Zlatko Dalić: "Moje bogatstvo nije novac"

Piše istoriju, a nije istoričar. Pomaže ljudima, a nije socijalni radnik. Popularan je, slavan, a zna sa time da se nosi. Ovo je priča o čovjeku koji je uspio da dosanja svoje dječačke snove i koji nikada nije zaboravio u kom je krevetu, pod kojim nebom, u mrkloj noći, sanjao da napravi nešto veliko u životu.

Kada se pojavio na ulazu restorana “Bahus” u Livnu, sve je stalo. Prestala je da pada i kiša koja je lila čitavo jutro i svi pogledi su bili uprti u njega. Od čovjeka koji je napravio toliko mnogo, očekivali biste da samo  zauzme svoje mjesto za stolom i popije kafu sa prijateljima. Ili čak i sam – uz dnevne novine ili sportske vijesti sa portala. Međutim, Zlatko Dalić nije taj.

Selektor hrvatske reprezentacije i čovjek koji sa “Vatrenima” piše istoriju, pozdravio je sve koji su se tu zatekli. Od stola do stola, uz iskreni osmijeh popričao je i  slikao se sa svima koji su ga zamolili i uz već poznati znak konobaru, počastio ih pićem. Još jedna tura od velikog Zlatka Dalića, rođenog Livnjaka, čovjeka koga ni slava ni bogatstvo nisu promijenili.

“Ja sam ostao isti čovjek kakav sam bio i prije ovog uspjeha, normalan i jednostavan. Pripadam ovom narodu i nisam drugačiji od njih. Mene veseli poštovanje ovih ljudi, njihova podrška, vjera u mene i ja taj odnos održavam. Nikome ne uskratim ni razgovor, ni pozdrav ni fotografisanje. Nekada čak i prvi to potenciram, jer smatram da je to moja obaveza i dužnost” – počeo je ekskluzivni intervju za MeridianSportBH selektor hrvatske fudbalske reprezentacije.

Poznata latinska izreka kaže – Divitiarum et formae gloria fluxa est  (krhka je slava bogatstva i zlata). Izgleda da ste Vi jedan od rijetkih koji je shvatio njenu suštinu i koga slava i bogatstvo nisu promijenili?

“I prije sam stalno govorio – samo da me ne prebaci. Samo da ne odem u krivom smjeru, jer kod nas je to čest slučaj. Ljudi koji nešto naprave i postignu odu u krivom smjeru i postanu nedodirljivi.

To nije dobro. Ja sam jedan od ovih ljudi. Ovo je moj grad, tu sam rođen” – sa mnogo emocije priča o svom Livnu i njegovim žiteljima Zlatko Dalić.

Ono što Vas razlikuje od većine, svakako je i stav koji imate prema novcu. Nemalo puta izjavili ste da materijalni momenat za Vas nije primarni motiv da se bavite ovim poslom.

“Novac je, nažalost, sredstvo bez koga ne možete. Kada sam morao zbog sebe i porodice zaraditi novac, otišao sam u Saudijsku Arabiju. Pružila mi se mogućnost i otišao sam bez znanja jezika, običaja, ljudi… Potpuno nova, nepoznata situacija, a ja sam se trebao izboriti za egzistenciju i zaraditi. Trebao sam izgraditi svoj put. Sedam godina sam bio vani i riješio sam problem “ – priča selektor “Vatrenih” i nastavlja:

 “Sada novac i egzistencija više nisu primarni. Šta meni znači sada da li imam nečega tri ili pet? Ništa mi ne znači. I zbog toga stalno pominjem da novac više nije bitan. Imao sam ja sjajnih ponuda. Nakon Svjetskog prvenstva stigao je poziv iz Kine, da sam mogao obezbijediti pet generacija potomaka. To me nije privlačilo.

