Tog 13. aprila 2016. godine sve oči sportske javnosti Sjedinjenih Američkih Država, ali i ljubitelja kožne narandžaste lopte širom planete bile su uprte u jednog čovjeka, kojeg danas više nema, Kobija Brajanta.
Znate onu pojavu u svijetu profesionalnog sporta kada rijetki profesionalci ostvare tu vrstu podviga da ih njihovi navijači, ali i oni protivnički zovu samo imenom? Kobi Bin Brajant za mnoge od nas uvijek će biti “samo” Kobi, kao onaj trenutak u Vašim životima kada shvatite da svoje ime čujete samo od roditelja ili rijetkih bliskih ljudi, pa se i sami zapitate kako je do toga došlo?
Osjećaj pripadnosti, poseban vid “svojatanja” nekoga ili sportska ikona u čijoj karijeri pronalazite mnoštvo motiva i inspiracije za život jednog običnog smrtnika ogledaju se u toj riječi od četiri slova, Kobi.
Nekoliko puta u toku godine zmije mijenjaju kožu usljed istrošenosti izazvanje trenjem o tlo, a “Crna mamba” pripada onoj vrsti po život opasnih jedinki koje to urade samo jednom, ali i tada na sebi svojstven način.
Kobi Brajant je odlučio skinuti svoju masku košarkaškog ubice personifikovane nadimkom na čiji pomisao velika većina populacije na planeti ima osjećaj jeze i neke specifične vrste straha.
Tako je bilo i sa Kobijevim protivnicima tokom cijele karijere, a “šlag na tortu” i kraj puta koji je trajao cijelih 20 godina izazvao je posebna osjećanja u redovima iznad košarkašima Juta Džeza, ali i svim ljubiteljima lika i djela “Crne mambe”, pa čak i onima koji nisu gajili simpatije prema jednom od najboljih košarkaša u istoriji igre.
I da se opet vratimo na taj 13. april 2016. godine, dan kada je nevjerovatna karijera koja se u suštini i ne može opisati samo slovima ipak stala u dvije riječi: “Mamba out”.
Taj čuveni broj “24” na leđima koji ga je krasio drugi dio karijere u odnosu na uvodnu “osmicu” zaplesao je parketom “Stejpls Centra” u košarkaškom baletu pod nazivom “Labuđe jezero”, samo što kompozitor ovog djela nije bio Petar Iljič Čajkovski, već dječak iz Filadelfije koji je odlučio voljenoj igri reći zbogom.
“Rekao sam mu da ne može postići 50 poena, a taj %eb$č je ubacio 60” – bile su riječi nekadašnjeg saigrača, Šekila O’Nila, s kojim je došao do rijetkog ostvarenja u istoriji NBA lige, tri šampionske sezone u nizu.
I jeste, ubacio je 60 poena. I jeste, za takvu vrstu podviga trebalo mu je 50 šuteva. I da, njegovom zaslugom Los Anđeles Lejkersi nadoknadili su “-10” u posljednjem kvartalu. Do tog trenutka kao da je bio u bajci uzrokovanoj nevjericom da više nikada neće istrčati u zvaničnom meču na parket NBA lige, ali onda je proradio onaj instinkt ubice, nešto po čemu ga zna cijela planeta, “Crna mamba”.
Kako je moguće da neko stavi tačku na nevjerovatnu karijeru dugu preko 20 godina uz dvije riječi, “Mamba out”? Ovo je jedno od onih pitanja čiji odgovor se nalazi u već izrečenoj upitnoj rečenici.
Svakom putovanju dođe kraj, to je neminovnost, ali Kobijeva verzija “Posljednjeg plesa” zaista je “summa summarum” njegovog lika i djela, a legenda o “Crnoj mambi” nešto je što i te kako zaslužuje da se prepričava sa koljena na koljeno uz iskren osmijeh na licu.
Kao dio generacije koja je u velikoj mjeri za košarku inspirisana dešavanjima “preko bare” na vrhuncu karijere Kobi Brajanta, zapitam se apsolutno svaki put zašto je srce junaka koji ne nosi plašt, već zlatni dres, prestalo da kuca mnogo prije nego je uspio pokazati sav svoj raskošni talenat i pored parketa, prenoseći savjete zlata vrijedne nasljednicima koji će istinski težiti stanju uma u kojem se budi zvijer inspirisana “Crnom mambom”.
Onda se ipak sjetim da ljudi umiru dva puta, prvi put kada srce prestane da im kuca, a drugi put kada ih svi zaborave. To mi je nekako dovoljan razlog da shvatim kako lik i djelo čovjeka kao što je Kobi Brajant nikada ne mogu istinski biti zaboravljeni.
„I oboje znamo, bez obzira šta budem radio sljedeće. Ja ću biti uvijek taj klinac sa umotanim čarapama, kantom za smeće u ćošku, pet sekundi na semaforu i loptom u mojim rukama: 5…4…3…2…1”.
Vanja
Lice i nalicje jednog sporta
Sombor
Sinonim za NBA
Lav
Vrhunski sportista