Sergej Jakirović preuzeo je Rijeku, prigrlio srca utučenih navijača i počeo da igra nešto novo – stvorio je haos.
Posljednje dvije godine svog života Sergej Jakirović utrošio je u to da se po zaokruživanju dvadesetogodišnjice igranja Premijer lige Bosne i Hercegovine njegovo ime nađe među najvećim trenerima koji su vodili neki od bosanskohercegovačkih klubova u najvišem rangu domaćeg takmičenja.
Pred sami kraj 2020. godine prihvatio je poziv iz rodnog Mostara i preuzeo ekipu Zrinjskog, a onda kroz jednu čitavu i po dva puta polusezonu ispisao niz rekorda sa Plemićima sa zapadne obale Neretve.
Na stadion Pod Bijelim brijegom vraćena je titula, Zrinjski je u sezoni upisao samo jedan poraz te sa nezapamćenom razlikom nad drugoplasiranom ekipom Tuzla sitija podigao šampionski pehar još u aprilu.
Stigla je potom i Evropa, a Zrinjski je i tu igrao odlično. Autogol Igora Savića eliminisao ga je iz prvog kola kvalifikacija za Ligu šampiona protiv Šerifa, a onda su Plemići bez puno muke eliminisali Tiranu i Tobol, da bi ih na koncu jedna minuta dijelila od izbacivanja Slovana iz Bratislave i premijernog nastupa nekog našeg kluba u grupnoj fazi evropskog takmičenja.
Nije to previše omelo Jakirovića i igrače da se ponovo posvete domaćoj ligi i okite se titulom jesenjeg prvaka i ove sezone.
Na samom startu nisu se ipak svi obradovali dolasku Jakirovića na klupu Zrinjskog. Trener koji je prethodno vodio Goricu i Maribor odlučio se za dosta drugačiji pristup pri selektovanju igrača. Mnogi su mu zamjerali što je na prvu prekrižio zvijezde tima i velika premijerligaška imena, a sreću potražio u nižim rangovima hrvatskog fudbala.
Kroz selekciju i doselekciju klub su napustili Miljan Govedarica, Ognjen Todorović, Miloš Filipović, Ivan Enin, Luis Ibanjez i Dinko Trebotić, a svoje su mjesto u svlačionici pronašli Dragan Juranović, Marin Magdić, Ivan Bašić, Igor Savić, Hrvoje Baršišić, Matija Malekinušić…
Jakirović je procijenio da mu određeni igrači osim individualnog kvaliteta koji će prevagnuti u premijerligaškoj tvrdoći neće donijeti ništa veliko, a on je velike stvari planirao raditi. Do njih je na kraju i došao, ali isključivo sa igračima gladnim dokazivanja, kao što on i sam jeste.
Istu stvar Jakirović je uradio i po preuzimanju Rijeke ove zime. Igrači velikog renomea, poput Alena Halilovića, Harisa Vučkića i Matea Pavlovića, između ostalih, procijenjeni su kao oni koji ne mogu pratiti željeni ritam.
Uhvaćeni su u onome što igrači tih godina obično budu. Nisu više dvadesetogodišnjaci kojima je trenerova želja božije slovo, mnogi od njih ni 25-godišnjaci koji ozbiljno razmišljaju o inostranom transferu osluškujući svakodnevno upute raznih agenata. Svi su oni jednostavno bili oni koji koristeći težinu svog imena ekipu uvlače u sporost. Sporost treniranja i načina igre, a to je stvar koja predstavlja direktnu smetnju Jakirovićevoj filozofiji.
Jakir je iz Zrinjskog preko matičnog mu Dinama u Rijeku preveo Niku Jankovića, a iz Maksimira je dobio i Emira Dilavera, kao što je na posudbu ugrabio i talentovanog Antonia Marina. Njima je dodao Denija Jurića i Emanuela Bandea i stvorio je sebi uslove u kojima može trenirati i igrati onako kako želi.
A na pogon onoga što Jakirović želi iz nemirne luke isplovio je i Rijekin brod.
