U novoj epizodi podkasta Igrač utakmice u režiji portala MeridianSportBH gostovao je bh. fudbalski stručnjak Nedim Jusufbegović.
Nedim Jusufbegović ima 51 godinu, a tenerskim poslom se bavi skoro 15 godina. U ljeto 2011. je imenovan za trenera Olimpika, a kasnije je bio trener Veleža, Čelika, Sloge Meridian… a jedno vrijeme je bio i selektor U17 selekcije BiH te pomoćnik u stručnom štabu seniorskog tima kada je selektor bio Savo Milošević.
Registruj se, odmah verifikuj nalog i odigraj pet besplatnih sportskih tiketa, izvrti 20 free spinova vrijednih po 2 KM i uzmi free runde na Lucky’s 6!
On je u podkastu Igrač utakmice govorio o brojnim temama, a između ostalog je istakao da je Zrinjski jedan od najprofesionalnijih klubova.
“Ja sam rekao, ima sigurno deset godina, da je to klub koji je tada napravio najveću razliku zato što je imao jednu od najboljih uprava. Mislim zaista da su Šulenta, Beus i Lasić i svi ti ljudi koji su oko njih bili vrlo pragmatični i na jedan vrlo kvalitetan način radili posao. I oni možda jesu jedan od najprofesionalnijih klubova. Sve ono što se nudi organizacijski, sve što trener treba, uslovi na ovim našim prostorima, i nije slučajno što se njima ovo dešava. Ja jesam pobornik ideje da se ništa ne dešava slučajno, da ništa nije plod sreće, nego da je to proces rada koji te nagradi na jedan način kad ti lopta uđe u gol ili se odbije od stative, ili će ući ili neće ući. To je poznata priča da je sve posljedica neke energije koju ste svi skupa uložili i mislim da su oni napravili najveći odmak” – rekao je Jusufbegović i dodao:
“Druga stvar su njihove procjene. Ja se samo s jednom njihovom procjenom promjene trenera nisam složio, nije mi dobro sjela. To je kada su zamijenili Ivicu Barbarića, pa je došao Baka i napravio niz od tri titule. Ja mislim da je to tada bilo i to mi nije sjelo. I sve ostalo povjerenje koje su dali, način na koji su selektirali igru ekipe, kako su se opredijelili da neke stvari mijenjaju u hodu, sve je bilo kako treba. Što se tiče nutricionizma, mislim da su oni prvi krenuli u ozbiljnu priču s tim i doveli ga na jedan nivo.“
Gubljenje svlačionice, igrači koji vole autoritet i trener koji treba slijediti svoje principe. Šta se sve dešava u jednom trenerovom angažmanu?
“Ti to odmah osjetiš. Vidiš ti to, dobiješ vrlo rano signale da će se to desiti. Nemaš ti problem s tim i ne dođe to samo, znaš, ne presiječe se to odjednom. Vidiš ti to negdje otprilike i nije to sporno. Međutim, to je pitanje tebe i kluba, povjerenja, koliko će se igrač razmahati i u kojoj mjeri, i samo je to pitanje. Ti vidiš da li neko odskače od principa i ne želi da ih prati i to je vrlo jasno vidljivo. Nemaš ti problem s tim da učiš. Nekad je dobro da odeš, ali nekada, kad ti radiš na principima, kad uspostavljaš neke odnose u holističkom principu čitavog kluba, nekad moraš da se zahvališ nekim igračima, da presiječeš, da kažeš da to ne ide tako jer postoji neki hijerarhijski odnos unutar kluba koji treba da se poštuje. Nije važno jesam li ja trener ili neko drugi, postoji institucija trenera kojeg si ti doveo, kojeg je neko platio da kaže kako tu stvari trebaju da izgledaju. Ako te klub kao trenera ne prati, igrači vrlo lako dolaze do kluba, do uprave, do vodećih ljudi slatkom pričom i retorikom i ti jednostavno počinješ da gubiš povjerenje i onda je samo pitanje trenutka kada ćeš otići i načina na koji ćeš otići. Postoje metode s kojima ti možeš da se izvučeš iz toga, samo je pitanje da li se to kosi s tvojim principima rada” – naglasio je on.
On je zatim podijelio zanimljivo iskustvo iz trenerske karijere, ali nije htio da imenuje klub.
