Nenad Jakovljević, pomoćni trener u reprezentaciji Srbije i Virtusu, u intervjuu za MeridianSportBH je pričao o srebru sa Svjetskog prvenstva, iskustvima iz Italije, saradnji sa Duškom Ivanovićem i mnogim drugim temama.
Nenad Jakovljević je rođen 30. oktobra 1988. godine u Sremskoj Mitrovici. Svoj trenerski put je započeo u Italiji, a trenutno je pomoćnik Svetislava Pešića u reprezentaciji Srbije, te Luke Bankija u Virtusu iz Bolonje. Na samom početku razgovora, dotakli smo se posljednje dvije utakmice Orlova, koji su krajem februara u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo savladali Finsku (77:61) i Gruziju (76:63).
“Prije svega, veliko mi je zadovoljstvo biti u reprezentaciji, to je zaista sjajno iskustvo.
Što se tiče tehničko-taktičkih stvari, nije uvijek lako spremiti se za bilo koji prozor. Do posljednjeg momenta ne znamo ko će biti fizički spreman i ko će dobiti dozvolu kluba, međutim ono što nas je krasilo u ovim prozorima jesu velika želja i motiv svih igrača da pomognu ekipi, budu dio reprezentacije i provedu vrijeme zajedno. Po meni, jedna od najvećih pobjeda je baš to što je oformljen tim sa ljudima koji žele da budu zajedno i jedva čekaju sva okupljanja. To olakšava posao treneru Pešiću i nama jer imamo motivisane igrače koji žele da obuku naš dres.
Skauting je bio nešto lakši za Finsku, jer oni imaju trenera koji je sa njima duži niz godina. To je moj kolega iz Virtusa, Lasi Tuovi. Znam kako razmišlja, pa mi je u tu ruku možda bilo nešto lakše da spremim svoj dio taktike. Gruziju je preuzeo Aleksandar Džikić, a bitno je da smo pobijedili u obje utakmice i osvojili bodove, te da su momci kroz odbranu pokazali da žele da poboljšaju kvalitet samog napada u momentima kada on i nije funkcionisao na najbolji mogući način. To je nešto na čemu trener Pešić insistira i nešto što nas sve čini zadovoljnim, ta želja da se ‘žrtvuje’ kroz odbranu i tako dođe do što lakših poena na drugoj strani parketa.
Možda je bilo nekih minijatura, ali odbrana nam je generalno ostala ista kao i na Svjetskom prvenstvu, to su principi na kojima trener Pešić insistira još od početka njegovog aktuelnog mandata u reprezentaciji, a i prije toga. Njegovi defanzivni principi su nešto drugačiji u odnosu na mnoge druge ekipe. Prethodno Svjetsko prvenstvo je svima pokazalo u kojem pravcu svi zajedno treba da idemo i na koji način treba da igramo odbranu. Bili smo jedna od najboljih ekipa na Svjetskom prvenstvu u ranoj fazi napada, a svi znamo da rana faza napada i laki poeni u kontranapadu iz tranzicije proizilaze baš iz agresivne odbrane. Nama odbrana počinje na plejmejkeru sa loptom, a tek onda ulazimo u tzv. ‘deny defense’ ili ‘low post deny defense’ itd. To je u suštini nešto na čemu insistiramo i nešto što nam je donijelo velike rezultate” – počeo je Jakovljević.
Vratili smo se na prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo, gdje je Srbija stigla do srebrne medalje. Nakon poraza u grupi protiv Italije, Orlovi su se veoma brzo vratili i na veoma siguran način stigli do finala sa Njemačkom.
“Ta utakmica protiv Italije nam je došla u nezgodnom momentu, ali sam format evropskih i svjetskih prvenstava se konstantno mijenja i mislim da na svakom takmičenju ima sve manje i manje mečeva, što znači i manje prilika za grešku. Italija nas je izbacila na Evrobasketu i svi znamo kako smo proživjeli taj poraz, igrali smo stvarno fenomenalno do tih nekih desetak minuta, koji su porušili sve one sjajne stvari koje su do tada izgrađene. Na Svjetskom prvenstvu, poslije još jednog negativnog rezultata protiv njih, desilo se da su nam se otvorili neki novi putevi ka medalji, što smo mi iskoristili. Igrači koji su bili tu su iskusni i svjesni su alarma koji je taj poraz donio. Vjerovatno možemo reći da nas je taj poraz razdrmao i dao nam do znanja da moramo još više da se skupimo i budemo agresivniji. Sjetimo se samo kako smo odigrali već narednu utakmicu, a i sve do kraja.
