Ademir Zurapović, najuspješniji bosanskohercegovački košarkaški arbitar svih vremena, u opširnom razgovoru za MeridianSportBH je između ostalog govorio o predstojećem Svjetskom prvenstvu, odnosu sa KS BiH, Olimpijskim igrama i mnogim drugim temama.
Ademir Zurapović ima 51 godinu, dolazi iz Tuzle i FIBA sudija je od 1995. Čovjeka koji na najvećim FIBA-inim takmičenjima (Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo i Evropsko prvenstvo) dijeli pravdu već više od 20 godina ne bi trebalo previše predstavljati, jer njegovi rezultati govore sve.
Naš sagovornik je u prethodnim danima boravio u Istanbulu, u kome je sudio pretkvalifikacije za Olimpijske igre, a potom mu slijedi put na Mundobasket, gdje će se takođe nalaziti na parketu.
Ipak, prošle sezone od strane KS BiH nije dobio dozvolu da sudi Ligu BiH zbog toga što je napunio 50 godina, iako je član FIBA-ine elitne grupe sudija, što bi trebalo da ga načini izuzetkom za ovo pravilo. Ova prilično skandalozna odluka je trenutno i dalje na snazi.
“Uživo sam se obratio skupštini KS BiH, kao i Upravnom i Nadzornom odboru pismeno, poslao sam im svu potrebnu dokumentaciju. Njihova odluka još uvijek stoji. Malo je čudno da je meni produžena licenca za licencni period 23-25, na mjesta koje je dobio KS BiH. KS BiH se u tom trenutku nalazio na 39. mjestu, a pripadamo B grupi, to je šest mjesta uz dodatno mjesto koje smo dobili zahvaljujući mojoj nominaciji za Evrobasket i svim ostalim nominacijama na glavnim FIBA-inim velikim takmičenjima. Licenciran sam kao posebno mjesto, tako da nisam zauzeo prostor nekim drugim mladim sudijama. Takođe, FIBA me ove sezone koristila kao jednog od predavača tokom Klinike za potencijalne nacionalne sudije, koja je održana u Sarajevu, kao i jednog od tutora za sudije Juniorske FIBA Lige šampiona, gdje je trijumfovala Igokea. Kada se sve te stvari uzmu u obzir, malo mi je nerazumljivo i nelogično da ono što najbolje znam da radim u životu, što sam demonstrirao u Evropi i svijetu, nemam priliku pokazati na domaćim parketima.
Šta će uraditi Upravni odbor, Sudijska komisija KS BiH i ljudi koji to vode, na njima je. S obzirom na to kako je odluka napisana, ljudima od preko 50 godina se i dalje ne dozvoljava da sude, iako je to u suprotnosti FIBA-inim internim regulativama koje stoje u Knjizi 3. Interesantno je da se iz te Knjige 3 koristi sve ostalo, npr. pravila o registraciji igrača i stranih igrača, procesi dobijanja izlaznog pisma, nacionalni status igrača i njihovo licenciranje za reprezentacije, statusi mladih igrača itd. U Knjizi 3 stoje uslovi za licenciranje sudija za međunarodna košarkaška takmičenja, uz jedan od izuzetaka koji je vezan za moj slučaj. Samo je pitanje da li Košarkaški savez želi da primjenjuje FIBA interne regulative ili ne. Ovo je čisto odluka donesena od strane Upravnog odbora, odnosno predlagača, a to su bili kantonalni savezi i njihove sudijske komisije, tj. članice saveza. FIBA je neke stvari propisala za cijeli svijet, ali izgleda da to nije upotrebljivo za takmičenja u okviru KS BiH (smijeh)” – objasnio je Zurapović.
Ademir je u nastavku objasnio i proces biranja sudija za velika takmičenja, te broj mjesta koje svaki košarkaški savez dobija za njih. Takođe, najavio je narednu sezonu FIBA Lige šampiona:
“Prva nominacija mi je došla direktno na mejl, a na široj listi je bilo 59 sudija. Pratio se rad sudija na U-19 prvenstvima i ostalim turnirima, pa smo krajem jula i početkom avgusta svi počeli dobijati direktne poruke od Karla Jungenbranta, koji nam je tako javio da smo odabrani za Mundobasket. Velika stvar za jednu državu je imati sudiju na Svjetskom prvenstvu, kao i imati konstantne nastupe na FIBA-inim velikim takmičenjima. Prvi Evrobasket sam sudio 2001, od tada je prošlo čak 22 godine, to je nešto što bi moralo biti prepoznato. Iskreno, ja ću i dalje nastojati da na najbolji mogući način predstavljam svoju državu, sebe i svoj matični savez, bez obzira na odnos koji taj isti savez i ljudi koji donose odluke u njemu imaju prema službenim licima. Mi u ovom trenutku imamo situaciju da nam službena lica sude takmičenja na kojima ne igraju niti reprezentacija, niti klubovi.
