Nenad Marković, legenda bosanskohercegovačke košarke i sadašnji trener francuskog Dižona, u razgovoru za MeridianSportBH je pričao o Bosni, Sarajevu i još mnogim zanimljivim temama.
Nenad Marković je rođen 1968. godine, a prošao je kroz mlađe kategorije Igmana sa Ilidže i Bosne, gdje je i započeo svoju seniorsku karijeru. Za prvi tim Studenata je nastupao u dva mandata, od 1988. do 1992. i od 2004. do 2006.
Bosna Meridianbet ove sezone izgleda mnogo bolje nego u prethodnom periodu, a potrebna mu je jedna pobjeda da izbori plasman u polufinale plej-ofa Lige BiH.
Na klupi im sjedi Dženan Rahimić, pomoćnik mu je Aleksandar Damjanović, a najiskusniji košarkaš je Muhamed Pašalić. Marković svu trojicu izuzetno dobro poznaje.
“Pratim Bosnu onoliko koliko stignem, a i javljaju mi se ljudi iz kluba pa otprilike znam situaciju. Nažalost, zbog svojih obaveza nisam bio u mogućnosti da gledam utakmice. Prvi trenerski posao poslije reprezentacije sam imao u Bosni, kada je Dženan Rahimić nastupao za Studente, a bio sam i saigrač sa Acom Damjanovićem, njegovim asistentom. Sada je tu i Muhamed Pašalić, još jedan moj bivši igrač. Kad sam došao na klupu, on je bio faktički doveden iz drugog tima. Tomislav Tomović se povrijedio, a Saša Vasiljević je otišao u Španiju, pa je Muhamed praktično ‘preko noći’ postao startni plejmejker na neko vrijeme.
Bitno je imati takve ljude u klubu. Stariji uvijek mogu da objasne mladima, a i onima koji dolaze sa strane, šta je Bosna i na koji način se igra za nju, kako se treba ponašati i još mnogo toga, govorio sam to još u vrijeme kada sam se vratio i kada sam prestao da igram. Bez obzira na probleme u kojima je bila svih ovih godina, Bosna je uvijek veliki klub. Kad si u Bosni, uvijek si u fokusu javnosti. Na sreću, situacija je danas puno bolja, i finansijska i rezultatska. Ostvaren je kontinuitet, ekipa se nije promijenila, igrači nisu dolazili i odlazili u toku sezone” – započeo je Nenad.
Vratili smo se u dane igračke karijere našeg sagovornika, koji je ponovo obukao dres Bosne u drugoj polovini sezone 2003/2004. Razgovarali smo o tadašnjim rivalstvima i kvalitetu domaćeg šampionata, u kome su Studenti sa Markovićem osvojili tri trofeja.
“Kada sam se vratio u Bosnu, počela se praviti priča, ali mi se čini da su u tom momentu Borac i Široki bili puno ozbiljniji u pogledu igračkog kadra. Bio sam vani, više mi je bila ‘puna kapa’ svega, htio sam da poslije 12-13 godina dođem kući i završim karijeru. Nisam pravio neke pretjerane analize, taj potez je bio emotivan, želio sam da se vratim kući, igram za Bosnu i ćao.
Dino Konaković je bio generalni menadžer kluba, rekao mi je da ćemo sa mnom biti najjači i da će možda dovesti još nekoga. Počeli smo trenirati, a ja nisam odmah bio spreman zbog povrede koju sam vukao. Ipak, bilo je vremena, pošto je liga bila na polovini, a Bosna je zauzimala dobru poziciju.
Jedan vikend sam slučajno uhvatio utakmicu Borca protiv Splita i vidio sam jednu ozbiljnu ekipu Banjalučana koja je slavila u gostima. Rekao sam Dini: ‘Šta ti meni napriča, pa mi smo od ovih udaljeni 100 svjetlosnih godina’ (smijeh). Na kraju se ipak pokazalo da smo se stvarno dobro pripremili. Izgubili smo polufinale Kupa BiH od Širokog, ali smo osvojili titule u ligi naredne dvije sezone, kao i Kup 2005.” – prisjetio se 54-godišnjak.
Nastavio je o istoj temi:
“Rekao bih da su nam Široki i Borac svakako bili najveći protivnici, mada nikada nije bilo jednostavno igrati ni u Zenici ili Tuzli, a kamoli npr. u Bileći. Bilo je izuzetno teško pobijediti bilo koga u gostima. Utakmice u Zenici su bile posebno teške zbog njihovog animoziteta prema Bosni i Sarajevu, to rivalstvo je bilo možda i veće u odnosu na ono u Širokom Brijegu i Banjaluci.