Kada je preuzeo ekipu koja je u prvoj polusezoni osvojila jedva 15 bodova Jakirovića su mnogi proglasili neproračunatim, čudeći se odluci da napušta na klupu kluba sa kojim je nadomak odbrane titule i novih evropskih avantura kako bi preuzeo pretposljednjeplasirani klub koji je miljama daleko od plasmana u Evropu.
Stvari su ipak nakon samo četiri kola naglo okrenule u njegovu korist. Rijeka je, gledajući samo četiri kola iz ove polusezone, osvojila najveći broj bodova – njih deset, a imala je daleko najteži raspored. Prvo su vezali tri gostovanja, kod Osijeka, Šibenika i Hajduka, a onda su na domaćem terenu čekali davljenika Goricu koja sebe nikako ne vidi u nižem rangu naredne takmičarske godine.
Rijeka je sada na samo šest bodova daleko od četvrtog mjesta, koje bi moglo donijeti Evropu i nestvarno spašavanje sezone koju su već mnogi smatrali propalom, a do toga je došla istim načinom na koji se na terenu prezentovao i Zrinjski, naravno onda kada je na drugoj strani stajao konkurentan protivnik.
Jakirović je ponovo igru počeo graditi od odbrane i ekipi je implementirao snažan srednji blok, te od šupljeg sira napravio ekipu koja za sada izgleda skoro pa neprobojno, a na to je za sada pridodao odličnu pozitivnu tranziciju.
Igrači gladni dokazivanja čije su oči i um otvoreni prema treneru i njegovoj viziji Jakiroviću omogućuju da pravi pristisak prema lopti na svakom od dijela terena, a sa trenutnim profilom za kojeg se izborio u Rijeci može sebi omogućiti da ne čeka grešku protivnika duboko u svojoj polovini, već da je sam isprovocira u zoni iz koje se brzo u završnici može pojaviti sa dovoljnim brojem svojih igrača kako bi napravio veliku opasnost opoziciji.
Naznake onoga što Jakirović sada želi da igra u fazi napada mogle su se vidjeti na Poljudu, gdje je Rijeka sa 2:1 savladala dosta individualno kvalitetniji Hajduk.
Tu se Jakirović približio stilu Ralfa Ragnika i njegove filozofije implementirano u Red Bulove klubova kojima se došlo do brojnih uspjeha. Iza filozofije stoji jako slična logika u selekciji igrača koju primjenuje i današnji trener Rijeke. Oni žele poslušne i motorične igrače koje će svojim idejama približiti pobjedama.
“Mladi igrači brže oporavljaju energiju nakon intenzivnih utakmica i spremniji su za učenje novih ideja jer je neuroplastičnost mozga još uvijek na visokom nivou u mladoj starosnoj dobi” – rekao je Ragnik o svojoj filozofiji.
A ona u praksi podrazumijeva prezentaciju zajedništva, discipline i ogromne želje za pobjedom, što često na terenu izgleda haotično, ali to je upravo ono što trener i želi da bude.
Stil igre zahtjeva dosta vertikalnih i direktnih dodavanja u dubinu, tamo gdje izgleda kao da je najteže probiti protivnika, ali sama ideja takvog načina dodavanja i ne počinje na pretpostavci da će protivnik time biti poražen, već zbunjen i da neće adekvatno i pravovremeno reagovati na novonastale situacije koje će dolaziti u talasima i zahtijevati brzu reakciju.
Zbog toga je jako važno loptu što prije dovesti u zonu u kojoj će je biti poželjno osvojiti, ali za to postoji preduslov da se posjeduju igrači koji će ideju pratiti.
U toj se filozofiji gubljenje lopte doživljava kao nova prilika, dok vertikalno izdužena a horizontalno sužena postavka često zbunjuje protivnika koji se ne brani u već naviknutoj postavci.
Protivnik se tada ne zaobilazi, već se probija.
Jer gol je postavljen u sredini, a do njega se kroz sredinu i najbrže dolazi.