Ovo što ja doživljavam u Hrvatskoj i ovdje u Livnu nema cijenu koju neko može da plati. Toliko poštovanja, radost nakon utakmica koje pobijedimo. To me fascinira i veseli i to su moji novci. To je moje bogatstvo. Moje bogatstvo je da me ljudi poštuju, da me svuda lijepo dočekaju i da ja mogu pomoći svakome. Ono drugo, materijalno… Dovoljno mi je ono što imam.”

Da volite pomagati ljudima, pokazali ste i kada ste čitav honorar od prodaje knjige “Rusija naših snova” proslijedili Udruženju “Vatreno srce”.

“Knjiga je prodata u oko 30,000 primjeraka i svu zaradu sam proslijedio u ‘Vatreno srce’ kao pomoć drugima. Od Olimpijskog odbora Hrvatske, kao vrhunski trener primam naknadu svaki mjesec i uplaćujem je u humanitarne svrhe.

Uvijek nekom drugom. Činim sve što mogu da pomognem ljudima. Ne mogu svima, ali koliko mogu, uvijek sam tu. To pomaganje me veseli, osjećam se lijepo”– skromno kaže Dalić.

Da li je upravo to što ste veliki vjernik uticalo na formiranje Vaše ličnosti i odnosa prema ljudima?

“Vjernik sam, uvijek sam to govorio i ne bojim se to reći. Ni jedna vjera ne uči te ničem lošem, naprotiv. Samo te uči dobrom.  Tako je mene moja mater učila. Nisam ekstreman, nisam radikalan. Ja vjerujem i meni to daje snagu. Puno puta sam rekao da je za sve što sam napravio u životu zaslužna moja porodica i dragi bog”  – priča selektor Hrvatske i nastavlja:

“Sedam godina sam bio u Saudijskoj Arabiji, gdje je druga vjera. Ja sam sve  to poštovao – vjeru, kulturu, običaje.  I to je ono što čovjeka čini – jesi ili nisi čovjek. Ne možeš ti samo gledati svoje, moraš da poštuješ sve.  Vjerovatno odatle i poštovanje prema meni, jer ja poštujem sve druge.

Nakon Mundijala zahvalio sam se ljudima u Hrvatskoj, Hrvatima u Bosni i Hercegovini… Ali nisu samo Hrvati za mene navijali. Navijala je cijela BiH, čitav region. Svi normalni ljudi u regiji su u tom trenutku navijali za Hrvatsku, jer ona je bila ta, najbolja sa Balkana.”

Dok razgovaramo uz kafu i cijeđenu narandžu, ljudi prilaze i pozdravljaju selektora “Vatrenih”. Livnjaci Vas očigledno mnogo vole. Da li Livno doživljavate kao Vaš dom?

“Ja sam u Varaždinu 30, a u Livnu sam živio 18 godina. Više vremena sam proveo u Hrvatskoj, nego u Livnu. Ali, ovdje je moja porodica, ovdje sam rođen i nikada to nisam zaboravio. Možda se neko stidi svoga porijekla, ali ja nisam takav.

Ja sam se ovdje rodio, ovdje sam počeo, naučio prve fudbalske korake. Ovdje sam se oformio kao osoba, čovjek, kao neko ko nešto može da napravi. I to me usmjerilo. Zato se nikada nisam bojao reći odakle sam. Ja sam iz Livna, Livnjak sam i ja sam čovjek koji to kaže punog srca.

Ali žao mi je da kada dođem ovdje, vidim da to nije onako kako sam  zamišljao. Sve je gore i gore, ljudi odlaze, nema mlađih, a ni moja generacija više nije tu. Ipak, ja volim doći i ovdje se osjećam kao doma” – otvoreno, punog srca, sa posebnim sjajem u očima govori Dalić.

Davor Šuker uvijek je volio napomenuti da je Bosanac, a ne Hercegovac zbog livanjskih korijena. Da li ste Vi Bosanac ili Hercegovac?

“Uvijek se vodi ta polemika gdje pripada Livno. Ja bih rekao ono ‘i'” – uz osmijeh kaže fudbalski stručnjak.