U sezoni kad sam se vratio, igrali smo u maloj dvorani u Skenderiji, a Ligu 6 smo prebacili u veliku. Sjećam se da smo tada prvu utakmicu završnice igrali u Trebinju protiv Leotara, Goran Ikonić je nastupao za njih pa smo odmah poslije pričali da bismo ga trebali dovesti kod nas. Bio je prilično mlad, dobar i relativno nepoznat igrač, te smo smatrali da se u Bosni može dodatno razviti, što se pokazalo kao tačno.
Mislim da smo odmah u prvom domaćem meču u Ligi 6 imali pet hiljada ljudi, svi su se zaželjeli košarke. Studenti su par godina unazad bili daleko od vrha tabele i ABA lige, a tada se sve krenulo poklapati”.
Glavni akter ove priče je svoju trenersku karijeru započeo veoma brzo nakon okončanja igračke. Postao je selektor reprezentacije BiH, a potom je sa klupe predvodio i Bosnu.
“Nisam planirao da ću postati trener odmah nakon završetka igračke karijere, ali razmišljao sam o tome kao o nekom budućem poslu jer sam cijeli život uložio u košarku, nisam mogao reći da ću postati kompjuterski genije, da ću učiti dvije-tri godine ili da ću se okrenuti nekom biznisu (smijeh). Ja sam čovjek koji je stekao ime i poznanstva igrajući košarku, ona mi je dala sve što imam. Ipak, kada bih mogao vratiti vrijeme, ne bih ponovo pristao da budem selektor. To je jedan vrlo zahtjevan posao, pogotovo u situaciji u kojoj sam ja bio. Misliš da znaš neke stvari i da se možeš nositi sa njima, ali to u stvari i nije baš tako.
Opet, smatram da mi je to puno pomoglo kasnije, a i dan danas. Puno sam naučio, ne samo što se tiče košarke, nego o onome što je puno bitnije, o ljudskim odnosima. Ljudi koji su oko tebe su tu da ti pomognu ili da ti odmognu, pa onda vidiš ko je uz tebe i ko ti je pravi prijatelj, a ko je tu samo kad se pobjeđuje. Pravo lice ljudi se vidi kad stvari ne idu dobro. Kad stvari idu dobro, onda su svi kumovi, prijatelji i braća, a kad stvari ne idu dobro, onda dolazi do iskušenja, i za tebe i za ljude u tvom okruženju. Kroz moju karijeru se pokazalo da je to uvijek tako i da nema greške, ljudi se mijenjaju kako dolazi uspjeh ili neuspjeh.
Ponovo kažem, bio sam vrlo zelen i emotivan, ali to iskustvo mi je pomoglo da poslije budem oprezniji u odnosu sa ljudima. Faktički, postao sam selektor reprezentacije i morao sam trenirati 90% igrača sa kojima sam igrao. Neki su ispali super, bili su tu kad god je trebalo da pomognu, a neki su bili malo ‘na svoju ruku’, željeli su da se ponašaju i tretiraju malo drugačije, da me možda i kazne na neki način, ako sam im se nekada zamjerio u danima kada smo igrali zajedno. Igrački mozak radi vrlo čudno, ali to je sve škola. Nije ovo prvi put da ovo kažem, nikada ne bih pristao na tako nešto kada bih mogao vratiti vrijeme” – poručio je legendarni košarkaš.
U nastavku, pričali smo o Sarajevu i nekadašnjoj košarkaškoj sceni u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
“Sarajevo je bilo košarkaški grad. Tu je bila Bosna kao vizija Bogdana Tanjevića, koji je za ekipu iz druge lige rekao da će za sedam godina biti prvak Evrope, imao je to u glavi. Tanjevića znam jako dobro još iz vremena kad sam bio dijete, tata je bio u upravi kluba pa me vodio na treninge i utakmice. Boša mi je kasnije bio i trener, imao sam priliku da učim od njega, a i dan danas ću, kada mi je potreban neki savjet, prvo nazvati njega. Pored Bosne, postojao je i Željezničar, za koga je igralo puno dobrih košarkaša i koji je uvijek živio za to da savlada Studente. Ko nije mogao igrati za Bosnu, igrao je za ‘Želju’, a ko nije mogao igrati za njih, igrao je za KK Vraca ili KK Alhos.
Igman sa Ilidže, za čije sam mlađe kategorije nastupao, takođe je bio prvoligaš, tako da pričamo o plejadi odličnih igrača u jednom Sarajevu, koje nije baš neka metropola od nekoliko miliona stanovnika, pa da to bude normalna pojava. U to vrijeme sam već hodao po gradskim igralištima i gledao sve utakmice u Republičkoj ili Zonskoj ligi, a i mi smo čak igrali sa kadetima Bosne. Igrao sam protiv svih tih igrača koji su nekada bili veliki talenti pa su se okrenuli nečemu drugom, ali su nastavili da se bave košarkom.
