezi sa novim klubom.
Za kraj smo se dotakli i najdražih saigrača tokom karijere i neostvarenih želja.
”Ima ljudi s kojima sam ostao u kontaktu, iako već preko 10 godina ne igramo zajedno. Od tih nekih ljudi su to svakako Branislav Ratkovica, Miljan Pavković, Miloš Borisov i Bojan Krstović. To su četvorica igrača s kojima sam igrao prije 10 i kusur godina, a s kojima sam i dalje u kontaktu i koji su mi ostali za cijeli život, što se kaže.
”Neostvarenih želja trenutno nemam. Sigurno kad gledam s ove perspektive, možda je i mogli više bez tih povreda, ali je moglo i gore, što se kaže. Naravno da bih volio da sam duže trajao na tom nekom višem nivou, ali ne žalim nešto pretjerano zbog toga” – završio je Božović.
Milivoje Božović će novo razdoblje u svojoj karijeri i privatnom životu započeti u Bijeljini i ekipi Budućnosti, gdje će, sigurno je, pomoći novom timu da se izgradi i napreduje u narednom periodu, kako je to isto činio i u svim prethodnim izazovima.
Njegov sadašnji klub se nalazi na diobi prvog mjesta u Prvoj ligi Republike Srpske, a nakon 11 odigranih kola imaju osam pobjeda i tri poraza, koliko ima i ekipa Slavije 1996.
Piše: Ivan Vuković