U septembru se igra kvalifikacioni turnir za FIBA Ligu šampiona, gdje ću takođe učestvovati. Ja sam od strane FIBA-e licenciran za njena klupska i reprezentativna takmičenja za period 23-25. Ovo Svjetsko prvenstvo koje sada sudim će biti još jedno dodatno mjesto za KS BiH za licencni period 25-27. To je nešto što javnost ne zna, a trebalo bi da zna. Postoje uslovi za licenciranje službenih lica za međunarodna FIBA-ina takmičenja, a prvi preduslov je pozicija koju federacija zauzima na FIBA-inoj rang listi. Od 1. do 20. pozicije se dobija šest mjesta, od 20. do 41. četiri, od 41. do 59. dva, a onda je bitno i kojoj grupi savez pripada. Dodatno mjesto takođe donosi nominacija službenih lica za glavna FIBA-ina takmičenja, a to su Olimpijske igre, Svjetsko prvenstvo za seniore i seniorke, U-19 svjetska prvenstva, kao i zonska takmičenja, odnosno evropska prvenstva za seniore i seniorke. I dalje ću raditi na tome da ostvarim što bolji uspjeh. Nastojaću svojim radom pokazati da mi kao sudije iz BiH vrijedimo, te ću se boriti da dobijemo još jedno dodatno mjesto, kako bi neko od momaka koji dolaze osjetio šta znači biti dio velikih takmičenja i imati priliku za saradnju sa najvećim trenerima i igračima na svijetu”.
Zurapovićeve pripreme za predstojeće Svjetsko prvenstvo traju već pola godine, a dodatno nam je približio i kako one funkcionišu:
“Naše pripreme su počele još prije šest mjeseci, kako fizičke, tako i mentalne. Sudije u toku utakmice pretrče između 4,5 i 5 km. Na FIBA nivoima imamo mogućnost da mjerimo i brzinu, a ona je u nekim momentima u Japanu u sprintevima u kontranapade iznosila i do 26 km/h. Morate pretrčati dionicu od 15-20 metara, zaustaviti se i svoj srčani ritam dovesti u stanje mirnoće i staloženosti, a to ne možete učiniti ako niste fizički spremni.
Imali smo ‘Zoom’ sastanke gdje se vodilo računa o psihološkoj pripremi i stvarima poput usaglašavanja kriterijuma. Razgovarali smo i o novitetima u košarci, problemima sa kojima se sudije susreću, načinu igre timova itd. Imaćemo i obavezu da svim svojim kolegama predstavimo skauting ekipa. Moj kolega iz SAD Metju Kerol i ja smo dobili obavezu da izvršimo skautiranje Slovenije, a to podrazumijeva analizu njihovog načina igre, tehničke detalje, prepoznavanje lidera ekipe i pravljenje plana suđenja za njih. Pripreme za Mundobasket su izuzetno studiozne, obimne i ozbiljne, ide se u detalje. Ovo je događaj koji se održava svake četiri godine, a nemate vremena i prostora za ispravljanje grešaka kao u klupskim takmičenjima, jer ovdje se igra dan za danom. Radi se na poznavanju košarkaške igre, interpretaciji pravila itd. Tu je i rad sa psihologom, gdje mi je izuzetno mnogo pomogla gospođa Dubravka Martinović, koja je angažovana od strane FIBA-e. Nekim ljudima to možda može izgledati čudno, ali veoma je važno da u toku utakmice, prilikom donošenja najtežih odluka, bude prisutna smirenost.
Psihološke pripreme se najviše svode na to da vi sami prepoznate ono što je vaša ličnost. Ako vam je nešto problem u normalnom životu, to će vam sigurno biti problem i na terenu. Radi se na vježbama disanja, načinima relaksacije, aktiviranju, fokusiranju na određene segmente igre, nereagovanju na pritiske sa strane itd. Sve to se vježba i dio je života, tako da nam ove stvari mnogo pomažu. Specifičnosti se tiču ostvarivanja komunikacije sa igračima i trenerima, a jedan od naših kontrolora, Majk Tompson iz Kanade, kazao je ovu vrhunsku rečenicu: ‘Kao što je u nekretninama najvažnija lokacija, lokacija, lokacija, tako je za uspješnu komunkaciju najvažnije da slušate, slušate, slušate’. U većini slučajeva, u toku utakmice, treneri i igrači samo žele da ih saslušate. Naš sudijski problem je ponekad to što reagujemo na njihove izjave. To je njihovo mišljenje, svako ima pravo na njega, a ja nisam u obavezi da reagujem na to. Ako se radi o pitanju, moram odgovoriti ukoliko uslovi dozvoljavaju, a odgovor mora biti kratak, sažet i u vezi sa onim što je igrač ili trener pitao”.