“Ja sam, recimo, znao da ću otići u toku priprema u avgustu. Ja znam da ću ići u septembru ili oktobru i ja to kažem, da ću ići, da će me otjerati jer ja to vidim, to nije sporno uopšte. Sad je samo pitanje hoću li ja reći: okej, ova ekipa treba da radi, treba po mom mišljenju još jedan proces, dobar proces rada, treba da insistiramo na nekim stvarima, treba da im uđem u glavu i da ih držim tu da bismo dobili efekat rada nekad kasnije još bolji i kvalitetniji. Ili mogu da kažem: okej, sad ću se napraviti “tošo“, sad ću ja početi da se sviđam igračima i napravit ću dobru konekciju s njima. Sad ću ja njima malo pustiti, nek oni malo uživaju i sad ću ja njima dati na važnosti. Uvijek je igrač najvažniji, ali sad ću im pustiti da to bude baš po njihovoj volji. Otpustiću šaraf, barem što se tiče načina na koji ja funkcionišem i volim da radim i to ide jako lijepo i ja produžavam svoj životni vijek, ali ekipa ide dolje, klub ide dolje i kad to padne, onda je to teško vratiti i onda je grčevita borba za opstanak. To je razlika koje stvari sebi možeš da dozvoliš. Ja to sebi nisam mogao dozvoliti, ostao sam vjeran sebi i onome što mislim u datom trenutku da trebam da radim da bi ta ekipa na kraju izašla na najveći mogući nivo” – kazao je Jusufbegović.
Jusufbegović je ostao iznenađen prisustvom igrača na sportskim forumima.
“Nisam znao da su igrači prisutni na forumima, na portalima, na svim stranicama i to je nevjerovatno. Ja sam bio svjedok gdje su oni zbijali šale s jednim dečkom preko tih foruma, stranica koje objavljuju lajv rezultate Premijer lige. Ali te mogućnosti, ta komunikacija u principu zna da krene od uprave kad žele da smijeni trenera. Puste, naravno, jer svaka uprava ima dvojicu, trojicu svojih koji to štancaju i tipkaju i to je jasno kao dan. To više nema nikakve dileme i naravno da je dosta toga dirigovano na tim mrežama, naravno, čast svima onima koji izražavaju svoje mišljenje i koji su navijači. Ti zapravo vrlo lako možeš da vidiš kakav je stav tvoje uprave, jer tačno se to zna i nema tu velike priče – šta oni misle o tebi i šta ti nisu rekli možda direktno u razgovoru. I to ti na različite načine u klubovima možeš vidjeti kakvu neko atmosferu i ambijent želi da kreira u klubu, bez obzira na to što se radi o malom i dirigovanom broju ljudi koji su tu zbog nekog svog igrača, trenera, sportskog direktora, čast izuzecima. I umjesto da tebi kažu direktno, oni odu na forum i svi se zajedno udruže, komuniciraju sami sa sobom da bi tebi rekli da ti nisi više trener” – rekao je 51-godišnji stručnjak.
Najviše hemije i povezanosti s navijačima i igračima Jusufbegović je imao u Veležu.
“Proveo sam dvije godine kao igrač i skoro tri godine kao trener u Veležu i ja volim Mostar, volim sve što dolazi od njih bez obzira na to bilo pozitivno ili negativno. Jednostavno, meni kompletno to podneblje, ta priča mi je draga, osjetiš tu hemiju, povezanost i u zraku se osjeti. Vjerovatno to ljudi osjete u nekim drugim klubovima, ali ja sam dole proveo toliko vremena da to mogu da kažem i to je fenomenalna priča i negdje su emocije uvijek bile naglašenije u tom dole podneblju i tu imam dan-danas puno prijatelja i želim im puno sreće u tom sportskom smislu” – emotivan je bio Jusufbegović.
Po završetku prvog dijela sezone 2025/26. FK Željezničar je ostao bez trenera, a Jusufbegović se pominjao kao neko ko bi mogao preuzeti klupu Plavih.
“Ne mogu reći da nije bilo kontakta, ne kažem za koju funkciju. Kontakta je bilo, ali do nekog ozbiljnog i konačnog razgovora nije došlo. Ja to nisam ni smatrao da je to nešto vrijedno pomena i da to treba da dobije pažnju i da to potvrđujem. Mnogo puta kada su me spominjali nije bilo istina. Znam ja o čemu se tu radi, neću spominjati, i apsolutno mi je jasno o čemu se tu radi i tu nema nikakve dileme i znamo mi koji smo unutra, ja to dobro znam kako se to zavrti, gdje se preuzimaju tekstovi i sve mi je jasno. Ja sam dugo u fudbalu u BiH, znam ko je s kim dobar, ko preko koga šta radi i to je meni okej. Nek ljudi rade i nek se zabavljaju, nemam ništa protiv, ali imam protiv kad neko na osnovu laži koje piše o meni stekne neke benefite ili progura druge ljude – jednostavno me izuzmi. Ovdje je bilo kontakta, ali ne u toj mjeri da bi to mogli shvatiti kao nešto što bi trebalo dobiti pažnju. Slavišu Stojanovića znam iz vremena kada sam ja igrao u Olimpiji i želim mu svu sreću. Mislim da je sjajan trener, da je dobar trener i nadam se da će on potvrditi svoj kvalitet. Željo ima i dobrog predsjednika” – kazao je on.
