MeridianSportBH vam donosi analizu igre Zrinjskog u prvoj polusezoni, te priču o promjenama fudbala koje je Sergej Jakirović donio sa sobom u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, a one graniče sa opisivanjem njih kao revolucionarnim.
Mostarski Zrinjski jesenji je prvak Premijer lige Bosne i Hercegovine za sezonu 2021/22, a način na koji je to ostvario nosi epitet istorijskog. “Plemići” na pauzu odlaze sa 48 osvojenih bodova iz 19 utakmica, što je najviše otkad se igra Premijer liga, te 12 bodova, takođe najviše ikad, razlike u odnosu na svog prvog pratioca na tabeli. Mostarci su postavili rekord i sa 15 ostvarenih pobjeda, ali i gol razlikom koja iznosi 42:8 (+34).
Zrinjski je u prosjeku po utakmici iskreirao pet prilika više od svojih protivnika, a samo u jednoj utakmici im se desilo da protivnička ekipa napravi više prilika. Borac je na gostovanju “Pod Bijelim brijegom” imao jednu više kreiranu priliku od Zrinjskog, ali su tada Mostarci već na poluvremenu imali visoku prednost od 4:0. Nemanja Bilbija zabio je 17 puta u 19 kola, a u posljednjih devet utakmica, od kojih je Zrinjski pobijedio svaku, tresao je protivničke mreže čak 13 puta.
Navedeni podaci plod su rada, ali ne isključivo onog kojeg u najčešćem broju slučajeva želimo okarakterisati jedinim ispravnim i zovemo ga napornim, oni su rezultati pametnog rada ili prostije rečeno najpametnijeg trenerskog rada otkad je Premijer lige Bosne i Hercegovine.
Sergej Jakirović prethodne je zime preuzeo ekipu Zrinjskog sa ciljem kojim je preuzimao svaki od svojih prethodnih klubova. Želio je da na terenu prikaže svoju ideju fudbala, onu koju kroz veliki broj situacionih i svrsishodno namjenskih treninga kreira onda kada su kamere ugašene.
Sergeju je prvih pola godine bilo potrebno za dvije stvari: da u svojoj svlačionici iskristališe koji su to igrači koji su ga spremni i željni pratiti, kao i da shvati kako tačno sa njima poraziti sve ono što se nađe na drugoj strani terena kada njegova ekipa istrči na njega.
Prvi i najjednostavniji način kojim je Sergej stekao povjerenje svojih igrača bio je taj da im donese ideje kojima će dominirati na terenu, nebitno ko im bio protivnik, te ih dovesti u situacije u kojima će sami shvatiti da je put kojim idu onaj na kojem neće imati dostojnog protivnika da im se suprotstavi.
Jakirović je kao početnu ideju koju je prezentovao svojim igračima odabrao korištenje prostora koji se stvaraju taktičkom nedisciplinom igrača, što je karakteristika koja preovladava premijerligaškim fudbalom. Već u drugom ovosezonskom kolu Sarajevo je izgledalo smiješno na terenu pored Zrinjskog. Darko Bodul nije imao strpljenja da brani zone koje je trebao da brani, Kerim Palić bio je namamljen reakcijom saigrača, a kretnju njih dvojice pratio je i Andrej Đokanović koji se nije imao ranije priliku susretati sa takvim automatizmima protivnika.
Igor Savić, Karlo Kamenar i Ivan Bašić bili su Sergejov ključ. Nedovoljno analizirani, a nisu na uzroku čega ni imali biti od strane protivnika, a dovoljno pripremljeni, koristili su prostore koje su sami kreirali svojim kretnjama. Savić se često spuštao u posljednju liniju između dva štopera onda kada bi se protivnik izvukao dovoljno visoko, Kamenar je tada bio figura koja bi ulazila u vidokrug veznih igrača suprotne ekipe i odvlačila im sav fokus, bočni igrači bi u tim situacijama brzom kretnjom napadali prostore uz liniju, a svu slobodu prostora koja bi se tom konfuzijom protivnika kreirala koristio je Bašić.
Kada bi Kamenar donio loptu u posljednju trećinu u kojoj bi trebalo da se materijalizuje sve prethodno pripremljeno, tada bi Josip Ćorluka i Almir Bekić držali širinu pozicioniranjem skroz uz linije terena, a time vezali i protivničke igrače zadužene da pokrivaju te prostore, te ukoliko oni to ne bi radili bekovi Zrinjskog postajali bi sigurna opcija za odigravanje pasa Kamenaru.