Na primjer, Dragoljub Avdalović je bio Bosnin igrač, ali imao je nesreću da bude tu u vrijeme Mirze Delibašića i nekih drugih. On je poslije igrao za KK Vraca. Svakom je zabijao po 30 poena, bilo mi je fascinantno da neko takav igra tu, čudo od talenta. Rajko Maravić je bio čudo od igrača, čist talenat. Bilo ih je još puno – Vjećeslav Vjećo Tolj, Suad Alić, Spomenko Pajović, Edin Pašić i mnogi, mnogi drugi. Puno puta sam išao u Skenderiju i gledao te utakmice. Isto tako, u Sarajevu se igrao i dobar basket. Bilo je mnogo ljudi koji nisu igrali ni za jednu ekipu, ali su bili strašni basketaši” – opisao je Marković.
Zadržali smo se na prošlim vremenima iz Nenadove perspektive, sa akcentom na svakodnevni život mladog košarkaša u Sarajevu, uz poređenje sa mlađim generacijama.
“I ja sam bio jedan od onih koji je igrao basket na Šumarskom fakultetu, pa onda išao na trening prvog tima Bosne. Živio sam za košarku, po cijele dane sam bio i vani i u sali. Toga više nema, to se davno izgubilo. Prava je rijetkost da danas vidiš igrača koji ode na teren mimo svog treninga. To se sad i zabranjuje, što nije bio slučaj u naše vrijeme. Mi smo igrali školska prvenstva i sva takmičenja, pa smo trčali na treninge, za šta mislim da je pravi način odrastanja jednog sportiste. Ne možeš biti izolovan i reći da ćeš postati vrhunski igrač. Ne ideš u školu, nemaš društvo, ne družiš se ni sa kim, ideš na privatne i individualne treninge, ne čitaš, ne školuješ se, i ti ćeš sad postati košarkaš?
Dobro, ima slučajeva, ali u principu mislim da je nekadašnji sistem puno bolji. Nama ništa nije falilo, ja sam i kao kadet i kao junior skoro uvijek trenirao dva puta dnevno, a normalno sam išao u školu. Niko mi nije davao neke olakšice zato što treniram, to nije postojalo. Rekao bih da su ljudi iz naše generacije kompletniji kao osobe jer smo prošli puno toga i živjeli smo u nekom realnom, normalnom svijetu. Ujutru ideš u školu, pa kad završiš direktno na individualni trening.
Tad smo trenirali u Mojmilu, Makso Ostojić je bio u sali sve vrijeme i čekao, a poslije smo se vraćali kući i naveče svi zajedno išli na timski trening. To su neka druga vremena, niko nas nije pitao jesmo li umorni, trebaju li nam vitamini, jesmo li se naspavali ili nešto slično. Tvoja obaveza je bila da ideš u školu, a ako nisi dobar đak, ne možeš dalje da funkcionišeš. Bili smo tako naučeni. Mislim da bi me otac izbacio iz kuće da sam mu rekao da neću da idem u školu zbog treninga, a imam 16-17 godina, bez obzira na to da li sam talentovan ili ne” – rekao je nekadašnji košarkaš.
Marković je jedan od najboljih igrača u istoriji košarkaške reprezentacije BiH. Zmajevi su prošle godine nastupali na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, gdje su prikazali odlična izdanja u grupi, a malo im je nedostajalo da prođu i u eliminacionu fazu.
“Imamo jako talentovanu reprezentaciju. Ekipa koja je igrala na posljednjem Evropskom prvenstvu u Njemačkoj je bila kvalitetna i talentovana. Desilo im se to da je trener koji je sve selektirao dao ostavku i otišao. Žao mi je zbog Vedrana (Bosnića) jer je on izborio taj Evrobasket i zaslužio je da bude tamo, ali eto, ne želim da ulazim u to što se desilo. Iz razgovora sa njim sam shvatio da ne želi da pređe preko nekih stvari, što je meni okej, ima svoj stav i tu se priča završava. Došao je Adis (Bećiragić), za koga mislim da je realno i kvalitetno rješenje u momentu u kojem smo mi bili.