Iz malog Livna, jedan šesnaestogodišnji dječak te daleke 1983.godine uputio se sam u veliki grad da traži svoju sreću.

“Otišao sam u Hajduk kao dijete, sa 15,16 godina. Taj klub me usmjerio, dao mi je šansu da nešto napravim od života. I to je bila moja prva šansa, prvi iskorak iz Livna. Bio je to ogroman šok, doći u veliki Split iz jednog malog mjesta. U tim situacijama čovjek treba opstati. Dođu izazovi velikog grada, a ti si dijete, nemaš pojma ni o čemu. Lako se tada ode u krivom pravcu.

Možda je to najvažniji period mog života, te dvije, tri godine do punoljetstva, kada sam uspio sačuvati sam sebe. Uspio sam se izgraditi, postaviti sebi cilj i ambiciju. A moj cilj je bio da se ne vratim u Livno. Da sam se vratio, značilo bi da nisam uspio. I to me vuklo naprijed”  – priča Zlatko Dalić.

Šta za Vas predstavlja Hajduk sa ove distance?

“Hajduk  mi znači puno, jer je bio moja prva stepenica ka životu i svijetu. Ja jesam Hajdukovac. Moj otac je biciklom kao mladić odlazio da gleda utakmice ‘bilih’ na Poljudu. U ovom trenutku sam selektor hrvatske reprezentacije i meni je Hrvatska na prvom mjestu, a moje simpatije prema nekim klubovima nemaju veze sa poslom” – diplomatski kaže selektor “Kockastih”.

Prvu pravu šansu koju ste iskoristili na najbolji način i kao igrač i kao trener dao Vam je ipak Varteks.

“U životu je najvažnije dobiti šansu, a kada ti je neko da, moraš to poštovati. Na tebi je da li ćeš to iskoristiti, kako kažu – ili jesi ili nisi. Meni su to dali Varteks i Varaždin. Taj grad me od prvog trenutka primio kao svog. Varaždin mi je omogućio sve i tamo se zaista osjećam kao kod kuće. Ja sam rekao da sam Livnjak i Varaždinac” – uz osmijeh je rekao Dalić.

Vratimo se još malo na Vašu igračku karijeru. Kratko ste nastupali za podgoričku Budućnost, u kojoj su, krajem 80-tih, svoje karijere počinjali da grade Savićević, Mijatović…

“Budućnost je tada imala strašnu ekipu. Bio je tu Brnović, Mijatović, Petrović, Božović… Dejan Savićević je u tom periodu služio vojsku. Počinjali su tada da grade svoje velike karijere. Nisam napravio neki igrački pomak u Podgorici, ali se volim sjetiti tih dečkih i vremena provedenog u tom gradu.

Bilo je već previranja, raspad bivše Jugoslavije se nazirao, ali ja to nisam osjetio ni jednog trenutka. Bio sam u kontaktu sa Željkom Petrovićem, znam da je Božović u Rusiji. Nažalost, nismo sada u kontaktu, ali ih se uvijek rado sjetim” – priča 56-godišnji stručnjak.

Svakako su svježija sjećanja na 2017.godinu, kada ste preuzeli reprezentaciju Hrvatske od Ante Čačića. U trenerci, pravo sa aerodroma, uz telefonske sastanke tokom puta, poveli ste “Vatrene” do velike pobjede nad Ukrajinom i plasmana na Svjetsko prvenstvo.

“Bila je dosta loša, nezahvalna situacija. Hrvatska je igrala 1:1 sa Finskom. Pesimizam, negativa, loši odnosi sa navijačima… Generalno loš trenutak. Meni je pripala ta čast da mi ponude mjesto selektora, gdje sam mogao reći samo da ili ne. I nisam razmišljao ni sekundu, zna se šta znači voditi Hrvatsku.