Bilbija je vezao uvijek jednoga, a često i dvojicu štopera, Dragan Juranović agresivnim trkom ka dubini isključio bi totalno jednog defanzivca iz igre, a Mario Tičinović bi se pobrinuo da napadanjem međuprostora odvuče pažnju jedinog od protivničkih igrača koji bi preuzimanjem Bilbije omogućio svom saigraču zatvaranje Bašića.
Bašić bi u konačnici akcije imao fantastično pripremljen prostor, loptu i poziciju za udarac, te bi onda na scenu stupao njegov kvalitet udarca lijevom nogom, koji je za premijerligaški nivo na izuzetno visokom nivou.
Teška, jako teška, a možda čak i najteža stvar ljudskoj rasi je priznati da je njegov savremenik genije ili tek bolji i veći od ostalih. Vinsent van Gog za vrijeme svog života prodao je tek jednu umjetninu, a nju je otkupio njegov brat Teo. Ludvig van Betoven, Nikola Tesla… ma možemo imena brojati do besvijesti, nisu za svog života stekli priznanje koje su posthumno globalno dobili.
Možemo se baviti samo i fudbalom, pa uzeti za primjer rečenicu Jakirovića iz gostovanja na Meridianovom podkastu “Indirekt” u kojoj je rekao:
“Pokojni Ivić je igrao sedamdesetih godina presing i ovo sve što mi danas želimo i trudimo se prezentovati. Zamislite koliko je on bio ispred vremena, to je nešto nevjerovatno. Kaže: ‘Da li gledaš u prozor kad ga gađaš kamenom? Tako gledaš i u loptu kada pucaš penal? Tako danas svi gledaju u golmana, ali u određenom trenutku spuste glavu, pa im golman odbrani”.
Već u narednom kolu Zrinjski je dočekao Željezničar, a Sergej je preko njega poručio jednu jako jasnu stvar. Pokazao je budućim protivnicima na terenu da im povlačenje u trostruke blokove neće donijeti sigurnost. Kao i da prostor za koji će biti ubijeđeni da ga dobro brane može biti oslobođen tek jednim dodavanjem.
Neophodno za to mu je bilo da ima dovoljno inteligenentne i strpljive igrače. Na terenu su se spajali visoko podignuti štoperi, sa krilima koji su ponavljanjem šprinteva prema nazad otvarali prostore za svoje bekove, dok njegovi vezni igrači Savić, Bašić i Kamenar nisu imali nužno označene zone u kojima su trebali da budu operativni, već je njih svojom postavkom određivao protivnik koji je bio u zabludi da ih on kontroliše.
Prostori koji su se time otvarali doveli su da najnevjerovatnijeg statističkog podatka među redovima Zrinjskog – Ćorluka, Bekić, Tičinović i Kerim Memija u toku ove polusezone zajedno su uputili 225 centaršuteva u protivnički šesnaesterac.
Najviše od svega Sergej sa svojim Zrinjskim uživa u jednoj stvari. Navesti svog protivnika na uvjerenje da će svojom jednodimenzionalnom idejom kontrolisati situaciju, pa mu onda kroz najjednostavniji mogući automatizam poručiti da je kilometrima iza njega.
Zrinjski upravo zbog toga svaki od svojih napada priprema na isti način, ali u zavisnosti od kretnje koju napravi Savić ili u nekim od slučajeva Damir Zlomislić on sebi otvara potpuno novi, ali jako dobro istreniran put do protivničkog gola. Ključ takvih mogućnosti je trening ili preciznije rečeno situacioni trening. Jako malo banalnosti, a jako puno direktnosti – jer to po Sergejevom shvatanju i jeste fudbal.
Svaka stvar koju Zrinjski radi na treningu zavisi od njegovog protivnika, čije se mane ma ko god on bio ogole do kraja. Jakirović sa svojim stručnim štabom uspijeva da ulazi u glave svojih konkurenata, te na tome zasniva svoje treninge, a onda ih na terenu iz kola u kolo na terenu, koji je jedino mjerilo, napravi neprimjetnima.
