Nekadašnji fudbaler i trener Rudara iz Kaknja Anton Lukić, preminuo je u 72. godini.
U nastavku prenosimo tekst novinara Ante Komše i Adiba Zekića, koji smo preuzeli od portala Sportske.ba
(Tekst prenesen iz monografije Stoljetno trajanje kakanjskog rudara, autora Mate Komše i Adiba Zekića)
U portretima za ram Rudareve stogodišnjice pišemo o značajnim ličnostima i nastojimo svima upisati, pored imena i prezimena i nadimak. Anton Lukić ima dva nadimka. Navijači, saigrači pa i fudbaleri koje je trenirao najčešće su ga nazivali Škica. Njegovi najbliži, iz obiteljskog okruženja nazivali su ga Tončo. S obzirom da je na stadionima, posebno na domaćem terenu u Kaknju bio poznatiji kao Škica, u ovom portretu ga i predstavljamo tako, Anton Škica Lukić.
Samo kada se pomene prezime Lukić, za dobre poznavaoce Rudareve prošlosti to je prolazak kroz vremeplov od osnivačkih do najblistavijih perioda iz Rudareve prošlosti. Antonov djed Anto, jedan je od osnivača Kluba. Antonov tata, Vladislav Vlado Lukić je igrač Rudara iz decenije poslije Drugog svjetskog rata. Onda dolazi Škica koji skoro 40 godina kao igrač podmlatka, seniorskog tima, trener mlađih selekcija i prvog tima, član Skupštine Kluba i niza komisija, posebno za rad i koordinaciju omladinskih kategorija, nastavlja djedovu i očevu tradiciju ali i ljubav prema Rudaru. Njegovim stopama krenuo je i sin Teo, koji je prošao Rudarevu omladinsku školu od pionira do juniora, onda se ozbiljno posvetio studiranju, a u vrijeme stogodišnjice potpredsjendik je Skupštine Kluba. Četiri generacije Lukića u stotinu godina Rudara je vjernost koju u kontinuitetu nije ostvarila nijedna druga porodica.
Sa sedamnaest godina Škica je zaigrao u seniorskoj postavi Zeleno-crnih. Bilo je to u drugoligaškoj konkurenciji 24. 8. 1969. godine na utakmici Rudar-Bosna (Sarajevo). Uspješnu budućnost nagovještavali su njegov izvanredan šut, brzina i eksplozivnost. U svojoj prvoj sezoni Anton je odigrao četiri utakmice, a Rudar je na kraju prvenstva zauzeo peto mjesto.
Već naredne sezone je izborio stalno mjesto u prvom timu i stižu prve primamljive ponude. Nije se odlučio tako lako na odlazak. U Rudaru je igrao sve do sezone 1974/1975 kada odlazi u prvoligašku momčad Čelika (Zenica). Romantičarski pristup i ljepota nogometne igre koje je prezentirao Škica nije odgovarala krutim zahtjevima prvoligaškog profesionalizma i već naredne sezone ponovo je u svom Rudaru. Odlazak u Čelik, u kojem nije dobio pravu priliku, ostavio je teško zalječive rane i Škica se dugo vraćao u staru formu. Bili su mu to najteži trenuci u karijeri kada je više grijao klupu za rezervne igrače nego igrao. Čak je razmišljao i da se prestane baviti nogometom. Punim sjajem se vratio u sezoni 1979/1980, a već naredne je odlučio da završi karijeru aktivnog igranja, i otvori novi fudbalski period u najdražem klubu kao trener najmlađih selekcija. Tako će početi jedna od najuspješnijih i najplodonosnih trenerskih karijera igrača koji su ponikli u Rudaru.
Nije Anton Lukić, osvajao titule sa seniorskim timom kojeg je vodio u nekliloko navrata (1990/1991, 1991/1992, 1994, 1996/1997, 1997/1998 i 2005/2006). Anton je pronalazio, trenirao i do prve momčadi doveo najviše Rudarevih poletaraca. Sa selekcijama svih uzrasta, na svim takmičenjima u Bosni i Hercegovini je ostvarivao zapažene rezultate i prva mjesta. Zadovoljstvo i radost koju je propustio kao igrač, nadoknadio je kao trener. Bez dvojbe za njega važi ocjena da je bio vrlodobar igrač, ali da je odličan trener. Obiteljsku vjernost Rudaru dokazuje i tokom agresije na BiH (1992-1995) kada su prestala takmičenja, kada je rat zaustavio odigravanje utakmica zajedno sa Besimom Gafurović, Nezirom Mujagićem i Elvedinom Bjelopoljakom okupljao je prvo djecu, a zatim i fudbalere Rudara, vodeći treninge u školskim salama, ali i na stadionu Rudara i na stadion Mladosti u Doboju, kad god su to ratna primirja omogućavala.
