One plivaju, skijaju, trče, šutiraju loptu nogom ili je rukama probacuju kroz obruč. One su naša snaga i Bosnu i Hercegovinu širom svijeta predstavljaju onako kako rijetki umiju i uspijevaju.
Kada slijećete na međunarodni aerodrom u Sarajevu dočeka vas magla i tmuša, tako je zapravo bilo svaki put kada sam ja slijetao u Sarajevo. Na aerodromu vas dočeka prijatno osoblje, vi uzmete svoju tašnu, kofer ili šta ste već imali uz sebe i krenete put kuće, bilo da je vaša kuća poput moje u Mostaru, ili u Tuzli, Zenici, Banja Luci, Bijeljini, prizore koje vidite kraj puta gotovo su uvijek prelijepi, onakvi da vam oduzmu poprilično kvalitetan bosanski zrak iz njedara, a gore negdje na nadmorskoj visini, visoko van vašeg dosega ruku, razmišljanja i pogleda, je opet ona teška bosanska magla i tmuša.
Kroz takvu maglu, prolazili su mnogi, među njima Elvedina Muzaferija, Lana Pudar, Marica Gajić, Larisa Cerić i brojne druge žene koje su se svojim trudom, upornošću i posvećenosti sportu uspjele izboriti za inostranu scenu, za Olimpijske igre ili Svjetsko prvenstvo u svom sportu. Gadna je ta magla kroz koju su prolazili obzirom da se slična magla i tama nalazila i između njihovog puta ka uspjehu u bosanskohercegovačkom društvu, kojem je žena u sportu još uvijek popriličan tabu, dokaz ”muškastog” ponašanja, manjka ženstvenosti i osjećaja za lijepo.
Muzaferija, Pudar, Kajtaz, Cerić i brojne druge žene otvorila su jedna sasvim nova vrata posmatranja na žene u sportu i danas svojom nevjerovatnom posvećenošću razbijaju sve stereotipe o tome da žene ne mogu i da, gadi mi se napisati pa makar i kao floskulu, nisu dorasle tome da budu sportistkinje.
Teško je zapravo promjeniti mentalitet jednog naroda, a kamoli tri kakva mi imamo u našoj državi. Svi moraju raditi i davati svoj maksimum kako bi se i oni koji već podržaju pozitivni val promjena navikli da to rade stalno, kao i da se dopre do onih koje to ni ne zanima ili jednostavno ne vole da se išta promjeni.
Naše sportsko društvo ogleda se strogo kroz fudbalere i košarkaše, ponekada i rukometaše, uglavnom kroz loptaške sportove i dominantno ukoliko se radi o muškoj ekipi. Ni muškarci koji se bave individualnim sportovima nisu uopšte zanimljiva pojava u našem društvu, kako je onda tek ženama pomislio sam, kada ih se vječito sputava da se uopšte bave sportom.
Godina je 2022. i naša ženska reprezentacija u košarci ima bolje rezultate na svjetskom nivou od muške košarkaške reprezentacije. Domaće djevojke predvođene ženom koja je rođena na Bahamima, a mi smo je već prihvatili kao našu domaću Bosanku, Džonkel Džouns, pravi sjajne rezultate i bude li dovoljno sreće možemo očekivati da nakon Svjetskog prvenstva na koje su se zasluženo plasirale, kao nagrada stignu Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. SFK 2000 Sarajevo je ženski fudbalski klub iz Sarajeva koji već duže vrijeme dominira u domaćoj ligi. Srećan bih bio da imaju vrhunsku konkurenciju, ali upravo su one svojim rezultatima na međunarodnoj sceni, a bilo je mnogo dobrih rezultatata poput onoga iz sezone 2018/19 kada su naše žene stigle do top 32 tima Evrope, predstavile ženski sport Bosne i Hercegovine u lijepom svjetlu cijeloj Evropi. Nevažno? Nikada. Pogledamo li malo gdje se nalaze najbolje plasirane muške ekipe (FK Sarajevo, 150. pozicija) jasno će reći koliko je ovo veliki rezultat za žene Sarajeva.
A da sportovi sa loptom nisu jedini u kojima žene iz Bosne i Hercegovine mogu napraviti sjajne rezultate bez potpopre svoje sredine, grada i države, govore nam brojne sportistkinje. Lana Pudar je pravo osvježenje na našoj sportskoj sceni. Mala sirena iz Mostara imala je impresivan nastup na Svjetskom prvenstvu u zatvorenim bazenima, gdje je za Bosnu i Hercegovinu osvojila bronzanu medalju u disciplini 200 metara leptir. Malo je ko ostao da ne zna za podatak da naša Lana ima 16 godina, a da je njena trenerica Alena Ćemalović žena koja nosi hidžab. Njih dvije su dokaz da protiv stereotipa treba igrati čvrstvo ženski i da nakon rezultata svi koji sumnjaju u mogućnost pravljenja rezultata zbog pripadnosti spolu ili religiji, uvide da nisu imali pravo i da je bi bilo lijepo i od njih da su podršku dali i prije rezultata.