Nisam mislio o lošim stvarima, niti šta će biti ako se desi poraz. Razmišljao sam pozitivno i vidio sam svoju šansu. Moja je sreća što sam na sve gledao baš tako. Sada kada sagledam sve, mogu samo da kažem koliko sam ja bio hrabar, odlučan, da sam oko sebe sve ljude pokrenuo.

Možemo, jesmo, ja vjerujem, biće to dobro… Možda je u tim trenucima bio najvažniji taj moj prvi nastup. Poklopilo se sve skupa. Ne kažem da sam ja bio taj mađioničar…” – kaže Dalić.

Ipak ste vratili Ivana Rakitića na njegovu prirodnu poziciju što je dalo odličan rezultat?

“U razgovoru sa njim, zaključio sam da nije zadovoljan na poziciji na kojoj igra, da to nije njegova prirodna pozicija, da to ne može. Povukao sam neke poteze i učinio nekoliko stvari koje su doprinijele da mi pobijedimo tu utakmicu u Ukrajini.

Ipak, igrači su bili glavni. Znali su da im je to posljednja šansa i šta im donosi pobjeda, a šta poraz. Dali smo svi maksimum, jednostavno smo kliknuli i poslije je sve… Poznata priča” – komentariše hrvatski selektor.

Kada u ekipi imate tako puno igrača vrhunskog kalibra, da li je važniji psihološki pristup ili taktička priprema?

“Puno važniji je taj psihološki pristup, jer nemaš vremena. Šta sam ja mogao za Ukrajinu spremati?  Nisam imao treninga. Psihologija je tu mnogo važnija. To su sve vrhunski igrači i oni ne trebaju puno treninga.  Ja njih da učim, a oni sve znaju. Bitno je bilo prenijeti im moju vjeru i povjerenje u njih, uvjeriti ih u ideju.

Oni to pohvataju jako brzo, jer su jako kvalitetni, reprezentativci su, igraju u najboljim klubovima na svijetu. Sa druge strane, treba im dati kreaciju i slobodu i ne treba ih sputavati. Ja sam se postavio više kao njihov prijatelj, ali se u svakom trenutku znalo ko je ko”  – priča Dalić i nastavlja:

“Mislim da je prošlo vrijeme kada se autoritet gradio tiranijom, galamom, vikom… Bio sam u strahu kako doći pred njih.  Ja sam niko i ništa, oni su Luka, Rakitić, Mandžukić, svjetski asovi. Dolazim ja koji nemam nikakvo ime i kako ću ja sa njima? Svaki drugačiji pristup sa moje strane bio bi poguban. Samo prijateljski, uz povjerenje, ali i autoritet. A ja ne mogu stvoriti autoritet vikanjem”.

Na koji način ste ga Vi izgradili?

“Oni su morali vidjeti da ja znam nešto i da oni uz mene mogu nešto da naprave. I to su shvatili jako brzo. Razgovarali smo, pitao sam ih šta oni misle o tome, kako ćemo, šta ćemo…  Znači neka normalna komunikacija. Ali, uvijek sam ja bio taj koji je donio odluku, nakon što sam saslušao sve druge. Nisam bio autokrata, nisam vladao po principu – ja, pa ja.

Išao sam na dogovor, razgovor, ali sam sam se trudio da provučem neku svoju ideju, uz neke male korekcije. Po meni je za selektora najvažniji psihološki pristup, odnos prema ljudima i kako se ti prema njima postaviš. Ako se prema njima postaviš bahato i nadmeno, ti si gotov. Ali moraš imati autoritet u smislu znanja” – objašnjava Dalić.

Ko Vam je od igrača bio najveća podrška i glavna spona između Vas i ekipe?