Bivši trener Veleža bio je asistent selektoru reprezentacije BiH Savi Miloševiću te ističe da je trebalo još malo vremena da se poslože stvari među Zmajevima.
“Ja mislim da je Savo sjajan trener i čovjek i baš mi je značilo to. Žao mi je što je Savo otišao, nevezano za moj status i položaj. Mislim da je on bio sjajan selektor, da mu je trebao još jedan prozor da dovede stvari na nivo na koji je mislio i mislim da nije trebao da ode. Imam super pozitivno mišljenje i imam i objašnjenje zašto se na kraju ta nesretna Ukrajina desila – neki splet okolnosti, ali to možda ostaje za neku priču koja bi bila interna. Žao mi je što su ga smijenili. Treneri trebaju vrijeme, reprezentacija je specifična, nemaš svakodnevni kontakt, ti u jednom danu moraš uraditi ono što bi radio deset dana u klubu. Iskreno mislim i zaista to potenciram da ti treba šest utakmica da vidiš. Ti dođeš s jednom idejom u reprezentaciju i ne možeš ti, ko god da ima neku priču i autoritet, da utiče na tebe da kažeš: vidi, nije ti ta ideja dobra, jer ti kao selektor dolaziš s jednom idejom i hoćeš da vidiš da li ta ideja može funkcionisati i zato je potrebno vrijeme” – priča Jusufbegović i nastavlja:
“Ti prvo moraš upoznati te ljude kakvi su oni u različitim situacijama. Mislim da je minimalno šest do osam utakmica da dobiješ kompletnu sliku i to ova situacija sa Barbarezom jako lijepo potvrđuje. Možda su tek sad progledali u kojem pravcu možemo da idemo, negdje je to moje mišljenje. Dok ti ostvariš kontakt s igračima, šta ko želi, ne prihvata svako iste stvari i žao mi je generalno zbog svakog trenera koji nije dobio priliku da ostvari neku svoju ideju. Milošević je fudbalski znalac, apsolutno razumije situaciju, dobar motivator. Ostale neke stvari u tom selektorskom poslu moraju da odrade neki drugi ljudi, pogotovo stručni štab koji se oko njega nalazi, treneri, i na sebe mislim tu. Možda smo negdje mi razlog što smo mogli da damo malo više u nekom segmentu, nekim stvarima, ali ono što možemo ponoviti jeste da je potrebno vrijeme.
Pitali smo Jusufbegovića da li u ligi trenutno, po njegovom mišljenju, ima neki igrač koji dominira ligom te da li se sjeća igrača koji su sami mogli riješiti utakmicu.
“Da je dominirao jedan duži vremenski period – ne. U tom kontekstu da je baš tog specifičnog da uzme loptu, pa predribla pet, šest igrača i da postiže pogotke – ne. Bilo je odličnih igrača u Premijer ligi, pogotovo u ono moje doba i poslije, kad je Sarajevo složilo ekipu: Zeka Turković, majstor boli glava, Almedin Hota, Smijećanin koji je bio odličan igrač, Jajalo, Muharemović, Bešlija, Šabić, pa Velagić i ta neka moja generacija s kojom sam igrao. Bilo je vrhunskih igrača, tehničara, štopera, ali bojim se da ću izostaviti neke. Gulijašvili je možda neko ko je pravio razliku, da je mogao da predribla, da pobjegne i da postigne gol. Inače, u zadnjem periodu neko ko pravi razliku i ko je neprikosnoven je Nemanja Bilbija, koji postiže golove i koji to radi u kontinuitetu. On je debelo uticao da se neke stvari dese u Zrinjskom svojim kvalitetom, sposobnošću, samopouzdanjem, da usmjerava utakmicu, donosi samopouzdanje, čini svoje igrače boljim i to jeste” – zaključio je Nedim Jusufbegović.