Trebalo je brzo donijeti odluku i dovesti čovjeka koji poznaje mentalitet, a opet ima i pedigre da će biti prihvaćen, ne samo od strane igrača nego i od medija i svega što dolazi uz to. Napravila se pozitivna atmosfera sa Vedranom, a po meni nije bilo realno da se dovodi neki stranac, nikada ne znaš šta se može desiti u takvom slučaju. Slika koju je reprezentacija poslala sa Evropskog prvenstva je pozitivna. Mislim da su dali svoj maksimum, na kraju su izgubili od ekipa koje su osvojile medalju, ili su se borile za medalju, uz veliku pobjedu nad Slovenijom. Na kraju je bio vidljiv umor naših glavnih igrača koji su provodili puno minuta na parketu, počevši od Halilovića, pa do Nurkića itd. Ostaje žal, ali utisak je pozitivan” – prokomentarisao je strateg Dižona.
Zadržali smo se na temi nacionalnog tima i njegove budućnosti, o čemu je naš sagovornik kazao sljedeće:
“Iskreno, mislim da bi Amar Gegić trebalo da malo iskoči, da se iskristališe u lidera. Sad ima sezonu u zahtjevnoj Ligi Francuske, mada ne baš u ekipi u kojoj se previše radi i vodi računa o nekim stvarima koje bi mu pomogle da se dodatno poboljša, ali opet sam siguran da je doživio napredak, i to ne samo u košarkaškom smislu. Prvi put je u nekoj zemlji kao stranac, a uz izuzetno tešku Ligu Francuske je igrao i Evrokup, u kome je bilježio čak i bolje statistike.
Od Aleksandra Lazića očekujem da bude konstantniji i kvalitetniji u nekim svojim igrama. Iskreno se nadam iskoraku Amara Alibegovića i Emira Sulejmanovića, a to su već četvorica igrača koji bi mogli da budu nosioci u budućnosti, uz Nurkića i Musu. Ispostavilo se da trenutno imamo malo problema sa bekovima, a mlađe ne poznajem dovoljno dobro da bih mogao bilo šta da komentarišem”.
Za kraj, fokusirali smo se na Markovićev aktuelni trenerski angažman. Nenad sa dosta uspjeha vodi Dižon od 2021, takmiči se u Ligi Francuske i FIBA Ligi šampiona, a u nacionalnom šampionatu trenutno zauzima visoku četvrtu poziciju.
“Liga Francuske je veoma teška i zahtjevna. Sad smo u momentu u kome se odlučuje ko će u plej-of, a ko će da ispadne i praktično se svi bore za nešto od toga. Svako svakoga može da pobijedi, npr. Asvel je izgubio od Po-Orteza koji je pretposljednji, Monako je ranije poražen od Le Portela, a mi smo ove sezone dobili Monako u gostima i Asvel kod kuće. Ima dosta komplikovanih putovanja, na neke mečeve se ide pet-šest-sedam sati autobusom. Nama koji igramo evropska takmičenja je puno teže jer neke ekipe ne žele pomjerati termine utakmica, a liga im to dozvoljava. Samim tim, onemogućava te da budeš u normalnom položaju, ne možeš se vratiti s puta i odmoriti nego moraš faktički povezati dva puta.
U jednom momentu smo imali problema s povredama, igrali smo samo sa jednim plejmejkerom i ‘izmišljali toplu vodu’ sa strane, a onda se i on povrijedio. Većina ekipa je pravljena sa deset igrača, što je velika greška koja se dešava zbog štednje na budžetima. Tu su i dva košarkaša iz mlađeg pogona, ali konkretno naši juniori nemaju kvalitet da nam pomognu, osim u nekom ‘garbage time’-u. Tekuća sezona je vrlo, vrlo zahtjevna, vidjeli ste da je Strazbur bio na jednu utakmicu do fajnal fora FIBA Lige šampiona, a sad mu je neophodna još jedna pobjeda da opstane u najvišem rangu nacionalnog šampionata. Nerealno je, ali je tako.
Mi smo prošle sezone imali deveti ili deseti budžet lige za igrače, a plasirali smo se u polufinale. Sada smo šesti ili sedmi po budžetu i vrtimo se od trećeg do petog mjesta, a nadam se da ćemo tu i ostati. Cilj nam je novi izlazak u FIBA Ligu šampiona, jer predsjednik ima svoju firmu i na neki način tako finansira klub, pa mu je bitno da se što bolje promoviše. Bili smo u polufinalu Liders kupa, plasirali smo se u četvrtfinala Kupa Francuske, a prošli smo i u top16 u FIBA LŠ, gdje smo bili na korak prolaska među osam najboljih” – završio je Marković.
Dižon večeras od 20.30h u okviru 31. kola Lige Francuske na svom parketu dočekuje Po-Ortez, a u regularnom dijelu sezone im još slijede dueli protiv Roana, Gravelina i Le Portela.
Piše: Nikola Ignjatić