“Luka (Modrić) je kao kapiten ta osoba. On je predodređen za to. Ali, ta reprezentacija je bila puno velikih imena, zvijezda, velikih faca. Od Ćorluke, Mandžukića, Rakitića, Perišića, Brozovića…

I oni su se složili među sobom. Do tada je uvijek nešto falilo. Hrvatska je uvijek nešto pravila, a nikada ništa. A svi su bili veliki igrači, koji igraju u sjajnim klubovima, osvajaju trofeje.  U reprezentaciji ako se prođe grupa, to je bilo to” – priča selektor “Vatrenih” i nastavlja:

“Kroz razgovor, prihvatili su moju ideju zajedništva, kompaktnosti, jedinstva i sami obavili nekoliko razgovora. Dogovorili su se da se slože oni među sobom, u ekipi. I najvažnija stvar je da su postali tim. Nisu bili samo pojedinci. Imali smo mi pozdrav ‘Iznad svih Hrvatska’, ali nije to bilo baš tako.

Bilo je – iznad svih sam ja. Da ja dam gol… Kada su se složili, došao je rezultat, a sa rezultatom su se oni sve više skupljali i na kraju su postali tako kompatibilna cjelina da im niko ništa nije mogao. Biti zajedno 52 dana, 40 muških, bez ikakvih problema. To može samo tim”.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji obilježila je srebrna medalja, ali i iskorak koji ste napravili kada je u pitanju odnos prema karantinu i druženje sa porodicama tokom velikih takmičenja. Dozvolili ste da “Vatreni” pred polufinalni i finalni meč provedu i neko vrijeme sa svojim najbližim.

“Mi smo 40 dana bili sami i igračima je nedostajala porodica, ta atmosfera… Nedostajalo im je sve. Stigli smo do polufinala, došli smo do vrhunca, bili smo u Moskvi i više nismo nigdje trebali putovati.

I kada ti ljudi sve naprave, kada naprave rezultat i ginu za reprezentaciju i za našu ideju, logično je bilo da dopustim da porodice dođu u posjetu u hotel.

Nisu oni bili smješteni gdje i mi, ali su dolazili i lijepo smo se družili. Znali su dečki da je sve to u određenim mjerama i granicama. Mislim da je to bio jedan dobar, ljudski potez” – komentariše Dalić.

Ni četiri godine nakon tog Mundijala, niste odgledali finalnu utakmicu protiv Francuske.

“Ne, teško mi je. To je bila najbolja utakmica Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, ali splet okolnosti i dvije situacije u prvom poluvremenu su nas zaista dotukle. Onaj faul koji nije bio, penal koji nije bio… Primili smo dva gola i izgubili finale nezasluženo.

Možda smo prvih šest utakmica u Rusiji imali sreće, u finalu nije bila na našoj strani. I tako je to u sportu, fubalu, u životu. Teško mi je to pogledati, ipak  si bio u finalu, a…

Da si postao svjetski prvak,  to bi bila istorija. Uvijek se pamte pobjednici. A mi smo tu utakmicu izgubili. Nije mi drag taj meč” – i nakon toliko vremena, sa osjetnom dozom gorčine u glasu, sjeća se selektor Hrvatske utakmice protiv “Trikolora”.

Da li je bilo teže voditi onu srebrnu selekciju koju ste naslijedili, punu proslavljenih asova ili ovu generaciju “Vatrenih” koju Vi selektirate?

“U suštini, lakše je voditi one koje ti biraš i zoveš. Ja sam njega zvao prvi put i on ima mnogo veći respekt. Ali, ako je igrač normalan, fer i korektan, lako je voditi sve. Lako je voditi Luku Modrića kada je on takav čovjek. Nije lako voditi nikoga ako nije spreman na odricanja, rad, kritiku, na timski duh” – priča fudbalski stručnjak i dodaje:

“Ovo sada je neka moja generacija, jer sam ih zajedno sa svojim stručnim štabom ja okupio. Mi pravimo jednu novu selekciju, radimo, nadograđujemo, a to je najteže. Ali, da se razumijemo, ništa nije moje ovdje. Prethodnu selekciju sam dobio gotovu i ona se stvarala 10 godina. Niko Kovač, Slaven Bilić, Igor Štimac, Ante Čačić su napravili tu reprezentaciju. Ja sam preuzeo ‘gotovu stvar'”.