Igrači su protagonisti. Oni imaju dovoljno motiva, a i iskustva da prepoznaju određene situacije i da se poslije pada podignu. Znamo šta donosi trener Pešić i koliko je on prošao u svojoj karijeri. Mi smo kao pomoćnici podijelili posao tako da neki rade više individualno sa igračima, a neki na taktici, pripremi i analizi protivnika. Naravno, mi smo filter između košarkaša i glavnog trenera, a dobra stvar je što se odlično poznajemo i možemo da pozitivno ‘isprovociramo’ i podignemo igrače. Znamo na koji način filtriranjem možemo da damo konkretne informacije koje će treneru Pešiću pomoći da donese odluke. Sve se to bazira na višegodišnjoj saradnji i povjerenju koje smo stekli jedni u druge. To je ključna stvar, posebno u reprezentativnom programu, gdje smo mi tokom ljeta zajedno samo nepuna dva mjeseca” – istakao je Nenad, pa se ukratko okrenuo narednim Olimpijskim igrama, koje će reprezentacija Srbije otvoriti protiv Sjedinjenih Američkih Država:
“Smatram da moramo da igramo protiv najboljih ukoliko želimo da budemo najbolji. Ne znamo u kakvom sastavu će oni biti na Olimpijskim igrama, a ne znamo ni u kakvom sastavu ćemo biti mi, tako da je prerano da pričamo o bilo kakvih prognozama. Prije svega, jedva čekamo da se okupimo u Beogradu da vidimo ko je na raspolaganju i da krenemo od nas samih. Uvijek počinjemo od sebe i nastojimo da budemo bolji svakim novim danom, kako individualno tako i timski. Dobro je igrati sa najboljim mogućim ekipama jer je to pravi način da uvidimo na kojem smo nivou i šta je potrebno da bismo dostigli još bolju formu. Imamo sjajan stručni štab koji će sigurno spremiti sve moguće informacije o svim protivnicima. Naravno, biće to velika utakmica, svi znamo kakav teret ona nosi i svi se vjerovatno sjećamo Indijanapolisa i 2002. godine. Ipak, ne bih se fokusirao samo na Amerikance, na Olimpijskim igrama će biti još mnogo reprezentacija koje će biti izuzetno teško dobiti”.
Jakovljević je u Virtusu od decembra prošle godine. Tim iz Bolonje je u jednom dijelu sezone bio u samom vrhu Evrolige, a sada zauzima osmu poziciju na tabeli u ovom takmičenju.
“Iako je Italija prije svega zemlja Kalča, odnosno fudbala, košarkaška kultura je izuzetno razvijena. Sjetimo se samo ekipa iz 90-ih i početka 2000-ih, naši najveći igrači su dolazili da igraju u Italiju. Ja sam konkretno svoj trenerski put započeo u Trentu, koji je i dalje mlad klub iz mjesta sa mnogo razvijenijom odbojkaškom kulturom. Prvi put radim u Bolonji, ovaj grad jednostavno živi za košarku. Pored Virtusa, tu je i Fortitudo, koji je trenutno u Drugoj ligi, a gradsko rivalstvo između ova dva kluba je jedno od najvećih u Italiji. Ljudi vrlo dobro poznaju košarku a Bolonja po mnogo stvari liči na Beograd, baš zbog te strasti. Stvarno je prelijepo živjeti u Bolonji i raditi u Virtusu.
Ritam Evrolige je zaista paklen i potrebna je izuzetna organizacija u smislu dužine klupe te kvaliteta stranaca, domaćih igrača i stručnog štaba. Ne treba zaboraviti medicinski tim koji je u današnje vrijeme neophodan zbog povreda i procesa rehabilitacije. Priključio sam se Virtusu krajem decembra prošle godine, na direktan poziv Luke Bankija. Njega poznajem već duži niz godina, pošto sam veliki dio svog života, petnaestak godina, proveo u Italiji. Tamo sam se i počeo baviti trenerskim poslom. Vrlo dobro poznajem jeziku, kulturu, narod, običaje, kao i trenersku filozofiju. U posljednjih par godina sam bio u komunikaciji sa trenerom Bankijem, prije svega dok je on radio kao asistent u Long Ajlend Netsima u NBA Razvojnoj ligi. Dobro znamo kakav je rezultat napravio sa Letonijom na Mundobasketu, pokazao je jako veliki kvalitet što je krunisano nagradom za najboljeg trenera šampionata.