Šta tek reći o Elvedini Muzaferiji, djevojci koja se sve više probija u svjetskom kupu u skijanju. Njeni rezultati u dvije brze discipline, spustu i super veleslalomu gotovo uvijek su u top 30, a oni koji prate skijanje znaju koliko veliki uspjeh je takav rezultat.
Ako Elvedininim uspjesima dodamo i činjenicu da u Bosni i Hercegovini i pored tolikih planina i skijaških staza ne postoje adekvatni uslovi za treniranje, kao i činjenica da treniranje u inostranstvu košta mnogo novca i vremena, Elvedinini uspjesi su još veći. Kao i Lani, i Elvedini će se diviti za nekoliko godina zbog načina na koji je predstavila našu državu, njeni rezultati u odnosu na najboljeg muškog alpskog skijaša su takođe liga iznad kao i u slučaju Lane Pudar u odnosu na najboljeg muškog plivača. Dakle, žene su te koje u bosanskohercegovačkom društvu sa ponosom nose zastavu Bosne i Hercegovine na međunarodnim i svjetskim takmičenjima i rade to sa ogromnim uspjesima.
Da li je rezultat jedino važan ili je važna apsolutna inkluzija mladih žena iz Bosne i Hercegovine u sport?
Sport je po svojoj definiciji takmičenje između minimalno dvije različite strane, takmičenje u kojem trebate utrošiti određeni fizički napor kako biste savladali protivnika. Ipak, sport nas često uči kako je najvažnija poruka njegovog postojanja, savladati samog sebe i ojačati i tijelo i duh. Dakle protivnik je tu samo kako bismo mu pokazali koliko smo znanja i vještina naučili, sami sebi smo poligon za napredak i za savladavanje svega lošeg što nas okružuje. Svoje tijelo i svoj um jačamo kroz sport, družimo se i napredujemo kao osobe.
Činjenica je da sport u Bosni i Hercegovini ne pruža finansijsku stabilnost, ne pruža ni vrhunske rezultate ali se uvijek možemo vratiti pitanju koliko smo iste zaslužili svojim radom.
U Norveškoj se 95% populacije bavi nekim sportom, obično to nisu sportovi koji iziskuju baš mnogo novca, ali od osnovne škole pa na dalje kreće njihovo sportsko obrazovanje. Rezultat tamošnjeg rada ogleda se kroz preko 600 olimpijskih medalja u odnosu na naših 0.
Inkluzijom mladih djevojčica i sportom bez spolne razlike u timovima i takmičenjima do dobi od 13 godina, našem bi sportu dali bolju priliku za uspjehom baš kako to rade i Norvežani. Norvežani razvrstvaju djecu po spolnim razlikama tek nakon trinaeste godine kada počinje i njihova selekcija, tačnije tek tada se odvajaju oni koji imaju velike šanse za bolji rezultata od drugih, i djevojčice od dječaka. Do tada djeca već zavole sport, steknu navike odlazaka na treninge, postanu ljubitelji druženja. Sport daje zdravije društvo.
Veliki broj djevojčica u Bosni i Hercegovini nema priliku baviti se sportom.
Upravo zbog činjenice da su dječaci i djevojčice odvojeni od samog starta, broj djevojčica u sportu je znatno manji od onoga što treba da bude. Iseljavanje u zemlje zapada, naseljavanje velikih sredina poput Sarajeva, Mostara, Banja Luke, ostavlja manje sredine bez dovoljnog broja djece. Zbog već spomenutih stereotipa našeg društva česta je pojava da u manjim sredinama u Bosni i Hercegovini djevojčice koje počnu trenirati neki timski sport isto ne mogu da rade jer su često same ili su u manjem broju nego sport iziskiva igrača.
Zbog toga odustaju, prestaju se baviti sportom, što je pogubno i za društvo i za individuu. Upravo iz ovog razloga, potrebno je da djeca bez obzira na spol svoj prvi korak u sport učine zajedno. Ova pojava se često negativno afektuje i na dječake, ali su djevojčice te koje su podložnije ovom problemu. Tome se odmah mora stati u kraj, želimo li kao društvo imati još Lana, Elvedina, Marica i Larisa.
Žene u sportu Bosne i Hercegovine tek počinju da budu viđene, dugo vremena su boravile u magli i tmuši našeg društva, ali uz rezultate koje su neke od njih učinile protiv svih očekivanja pokvarenog društva, otvorile su vrata i nekim malim heroinama koje tek odrastaju.
Žene ženama otvorile su put da izađu iz te magle i tmuše koja je vladala i učinile da nove generacije žena u Bosni i Hercegovini sa ova dva tamna fenomena susretnu samo onda kada se budu vraćale na aerodrom u Sarajevu, sa Olimpijskih igara ili Svjetskih prvenstava. Srećan vam osmi mart, žene sportiskinje Bosne i Hercegovine.
Piše: Alica Oglić