Predvoditi sa klupe jednu sjajnu ekipu, sastavljenu od asova evropskog i svjetskog kalibra ili stvarati jednu novu generaciju koja u budućnosti može napraviti veliki rezultat. Šta je za Zlatka Dalića veći izazov?

“Sve ono novo što dolazi je veći izazov. Svaka nova utakmica je veći izazov. Ono što je prošlo je već bilo, ali ono što dolazi  je stalno dokazivanje iz dana u dan. To je budućnost o kojoj unaprijed ništa ne znamo” – kaže Dalić.

Prvi ste trener u istoriji hrvatskog fudbala koji je “Kockaste” odveo na čak tri velika takmičenja – dva Svjetska prvenstva i jedno Evropsko.

“Najvažnije za Hrvatsku, ali i  bilo koju reprezentaciju u regiji je da se plasira na veliko takmičenje. I to mora biti cilj svakog selektora i nakon mene – da izbori plasman na međunarodno takmičenje. Sve što se napravi preko je plus. Nismo uvijek realni – ili je euforija ili je tragedija. Nema kod nas te sredine.

Ja sam vodio dva ciklusa kompletnih kvalifikacija i oba puta se Hrvatska kao prva u grupi, elegantno, plasirala na Euro i Mundijal. Bilo je tu trauma, ali to je normalno. Neki  logičan slijed je da će biti nekog neuspijeha. Ali mi smo se oba puta plasirali glatko, bez dodatnih kvalifikacija, što je u prošlosti bio slučaj pet puta i to smatram uspjehom” – komentariše naš sagovornik.

Prethodne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Kataru su ipak bile teške za Hrvatsku. Dosta ste se “igrali” sa živcima navijača?

“Bile su dosta neobične, prekidale su se zbog Eura, pa nastavljale… Igralo se bez publike, pandemija je učinila svoje, sve je bilo stisnuto. Na kraju je bilo puno neizvijesnosti, puno, rekao bih, nekih loših stvari. Cijela reprezentacija je bila nikakva. Ipak, uspjeli smo sačuvati mir i povjerenje.

Nakon Evropskog prvenstva imali smo jako nezgodnu situaciju u smislu kritika, zločestih i neutemeljenih, a mi smo morali nastaviti kvalifikacije. Deveti mjesec je bio jako težak i nezgodan, ali smo ga uspjeli prebroditi. Iznijeli smo sav teret, sve smo prošli, plasirali se na Svjetsko prvenstvo  i to je velika stvar za Hrvatsku” – priča Dalić.

Nakon utakmice protiv Rusije na “Poljudu” pustili ste emocijama da preovladaju i zaplakali ste javno, po drugi put u trenerskoj karijeri.

“Bilo je puno pritiska, negative, zločestoće. Mnogo pametnjakovića koji su htjeli Hrvatsku obezvrijediti. Jer, hrvatska reprezentacija je u ovom trenutku, nažalost, jedina koja spaja ljude i koja radi na zajedništvu.

I ona je jedina pozitivna priča, sve drugo je maksimalna politizacija. Onda i to neko hoće da uništi, jedino što još vrijedi. Zato je bilo puno udara na mene, kritika ali to mi nije moglo ništa. Zato su valjda emocije i izbile tako iz mene”– objašnjava selektor “Vatrenih” i nastavlja:

“Prvi put sam zaplakao na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, protiv Danske, kada smo izvodili penale.To je bila ključna utakmica, prekretnica. Prošli smo grupu, bili prvi , osvojili devet bodova, pobijedili Argentinu i dolazi nam Danska. A prethodno iskustvo nije bilo na našoj strani, jer Hrvatska je uvijek ispadala nakon grupne faze, osim u Francuskoj.

Da smo izgubili bili bi luzeri, gubitnici. Ko bi zapamtio Nigeriju, Argentinu? Bilo bi – to im se slučajno desilo da pobijede. I tada sam zaplakao nakon izvođenja jedanaesteraca, jer sam shvatio da smo nešto napravili”.