Sergej nije izmislio ništa novo, baš kao i svi kroz istoriju poznati nam revolucionari. On je jednostavno sabrao dobre ideje i našao način za njihovu primjenu tamo gdje su mnogi sumnjali da one bilo kada mogu da budu sprovedene u djelo. Sam Sergej ističe da se ugleda na Jirgena Klopa, da je to “role model” kojeg želi da slijedi, sa posebnim naglaskom da ga zanima samo konkretan i direktan fudbal, kojeg Klop u knjizi “Bring the noise” Rafaela Honingštajna opisuje ovako:
“Želimo dominirati igrom, pogotovo onda kada nemamo loptu u svom posjedu. Želimo da naš protivnik loptu dovodi tačno u onu zonu u koju mi to želimo da radi. Kada protivnik ima loptu mi izgrađujemo svoju priliku za postizanje gola. Želimo da osvojimo loptu toliko brzo da nam iz te situacije treba samo jedno dodavanje kako bi smo došli blizu gola. Ne trčimo puno više od ostalih, ali trčimo neprestano, bez stajanja.
Zašto bismo uopšte stajali na terenu? Tokom cijele sedmice treniramo da bismo igrali 90 minuta i imamo dobro definisan sistem. Ne napadamo svi istu tačku i ne bodemo je u vidnom polju kao roj pčela. Prvo namamimo protivnika, pa ga tek onda ubodemo. Iskustvo je u fudbalu puno važnije od rezultata, a mi igramo takav fudbal koji nam pruža brzo sticanje iskustava, jer se stavljamo u što veći broj različitih situacija u toku igre, a to je baš onaj fudbal koji ja želim i volim da gledam. Želimo da trčimo neprestano, to je naše tajno oružje.
Mi smo na terenu predstavnici regularnih ljudi iz pabova, oni od nas žele da trčimo i da se borimo. Naš identitet igre je vrlo jasan. Iz vikenda u vikend želimo da imamo strast, htjenje i trku. Ako samo jedan navijač poslije utakmica napusti stadion i pomisli da smo mogli više da trčimo ili da se borimo, to znači da radimo potpuno pogrešne stvari na terenu. Volim ovaj način igranja fudbala zato što on pokazuje moć i diže prašinu.
Emotivno se možete povezati sa utakmicom samo putem brzine i akcije. Pobjeda sama od sebe nikada nije pretjerano emotivna. Dobra utakmica napravi to da vam je kosa na potiljku podignuta sve do ponedjeljka ili utorka. Fudbal je poput pozorišta, ako ne priredimo odličnu predstavu samo će dva gledaoca dočekati kraj gledajući”.
Reakcija po izgubljenoj lopti momenat je fudbalske igre kojim je, kao i Klop, Jakirović opčinjen, a njenu je najnapredniju varijantu primijenio u posljednjem kolu jesenjeg dijela u pobjedi protiv Leotara. Po uzoru na Ralfa Rangnika svoje je igrače pri posjedu lopte pozicionirao u 1-2-2-2-2-2 linijama, što im je omogućilo da u svakom trenutku izgubljene lopte geometrijski kontrolišu svaki od prostora koji bi se protivniku otvarao. Baš zbog toga je poslije pobjede od 6:2 izjavio da je ljut. Bio je ljut jer je popustila koncentracija, a da nije bila bi to najbolja izvedba kontra-presinga otkad je fudbala u Bosni i Hercegovini, čega je i te kako bio svjestan.
Koliko god mu to njegove kolege ne željele priznati, te u prvi plan svojim izjavama stavljaju slučajnost rezultata koje njegova ekipa postiže, te sa tim istim rezultatima, koji su najbolji u istoriji Premijer lige Bosne i Hercegovine, pokušavaju da izjednače neke prethodne za koje svako ima legitimno pravo da kaže da su na silu stvoreni, moramo sebi priznati jednu jako jasnu stvar – Sergej je genije. Ne genije koji je promijenio fudbal kao sport, ne genije kojem će se klanjati svijet, već genije u kontekstu Premijer lige Bosne i Hercegovine, a njegov jedini argument u cijelom njegovom djelovanju je onaj koji nikad neće moći biti pobijen silom i konstantnim ponavljanjem neistina – znanje.
Tomislav Ivić, o kojem je Jakirović govorio, o svom trenerskom radu samo je kratko rekao:
“Bili smo sirotinja s najvećim bogatstvom što postoji, a to je znanje”.
