Marko Rojs se juče oprostio od Vestfalena i Borusije Dortmund nakon 12 godina provedenih u klubu.
Krenuo je od omladinskih škola Borusije Dortmund sa jednom željom. Da debituje ispred Žutog zida. Godinama kasnije postao je najveći sinonim za odanost i ljubav koju igrač može pružiti svom klubu i svojim navijačima. Vječiti dječak u tijelu kapitena, lidera i uzora.
Šta bi devetogodišnji Marko Rojs pomislio na karijeru koju je ostvario?, bilo je jedno od pitanja kada je krajem prošle sezone produžio ugovor na još jednu godinu. “Pomislio bi da je sve uradio baš kako treba“, odgovorio je Rojs. Njegova bajka mogla je prošle sezone da se završi epskim krajem, ali Borusija je poklekla i ispustila titulu. Ove godine joj nije bila blizu, ali se Rojs oprostio sa stilom od Vestfalena. Golom i asistencijom pred svojim navijačima, a zatim turom piva za 80 hiljada navijača.
Može još uvijek da se završi epski, jer Borusija Dortmund igra finale Lige šampiona protiv Real Madrida. Milioneri bi mogli do svoje treće evropske titule, a prvu su osvojili na dan kada je Rojs napunio osam godina. Tada je već imao jednu godinu staža u omladinskoj školi Dortmunda. Nije prisustvovao ni drugoj, pošto je ona došla par mjeseci prije njegovog povratka matičnom klubu.
Imao je Rojs u Borusiji Dortmund sve. Ali imao je isto i Robert Levandovski, imao je isto Mats Humels. Bio je i uvijek će biti Bajern trn u oku Borusije Dortmund, ali nijedan evro nije jači od ljubavi koju je Rojs imao prema svom domu.
Kada nešto ne možeš imati, to želiš još više. Tako je Bajern od Borusije uzimao sve što je valjalo. Krenuo je Leva, za njim i Gece, a potom i Mats. Raspala se družina Borusije Dortmund, ali jedna zvijezda nastavila je da sija. Baš to što Bajern nije mogao imati Rojsa, pojačalo je želju svih da ga odvoje od Borusije. Da se još jednom pokaže da je fudbal ništa više od velikog biznisa.
Veliki dječak pokazao je da emocija nema cijenu. Ni svi pehari, milioni nisu odvojili Rojsa od Žutog zida. “Kuća, pripadanje, jednostavno život” – objasnio je Rojs zašto je ostao toliko godina u Dortmundu.
“Kada moja kćerka krene u vrtić ujutru, kaže ‘Naprijed Borusija Dortmund’. To ostavi trag na tebi i ne želiš da to ikad završi” – prosto je objasnio svima vječni kapiten Borusije.
Rim ima svog princa, a prije 12 godina dobio ga je i Dortmund. Samo, tada to niko nije znao, osim njega.
Da je Rojs napustio Borusiju kada većina šampionske ekipe, vjerovatno bi pored svog imena imao još nekoliko trofeja, možda i Zlatnu loptu, jer je za to bio sposoban. Sve što je kroz karijeru uradio, uradio je težim putem iako je uvijek imao izbor.
“Kada sam nailazio na raskrnice u životu, uvijek sam znao koji je pravi put. Bez izuzetka. Ali nikad nisam krenuo njim. Znate zašto. Jer je bilo previše teško” – govorio je Al Paćino u “Miris žene”.
Čarli je krenuo pravim putem, a krenuo je i Marko Rojs. Lomile su povrede Rojsa kao talasi ribolovce, ali njegov brod uvijek je ostao na pravom kursu.
“Nikad nisam imao osjećaj da trebam da napustim klub samo zato što su drugi to uradili. Ja sam uvijek spreman da gradimo nešto novo i zato šaljem poruku ljudima: ‘Ja ostajem ovdje bez obzira na sve'” – govorio je Rojs.
I ostao je. Dok god je znao da može klubu pomoći da ostvaruje rezultate koje zaslužuje.
Sada Rojsa i Borusiju čeka još jedna velika utakmica do kraja sezone. Najveća. Finale Lige šampiona. Nakon toga, Rojs će razdužiti žuti dres, ali žuto srce kucaće zauvijek.