Tuzlak se u svojoj bogatoj karijeri, u kojoj je između ostalog sudio finala prošlih Olimpijskih igara i prošlog Evropskog prvenstva, susreo sa mnogim svjetskim zvijezdama, a istakao je da mu je najteže dijeliti pravdu kada se nalazi na parketu zajedno sa igračima sa ovih prostora.
“Ono što ljudi vrlo malo znaju jeste to da, u posljednjih deset a pogotovo u posljednjih pet godina, naša grupa FIBA sudija iz elitnog razreda najviše pažnje posvećuje košarkaškom znanju i poznavanju košarke, skautingu ekipa i igrača. Bitno je da znate koje planove da pravite u toku i prije utakmice, šta možete očekivati, kakve ekipe imaju ofanzivne i defanzivne postavke. Na elitnom nivou se više ni ne govori o pravilima, podrazumijeva se da to znate, da ste prošli kroz sve knjige. To se sada širi, morate znate da li je igrač dešnjak ili ljevak, kakav je u prodoru, da li koristi tijelo u niskom postu, koristi li ruke i noge, to je sve ono što pravi razliku između sudija.
Neophodno je da prepoznate situaciju i razmišljate korak ili dva unaprijed, kao u šahu. Karakter košarkaša je takođe veoma važan. Vođe ekipa ne moraju da budu kapiteni, ‘tihi’ lideri su neki drugi igrači pa je onda vrlo važno da i to prepoznate. Ja izuzetno volim tu emociju kod igrača, što neke moje kolege ne razumiju. Emocija je dobra jer onda znamo da nam je stalo, da hoćemo nešto da uradimo kako treba. Ponekad imate neke drugačije, mlađe igrače, sa kojima morate postupiti nešto drugačije, malo i povisiti ton, pokazati da ih razumijete, ali i pokazati da oni moraju da shvate vas koji radite taj posao.
Nevjerovatno je koliko vrhunski igrači razumiju igru, prihvate svaku vašu sugestiju, ali i svaku vašu grešku. Ne griješe samo oni koji ništa ne rade i sjede kod kuće. Onaj ko je vas stavio da sudite takav meč zna da posjedujete kvalitet, u suprotnom sigurno ne biste bili na tom mjestu, to je taj odnos poštovanja. Najteže je suditi igračima sa naših prostora, oni uvijek očekuju nešto od vas, na primjer kažu nam da ništa ne sudimo za njih. Luka Dončić je u jednoj utakmici krenuo da se žali, pa sam ga ja pitao kako je moguće da je on u NBA ligi na drugom mjestu po broju dobijenih tehničkih grešaka. On se iznenadio kako ja to znam, a odgovorio sam mu da volim da znam s kime sarađujem. To su sve detalji, npr. ako znate da je neki igrač bio povrijeđen, pitate ga da li je sve u redu, kako je. Najteži su svi sa naših prostora. Francuzi samo igraju, kao i Amerikanci, Australijanci, samo ih interesuje košarka. Nisam imao problema ni sa Špancima, nisu oni prljavi igrači. Svako od njih nakon vaše dvije odluke zna na čemu je, svi oni to shvate i znaju šta može, a šta ne može” – rekao je najbolji bh. sudija.
Glavni akter ove priče je na prethodnim Olimpijskim igrama iz prve ruke doživio harizmu legendarnog Grega Popoviča, koji je tada sa klupe predvodio SAD.