Rekli ste da je bilo mnogo kritika upućenih Vama tokom prethodnik kvalifikacija i da Vam one nisu mogle ništa. Ne date na sebe?

“Ne dam, jer sve sam u životu napravio sam, teškom mukom i borbom. Otišao sam kao dijete od kuće i ja, neko iz Livna, postao sam selektor reprezentacije. Sve sam. Nisam imao ni menadžere, ni agencije, ni podršku, niti vjetar u leđa.

Ništa. U Saudijsku Arabiju otišao sam opet sam i vodio dva najveća kluba tamo, u rangu Reala i Barselone u Evropi. Došao sam tamo, nikoga ne znam, napravio nešto i sada ja da dopustim da dođu neki tipovi da pričaju o meni i sude o meni.

Pa, ja sam drugi na svijetu. Ne možeš biti drugi u svojoj kući, a kamoli na svijetu i ti meni govoriš kakav sam. Da bih ja nekoga kritikovao moram poći od sebe – šta sam ja u životu napravio, koji je moj domet, šta sam ja učinio u životu, šta iza mene ostaje. E onda mogu govoriti o drugome. Ne dam na sebe i nikada neću dati.

Griješim, ali sam jedan od rijetkih koji umije da kaže – ja sam pogriješio, ja odgovaram. Danas toga nema. Niko ne preuzima odgovornost, svi se krijemo , bježimo, svi smo pametni i za sve su drugi krivi. Ne, ja sam kriv. Ja određujem, slažem i ja učim na svojim greškama i popravljam stvari. I to je moj uspjeh” – otvoreno komentariše Dalić.

Nekadašnji selektor Hrvatske, proslavljeni Miroslav Ćiro Blažević jednom prilikom je izjavio da mu ostaje žal što Niko Kovač nikada nije potražio savjet od njega. Libite li se Vi zatražiti savjet i mišljenje nekog od starijih i iskusijih kolega?

“Nemam problem razgovarati sa bilo kim, pogotovo sa velikim stručnjacima i selektorima koji znaju više i možda bolje od mene. Ja od toga ne bježim i to sam mnogo puta uradio, tražio neki savjet.

Sa Ćirom konkretno puno razgovaram, čujemo se, družimo. Nikada meni nije bio problem da čujem drugo mišljenje. Naprotiv, uvijek neko više zna nego ti ili ti i još neko znate više nego ti sam” – jasan je naš sagovornik.

Pomenuli ste već u razgovoru da javnost i nacija u Hrvatskoj, ali i čitavoj regiji, ne poznaju sredinu – od euforije do tragedije. Da li mislite da ćete naići na njihovo razumijevanje, s obzirom da ste sada u procesu stvaranja jedne nove fudbalske generacije, te da je optimalan vremenski period za pravljenje ma kakvog rezultata bar onaj olimpijski ciklus od četiri godine?

“Kada se tako gleda, onda je četiri godine malo. Oni ‘Vatreni’ su bili 10 godina skupa. Ta selekcija se stvarala i nadograđivala. Ipak, nikako ne smijemo zaboraviti da Hrvatska ima stanovnika koliko neke velike zemlje fudbalera. I čudo je to što Hrvatska pravi.

Može govoriti ko šta hoće, ali ovo je zaista fascinantno. Sa malom bazom igrača, infrastrukturom takvom kakva je, mi nešto pravimo. Nemamo svoj kamp, adekvatan stadion, nemamo ništa uloženo u fudbal, a fudbal kao sport vraća nam jako puno.

Ja sam inače pobornik kritika, ako je dobronamjerna i pozitivna i ako nije ponunkana s nekim interesima. Ostale sam davno sklonio od sebe i ne smeta mi šta neko priča. Poštujem svakoga, neka govori i misli ko šta hoće. Ja imam svoj put i radim svoj posao najbolje što mogu” – kaže Dalić.