Po odlasku Duška Ivanovića iz Crvene zvezde Meridianbet, i ja sam napustio klub, a potom sam vrlo rado prihvatio direktan poziv Bankija. Ovdje sam tri mjeseca i osjećam se zaista fenomenalno. Ljudi u klubu su sjajni, veoma su me dobro prihvatili. Svakog dana uživam u radu sa trenerskim timom i igračima, a posao je takav da imamo i prostora da se profesionalno dopunjujemo i napredujemo. Zaista sam presrećan što sam dio ovakvog kluba. U jednom momentu smo igrali zaista vrhunsku košarku, ali nažalost nismo uspjeli u namjeri da taj period potraje malo duže. Sezona je duga, ona je u suštini veliki maraton i mi želimo da što spremniji udjemo u završnu fazu Evrolige i domaćeg šampionata, gdje su nam ambicije najviše moguće” – objasnio je 35-godišnjak, a potom je približio saradnju sa istaknutim italijanskim košarkašem Markom Belinelijem:
“Kao i svi igrači Virtusa, Belineli je veliki profesionalac koji dobro zna svoje zadatke. Osim toga, ima veoma značajno NBA iskustvo koje je krunisao prstenom sa San Antonio Sparsima, te dugogodišnju karijeru u reprezentaciji Italije. Svi znamo da je izuzetno bitno imati kvalitetne i iskusne domaće košarkaše, kako za nacionalni šampionat, tako i za Evroligu. Marko je sjajan momak i profesionalac, zadovoljstvo je raditi sa njim. Od drugih se razlikuje prvenstveno po igri bez lopte i po izbačaju, tj. po šutu. Ima odličnu sezonu, pogađa u serijama i kada uđe u svoje ‘zlatne minute’ gotovo ga je nemoguće čuvati. Veoma je važno imati takvog igrača koji je sposoban da sam preokrene utakmicu u našu korist. Uvijek ga je bolje imati u svojoj ekipi, nego morati spremati taktiku za njegovo zaustavljanje.”
Kao što je već spomenuto, naš sagovornik je svoju trenersku karijeru počeo u Italiji. U nastavku smo govorili o tome, ali i o još jednom dijelu košarkaškog puta mladog stručnjaka, koji je bio zaposlen i u Evroligi.
“Poslije drugog razreda srednje škole sam otišao u Italiju, gdje sam završio srednju školu i fakultet. Otišao sam kako bih igrao košarku, što sam radio u malom gradu na sjeveru pod imenom Riva del Garda. Tamo sam u prve dvije godine trenirao sa timom iz B lige, ali zbog papira tj. činjenice da sam stranac nisam mogao da igram sa njima, pa sam godinama igrao u Trećoj ligi Italije. Uporedo sam počinjao da se bavim trenerskim poslom koji me je zanimao još od samih početaka u Sremskoj Mitrovici, gdje sam zapisivao treninge svojih prvih trenera, Aleksandra Petkovića i Ive Smiljanića. Iskreno, još tada sam znao da ću se baviti trenerskim poslom i to me je oduvijek zanimalo.
Nakon godina rada u klubu iz Riva del Garde koji se igrom slučaja takođe zove Virtus, prešao sam u Trento. Tu sam proveo pet sezona na velikom broju pozicija, od pomoćnika do trenera mlađih kategorija, pa do glavnog trenera razvojnog tima, a uporedo sam radio i u prvom timu kao video koordinator kod trenera Mauricija Buskalje i Nikole Brience. U mlađim kategorijama sam najviše sarađivao sa Alesijom Markinijem, a tu sam se razvio i kao trener za razvoj igrača. Bio sam i tehnički direktor Trentovog letnjeg kampa, a sve to je za mene sa ove tačke gledišta bilo veliko profesionalno i životno iskustvo. U mojoj posljednjoj sezoni u Trentu počela je epidemija virusa korona, pa sam poslije toga sticajem okolnosti napustio klub i dobio poziv iz Evrolige da se priključim njihovom ‘competition department’-u sa sjedištem u Barseloni.
