Vladan Kovačević je najbolji mladi golman u Bosni i Hercegovini i jedan od najboljih čuvara mreže Premijer lige. U zanimljivom i prijatnom razgovoru za MeridianSportBH, rođeni Banjalučanin, golman Sarajeva, govorio je o tome zašto nikada nije branio u Borcu, koliko je za izgradnju njegove ličnosti bila značajna Akademija fudbalskog kluba Sarajevo, a pričao je i o Premijer ligi, reprezentaciji i evropskim klupskim takmičenjima. Podijelio je svoje stavove o bitnim problemima bosanskohercegovačkog fudbala i predstavio nam svoje lične ciljeve.
Vladan Kovačević je rođen u Banjoj Luci, a za tačno mjesec dana će dočekati svoj 23. rođendan. Njegov život, posljednjih 16 godina, u najvećoj mjeri čini fudbal.
“Fudbal sam počeo trenirati u banjalučkoj Krajini, kada sam imao šest ili sedam godina i tu sam se zadržao skoro osam godina, poslije čega sam prešao u Školu fudbala Sport-tim gdje sam trenirao tri godine i onda sam došao u Akademiju fudbalskog kluba Sarajevo. Ni u jednom trenutku mog odrastanja u Banjaluci, Borac nije izrazio želju da me dovede u svoju omladinsku školu i to mi je najtužnije od svega u dosadašnjoj karijeri. Pokušavao sam doći u Borac, međutim ljudi koji su tada bili na čelu kluba, kao i treneri mlađih uzrasta su procijenili da nisam dovoljno kvalitetan i da me ne žele u svojim selekcijama” – prisjetio se Vladan Kovačević svojih fudbalskih početaka, pa je dodao:
“Period između odlaska iz Sport-tima i dolaska u Sarajevu je bio poprilično težak. Tada sam bio šest mjeseci bez kluba, nisam imao utakmice, a svaki igrač jedva čeka da na kraju sedmice ispunjene treninzima izađe na teren i prezentuje ono što radnim danima naporno vježba, a tu mogućnost u tom trenutku nisam imao. Vjerovao sam u cijelom tom periodu u sebe i svoje kvalitete, nisam posumnjao u ono što radim ili da neću uspjeti jednog dana u onome u čemu sam želio. Vrijedno sam trenirao iz dana u dan i rezultat je na kraju svega došao. Iskreno, u tom periodu je Siniša Mrkobrada bio čovjek od najvećeg uticaja na mene u tom formativnom životnom periodu, pomogao mi je da psihološki ostanem čist u glavi i nastavim vjerovati u sebe. Ne mogu opisati koliko sam sreće imao da u tom trenutku upoznam tog čovjeka, svakodnevno me trenirao vjerujući u mene i jedan je od najzaslužnijih ljudi za razvoj moje karijere”.
Početkom 2016. godine Vladan se priključio Akademiji Fudbalskog kluba Sarajevo, prethodno tom životnom koraku i odlasku od kuće sa nepunih osamnaest godina njegova fudbalska karijera nije imala jasan smjer, ali ga je on svojim očima uvijek vidio.
“Bio je to period u kojem sam se lomio i često razmišljao o tome da li ću uspjeti u tome što radim. Mogu samo da se zahvalim svojoj porodici što je bila uz mene i dragom Bogu na zdravlju, jer tada sam uz njih prebrodio najteži period karijere. Takođe sam u to vrijeme trenirao i sa Krupom, te bi uvijek istakao zahvalnost prema tadašnjem šefu stručnog štaba Slobodanu Starčeviću i prvom čovjeku kluba Dragomiru Iliću koji su me primili da treniram sa prvom ekipom. Lako se tada moglo desiti da ostanem u Krupi, ali ipak sam se odlučio da odem na probu u Sarajevo i to je s ove tačke gledišta bila itekako dobra odluka” – sjetio se današnji golman Sarajeva perioda pred dolazak u svoj današnji klub, a kroz smijeh je prokomentarisao svoje srednjoškolske dane:
“Iz dana u dan sam slušao pitanja o tome da li stvarno toliko vjerujem da ću jednog dana biti profesionalni fudbaler i razumijem da u to nije niko mogao vjerovati koliko ja jesam. Puno više vremena sam provodio na treninzima nego u školi, iako sam pokušavao sve da stižem to je bilo skoro pa neizvodljivo, a roditelji su bili ti koji su me u tom periodu usmjeravali i naglašavali mi koliko je škola bitna za moj cijelokupni razvoj. Iskren da budem, možda će ružno zvučati, ali ponekad sam mrzio ići u školu i slušati kritike profesora nakon loše urađenih testova o tome kako neću uspjeti, jer ja nikad nisam razmišljao u smjeru da možda neću, bio sam ubijeđen da hoću i to sam uvijek koristio kao opravdanje. Svjestan sam danas da je to neispravno razmišljanje, ali to je bila energija koja me je nosila kroz taj period života i to je jedina istina, u mojoj glavi su oduvijek bili samo treninzi i utakmice i kad bi me sad pitali da li bih se školovao, radio bih to ali uvijek vezano uz sport”.