Kako svoj posao, po mišljenju kolege iz Hrvatske, radi selektor Bosne i Hercegovine, Ivajlo Petev? “Zmajevi” ni u ovim kvalifikacijama nisu uspjeli da naprave iskorak i plasiraju se na veliko takmičenje.

“Mislim da reprezentacija BiH zaslužuje puno više. Ima mnogo dobrih igrača koji sjajno igraju u Evropi. Perjanice su Džeko, Pjanić i mislim da se to može puno bolje. Osnovni problem je što nisu tim, a bez tima nema ništa. To se dešavalo i Srbiji, do dolaska novog selektora Stojkovića. On je posložio stvari, napravio timsku atmosferu i plasirali su se direktno na Svjetsko prvenstvo.

A kvalitet igrača je postojao i ranije. Generalno, na ovim prostorima ima mnogo kvaliteta i talenta. Žao mi je da BiH nema taj iskorak. Da su se plasirali na Mundijal sve bi bilo puno drugačije. Nisam dovoljno upućen da bih više komentarisao, ali mislim da fudbalska reprezentacija BiH treba i mora više biti tim” – iskren je naš sagovornik.

Dotakli ste se na kratko i selekcije Srbije i selektora Dragana Stojkovića Piksija. Čini se da Vam se dopada njegov rad?

“Uvijek je bilo pitanja, pa i tokom ovih kvalifikacija šta mislim o Srbiji, da li bih je volio za protivnika na nekom velikom takmičenju. Ne bih volio, ne zbog nekih drugih stvari, već zbog toga što su oni dobra reprezentacija.

I kad je bilo pitanje Srbija ili Škotska, rekao sam da bih više volio Škote u grupi, jer je Srbija bolja od Škotske. Oni imaju strašne igrače i to su sad pokazali. Dobiti Portugal u gostima, u ključnoj utakmici koja Portugalu nosi direktan plasman na Mundijal, može samo velika reprezentacija” – rekao je selektor Hrvatske.

Nakon fudbala koji je i njegov život, za kraj smo se vratili na ono sa početka ove priče. Zlatka Dalića i ono što on predstavlja i što u suštini i jeste kada se sve kamere pogase.

“To sam ja, normalan i jednostavan čovjek. Nemam neki naročit hobi. U slobodno vrije se družim, pratim utakmice, dođem ovdje kod svojih u Livno. Imam svoj mir u kući u Varaždinu, gdje se opuštam i uživam u životu.

Posljednje četiri godine živim najljepše dane svoje sportske karijere. Ništa specijalno i ništa fensi šmensi, kako bih ja rekao. Bježim od javnosti i medija kada god mogu. Prosto, nastojim da svoj život učinim što mirnijim” – za kraj od jednog od najpopularnijih i najuspješnijih trenera u regionu, selektora Hrvatske, Zlatka Dalića.

Vrijeme neumitno leti, sat vremena je prošlo kao tren. Zlatko Dalić, čovjek koji je sa svojom reprezentacijom drugi na svijetu, niti jednog trenutka nije pogledao na sat i time pokazao koliko ga još obaveza čeka tog dana. A čekali su ga mnogi. Počev od porodice, pa do svih onih Livnjaka koji su željeli porazgovarati sa njim.

Maniri velikog čovjeka, koji je svjestan sebe i svog uspjeha, ali i pun poštovanja prema svim ljudima.

Sa osmijehom i dječačkim šarmom 56-godišnjaka, zahvalio se na razgovoru i otišao dalje. Svojim sugrađanima, da iskoristi još taj, samo jedan dan u svom rodnom gradu i da ispoštuje sve koji ga žele u svom društvu.

Gledajući ga kako odlazi, sa svom onom pozitivnom, mladalačkom energijom u sebi, ne može se izbjeći konstatacija – oni zaista veliki su u stvari krajnje jednostavni i normalni ljudi.

Piše: Maja Kostović