U nedostatku trenerskog angažmana u tom momentu, vrlo rado sam prihvatio taj poziv, što mi je opet otvorilo jedno novo poglavlje. Nikada nisam napuštao ideju bavljenja menadžerskim poslom kao košarkaški radnik, a prije desetak godina sam završio i master sportskog marketinga i menadžmenta koji organizuje Evroliga, gdje sam takođe upoznao ljude koji vode ovu organizaciju. Nastavili smo da sarađujemo kroz razne projekte, pa je potom uslijedio pomenuti poziv i dvije godine sam radio za Evroligu kao ‘competition executive’. To je bilo još jedno sjajno iskustvo koje mi je pomoglo da se usavršim i napredujem u organizacionim aspektima. Biti dio tako dinamičnog okruženja kao što je Evroliga je odlično, a uvijek je jako dobro i upoznati nove ljude i steći nove prijatelje” – prisjetio se Jakovljević.
Prije Virtusa, Nenad je radio u Crvenoj zvezdi Meridianbet kao asistent Dušku Ivanoviću, za koga je imao samo riječi hvale:
“Period proveden u saradnji sa trenerom Ivanovićem je bio izuzetan, kako sa ljudske strane, tako i sa profesionalne. Dovoljno je bilo vidjeti na koji način je dočekan u mjestima gdje je nekada igrao ili trenirao. Mnogo sam naučio u radu sa njim i osjećam se bogatijim trenerom i čovjekom poslije te saradnje. Od samog starta je bio krajnje direktan u tome šta treba da radim, na koji način i na šta treba da se fokusiram. Samim tim, i moj posao je bio mnogo lakši.
Ostaje žal što smo u neku ruku ostali nedorečeni kao trenerski tim, ali i to je nažalost dio našeg posla. Drago mi je što ima zapažene rezultate u Baskoniji i što ćemo se uskoro sresti u Bolonji, gdje igramo posljednju utakmicu regularnog dijela sezone baš protiv ekipe iz Vitorije”.
Za kraj, dotakli smo se Jakovljevićevog individualnog razvoja i planova za odlazak u Sjedinjene Američke Države.
“Pratim dešavanja u američkoj košarci i povezan sam sa ljudima koji tamo rade. Prije svega mislim na Ognjena Stojakovića, pomoćnog trenera Denver Nagetsa i reprezentacije Srbije. Po odlasku iz Crvene zvezde, imao sam u planu da odem u SAD na stručno usavršavanje. Poslije konsultacija sa par ljudi od povjerenja i par telefonskih poziva, napravio sam plan i program odlaska, ali nakon poziva trenera Bankija da se priključim Virtusu, taj plan je odložen do daljeg. Siguran sam da će u bliskoj budućnosti doći do mog odlaska u Ameriku. Smatram da ona i njena košarka nude nevjerovatan potencijal za usavršavanje i napredovanje u trenerskom smislu.
U isto vrijeme, današnjica nam nudi i mnoge druge načine profesionalnog razvoja i napredovanja. Na internetu možemo naći neograničen broj seminara, vebinara, trenerskih klinika, treninga i utakmica. Jednim klikom možemo doći do informacija koje ranije nisu bile tako lako dostupne. Mnogo je lakše i stupiti u kontakt sa drugim trenerima i ljudima iz ‘košarkaškog svijeta’. Uvijek sam pokušavao da nađem balans između ‘starog’ i provjerenog načina usavršavanja i novih tehnologija. Na kraju krajeva, na nama je koji put ćemo da izaberemo” – završio je pomoćni trener Srbije i Virtusa.
Virtus će u okviru pretposljednjeg kola regularnog dijela sezone u Evroligi večeras od 20.30h u italijanskom derbiju gostovati Milanu.
Nacionalni tim Srbije će svoj naredni izazov imati na Olimpijskim igrama, a prvi meč će odigrati 28. jula protiv Sjedinjenih Američkih Država. U grupi C se još nalazi Južni Sudan.
Piše: Nikola Ignjatić