Veliki dio života svakog fudbalera su njegovi saigrači, igrač se kroz njih i sa njima gradi kao ličnost, pogotovo onda kada u mlađim kategorijama, daleko od kuće, imate profesionalan odnos prema sportu.
“Volio bih da svaki klub u Bosni i Hercegovini ima Akademiju i da mladi fudbaleri imaju mogućnost da prođu ono što sam ja prošao u Sarajevu. Takva disciplina, koja nam je bila nametnuta, dovela nas je do toga da moramo biti zajedno onda kad je najteže za sve nas. Naučili su nas da ne dozvoljavamo da pojedinci ispaštaju i da uvijek budemo kolektiv. Držali smo se svi zajedno i na terenu i van njega i to je dio naših života koje vjerovatno niko od nas nikada neće zaboraviti. Kad tolika grupa momaka koja živi pod istim krovom i život diše istim plućima izađe zajedno na teren tu se protivnik puno ne pita” – s ponosom se Vladan prisjetio najranijih perioda u Sarajevu, pa je nastavio:
“Kada ste fudbaler, puno toga možete naučiti u samoj svlačionici. Tu ste dio kolektiva, svakodnevno slušate sve ljude koji u njoj provode vrijeme. Svako od njih je drugačijeg mentaliteta, različitim očima gleda fudbal i život, iz toga sam se uvijek trudio izvući ono što bi za mene bilo najbolje i za šta sam smatrao da će mi u budućnosti biti od koristi. Pridajem značaj svlačionici Sarajeva zbog ogromnog broja stvari koje sam u život naučio i naglasio bih to ‘Sarajeva’ jer mislim da je to klub s posebnim mentalitetom u kojem je najteže igrati u ovoj državi, uz dužno poštovanje prema svim drugim klubovima, mislim da je ovo najteža svlačionicaa Premijer lige koju kad jednom izguraš više nemaš briga”.
Vladanov debi u dresu Sarajeva desio se 5. avgusta 2018. godine, njegov klub je tada slavio na “Tušnju” protiv Slobode rezultatom 1:0.
“Na taj dan desilo mi se ono što sam godinama unazad sanjao. Stao sam na gol za prvi tim Sarajeva i možda tada nikome nije ni na kraju pameti bilo to da ću se na tom mjestu zadesiti. To se desilo i Bog me je nagradio za sav trud i odricanja, kao i stvari koje sam prethodnih godina sklanjao po strani u svom životu s ciljem uspjeha u ovome što radim. Imao sam veliku podršku navijača, ljudi iz kluba i saigrača kojima to nikada neću zaboraviti. Cijelu sedmicu pred gostovanje u Tuzli su me motivisali i govorili mi da ja to mogu odraditi, izašao sam na teren, odbranio sam njihovu izglednu priliku za postizanje gola već u prvim minutama utakmice i poslije toga je sve bilo lakše. Ogroman je tada bio pritisak, ali i podrška koju sam dobijao, ohrabrujuće poruke su stizale sa svih strana. Po prvi put sam se tada osjećao bitnim unutar Fudbalskog kluba Sarajevo i taj me osjećaj nosio tokom cijele utakmice, od koje, eto, držim status prvog golmana kluba” – govorio je Kovačević o naglom preokretu u svom životu, tome je dodao:
“To će mi uvijek ostati u sjećanju jer je moj put prije toga dana bio nemjerljivo sporiji nego što je postao nakon te utakmice. Moram takve stvari držati na umu da bih uvijek bio svjestan filozofije sportskog života, a ona je u mom slučaju jasna, izborio sam se sa ogromnom količinom pritiska u velikom klubu, a taj pritisak postoji samo u Sarajevu i Željezničaru i nakon toga sam se uvjerio da radim pravu stvar. Grb Sarajeva i Željezničara je nevjerovanto težak i nosi puno toga sa sobom. Da sam debitovao u nekom manjem klubu moj razvoj bi sigurno išao daleko sporije, ali mislim da se ni tada ne bih predavao i da bih težio tome da jednog dana dođem ovdje gdje sam sad. S druge strane, da sam na loš način debitovao na golu Sarajeva, vjerovatno bi tada moj razvoj bio značajno sporiji, ljudi bi me doživljavali drugačije. Dogodilo se kako se dogodilo i tu ništa nije slučajno, vrijedno sam radio i zaslužio sam to, kako bi se reklo ‘šutio sam i radio’ u ovom klubu i time zaslužio poštovanje starijih igrača, bio sam tu za njih kad god i šta god im je trebalo i znali su to cijeniti”.
Teren je dijelio s velikim brojem kvalitetnih igrača, neke od njih posebno poštuje.
“Veliki broj dobrih igrača je prošao kroz klub i ligu otkad sam tu. Kao najboljeg od njih istakao bih Mersudina Ahmetovića, smatram ga najboljim napadačem s kojim sam igrao, a pomalo sam srećan što nisam morao nikada igrati protiv njega. Nemanju Bilbiju mnogo cijenim i smatram ga izuzetno kvalitetnim napadačem protiv kojeg mi je najteže igrati, mislim da mi je on dao najveći broj golova u Premijer ligi. Pomalo je i nezahvalno govoriti o drugim igračima jer nekih se jednostavno ne mogu u trenutku sjetiti, a zaslužuju da ih spomenem. Sad mi padaju na pamet Amar Rahmanović i Benjamin Tatar koji su prosto eksplodirali u našoj ligi i napravili iskorak, takođe Semira Štilića jako cijenim, on je izvrstan fudbaler” – započeo je golman Sarajeva priču o težini i ljepoti posla kojim se bavi, pa je nastavio:
“Najemotivniji trenutak otkad igram fudbal bio je poziv za seniorsku reprezentaciju. Naći se na istom spisku s tako velikim imenima je vrhunac moje relativno kratke dosadašnje karijere. Malo je igrača iz Premijer lige uopšte koji su dobijali pozive za A selekciju, ali eto ja sam se našao na tom spisku i neopisivo je koliko mi je to značilo u tom trenutku. To je osjećaj koji me je ispunjavao i davao mi vjetar u leđa da treniram još više i jače. Sama pružena prilika da osjetim tu svlačionicu, da u njoj budem s takvim igračima koji iza sebe imaju nestvarne karijere za naše uslove i u vrhu su svjetskog klubova. Nadam se da ću u budućnosti češće biti dio reprezentacije i da ću joj jednog dana pomoći da ostvari neki veliki plasman”.
Pored poziva za seniorsku reprezentaciju, sedam puta je stajao na golu mladog nacionalnog tima Bosne i Hercegovine.
“Bio sam sa starijom grupom igrača u mladoj reprezentaciji. Bili su tu Amer Gojak koji je tada igrao u zagrebačkom Dinamu, pa Ermedin Demirović koji sada u dresu Frajburga zabija golove u Bundesligi, mislim da su njih dvojica nosioci budućnosti naše reprezentacije. Mislim da Premijer liga teško može biti kvalitetnija dok se ne riješi problem infrastrukture. Dok god postoje tereni koji postoje u našem najelitnijem rangu bićemo osuđeni da gledamo lošiji fudbal nego što bismo zapravo mogli. Ova liga ima kvalitetne igrače, ali ti isti igrači imaju samo dva ili tri terena u državi na kojima mogu pokazati sve što znaju. Mislim da je to početni korak ka boljem takmičenju, imamo blizak primjer Hrvatske gdje su se ozbiljnije pozabavili tim problemom, pa su nakon unaprijeđivanja terena dobili vidljivo veći kvalitet fudbala” – prokomentarisao je stanje u kojem se naša liga nalazi, pa je rekao i šta misli o gostovanjima u Premijer ligi:
“Definitivno najteže gostovanje mi je Željezničaru, svakom igraču bih poželio da doživi takav derbi kakav sam ja na Grbavici. Takav žar na terenu i tribinama, atmosferu koju prave Horde zla i Manijaci je teško opisati. Izuzetno mi je drago što sam toliko puta imao priliku braniti taj derbi i žalim za tim što su posljednja dva derbija odigrana bez publike, koja bi utakmicu učinila dodatno zanimljivom, a i napravila onaj pravi, istinski derbi. Takođe sam se uvijek osjećao dobro kad bih branio na Bilinom polju, nažalost Čelik je sada u četvrtoj ligi, a ubijeđen sam da je gostovanje u Zenici velikom broju igrača bilo najdraže. Uvijek je stadion bio skoro pa pun, odlična atmosfera, vrhunski teren, na ta dva stadiona se osjećam najbolje, ali su istovremeno i najizazovniji”.
Vladan je član generacije koja je nakon promocije u prvom timu Sarajeva došla do duple krune, pa zatim i odbranila trofej prvaka Premijer lige.
“Rekao bih da je Sarajevo pokrenulo trend davanja više prostora mladim igračima unutar prve ekipe, a drago mi je što su i ostali klubovi prihvatili takav način razmišljanja, pa sada možemo gledati sve veći broj mladih igrača na premijerligaškim terenima. Sjećam se vremena kada to nije bio slučaj, tada je sigurno bilo jako teško biti mlad igrač. Takav koncept je počeo davati rezultate i sada je i formulisano pravilnikom da na terenu moraju biti minimalno četiri mlada igrača i to uveliko pomaže mladim igračima koji sada dobijaju značajno veću podršku od svojih klubova pri prijelazu iz juniorskog u seniorski fudbal. Otvara se danas puno više prostora igračima da se postepeno razvijaju i grade karijeru prvo unutar Bosne i Hercegovine, a onda i van njenih granica” – zaključio je priču o važnosti ulaganja u mlade snage, pa se osvrnuo na aktuelnosti svog puta:
“Sada me već svi pitaju kada ću napraviti iskorak i otisnuti se van granica države. Mogu samo reći da sam fokusiran na Sarajevo i Premijer ligu, dok god sam ovdje to će biti tako. Imao sam mogućnost da već napustim Bosnu i Hercegovinu, ali se klubovi u toj situaciji nisu uspjeli dogovoriti. Odlična stvar u fudbalu je što uvijek postoji i naredni prelazni rok, a ovaj što slijedi će za mene pokazati više stvari, postoje interesovanja inostranih klubova, ali moje su misli usmjerene prema još jednoj tituli sa mojim klubom, a onda ću razmišljati o iskoraku i dokazivanju kvaliteta na višim nivoima. Uvijek imam visoke ambicije i vidim sebe u najboljim ligama svijeta. Stremim ka tome da za pet godina budem u jednoj od pet najboljih evropskih liga, to je moj cilj, mislim da mogu da dosegnem taj nivo i to ću uvijek otvoreno reći”.
Ciljevi prvog golmana Sarajeva su uvijek jasni i spreman je podijeliti ih sa drugima.
“Svakako da je cilj ka kojem idem i mjesto prvog golmana reprezentacije Bosne i Hercegovine, te to smatram posebnim. Bio sam prvi golman mlade reprezentacije i odmah sam se osjećao drugačije. Tada si svjestan da si jedan od najboljih igrača na poziciji u toj državi. Sada je došlo vrijeme da razmišljam o A reprezentaciji i vjerujem da će vrijeme pokazati da imam potreban kvalitet, kao i da ću se razvijati kroz jače lige i postati prvi golman Bosne i Hercegovine” – rekao je čemu strijemi u daljnjem razvoju, pa je prokomentarisao i svoja evropska iskustva:
“Prošle godine stvarno nismo imali sreće, na utakmici protiv Dinamo Bresta nam je poništen regularan gol Ahmetovića, a niko ne može znati u kojem smjeru bi utakmica otišla i ko bi nas u narednom kolu čekao. Za tom utakmicom ostaje žal jer za stvari koje se nisu desile nikada ne možete znati kako bi se odvijale. Poslije toga smo u Ligi Evrope za protivnika dobili Seltik koji je puno kvalitetnija ekipa od nas i bez obzira na to što se nismo predavali i hrabro se borili nije bilo realno za očekivati da možemo proći dalje. Sada će sigurno biti lakše ostvariti plasman u Konferencijsku ligu, te se nadam da će se ubrzo jedan od bosanskohercegovačkih klubova konačno uspjeti kvalifikovati u evropsko takmičenje”.
Iako još nije napunio 23 godine, Vladan Kovačević je postigao sve što je mogao u okvirima Bosne i Hercegovine. Iza sebe ima dvije titule Premijer lige, jedan osvojen Kup Bosne i Hercegovine, utakmice za mladu reprezentaciju, kao i poziv za seniorsku. Vladan i dalje naporno radi i vjerovatno uvijek hoće, zato mu samo treba poželjeti sreću i pustiti ga da sam uradi ostalo.
Piše: Stefan Pupovac