“Svaki trener voli da ostvari taj, nazovimo ga, odnos sa sudijama. Na prvoj utakmici u Japanu koju sam sudio američkom timu, Greg Popovič mi je na zagrijavanju prišao, pružio ruku i rekao: ‘Kako si Ademire?’ Potom sam čuo da je došao do komesara, poslao je GM-a reprezentacije da mu dostavi imena sudija. To je detalj koji otvara vrata na jedan vrlo korektan način. S druge strane, imate i trenere koji pokušavaju da igraju drugu igru i budu veći mangupi od vas. Nema problema, šta god prođe prođe, šta sam kupio kupio sam, svaka čast i kapa do poda. Taj dan će možda biti tako, ali na njemu je da razmišlja hoće li se ponoviti i sljedeći put. Volim sve trenere, možda neki od njih misle da ih ja ne volim i ne cijenim, ali to nije slučaj. Za mene su treneri ljudi koji prvo moraju svoje emocije da drže pod kontrolom, a onda da misle i na svojih 12 igrača, da uđu njima u glave. U Ligi BiH nisam imao nikakvih problema, ovdašnji treneri su izuzetno korektni” – kazao je Ademir, pa je dodao o Olimpijskim igrama u Tokiju:
“U jednom trenutku sam u finalu Olimpijskih igara imao osjećaj da mi utakmica ide kao usporeni snimak, to mi se desilo prvi put u životu. Kad imate vrhunske igrače, onda od vas očekuju vrhunski servis, a isto tako je bilo i na Svjetskom prvenstvu. Desile su se prve nominacije za Olimpijske igre, koje su bile rađene prije pandemije virusa korona, pa su potom povučene jer FIBA nominacije za velike događaje radi samo na osnovu vašeg posljednjeg takmičenja koje ste sudili u toku te sezone. Nama je svima bilo jasno da nam je zbog toga FIBA LŠ put ka Tokiju. Meni je jedna od naznaka bilo to što sam dobio poziv za finale Interkontinentalnog kupa, tada sam shvatio da sam u užem izboru. Kasnije sam nominovan i za kvalifikacioni turnir u Splitu i to je bilo to, zatim sam dijelio pravdu i na samim Olimpijskim igrama. Dođete iz Bosne i Hercegovine i uradite nešto što niko odatle nije uradio, sudite finale Olimpijskih igara, bilo je to zaista fantastično”.
Svjedoci smo činjenice da se košarkaška pravila, odnosno sudijski kriterijumi pri donošenju odluka, mijenjaju kroz određene vremenske periode.
“Za međunarodnog sudiju sam položio 1995, a kada bih se vratio samo četiri godine unazad, to je nebo i zemlja u odnosu na ovo sada. Odnos, komunikacija, edukacija, priprema i košarkaško znanje se ne mogu porediti. FIBA danas na nevjerovatan način priprema mlade sudije. Bilo kakve promjene pravila košarkaške igre dolaze od strane tehničke komisije, a interesantno je da većinu tih promjena iniciraju treneri. Svjetska trenerska organizacija u razgovorima sa trenerima dostavlja svoja mišljenja o tome šta bi trebalo da se promijeni i na šta se mora obraćati pažnja. Prije četiri-pet godina smo imali probleme sa ‘landing’ faulovima na šuterima, sad se i to polako izbacuje. Zatim, bilo je problema sa igračima koji šire noge prilikom šuta, izbace jednu nogu naprijed, ali i to se rješava. Trendove diktira Svjetska međunarodna organizacija, ‘Referee department’. Ljudi to ne znaju, teško je opisivo. Izvještaj o košarkaškom suđenju trojice sudija na Olimpijskim igrama je imao negdje između 18 do 21 stranice. Tu imate odluke po kompletnom sudijskom timu, pa odluke po pozicijama sudija, a zatim i odluke po sudiji, šta je bilo ispravno a šta ne. To je NBA sistem, a obični ljudi to ne vide. Završili smo finale Olimpijskih igara i ja sam odnio USB stik da dobijem utakmicu, a direktor sudija mi je rekao da sam ga zabrinuo jer sam otvorio meč sa dva lagana (nedosuđena) faula. Rekao sam mu da sam svjestan toga. Kada biste sada pogledati usporeni snimak, vidjećete da je to kontakt, ali kontakt na zakucavanju, to se nastoji što više izbjeći, da sudije imaju početak, razvoj i kraj akcije, da imaju kompletan film i vide šta ima uticaj na igru. Drugačiji je faul ako imate ličnu grešku pri akciji šutiranja, u odnosu na onaj kada igrač ide na zakucavanje. Ipak, vrlo teško je to odozgo spustiti ovdje. Ja košarku gledam kao sto sa četiri noge. Njih predstavljaju igrači, treneri, službena lica i mediji, u šta ubrajam i publiku. Kada izvučete jednu nogu, taj sto postaje klimav, a kada isto učinite i sa drugom, on pada. Vrlo je važno da sinergija između te četiri noge bude tako dobra da se taj sto stalno drži stabilno.
Bez obzira da li je to finale Olimpijskih igara, gdje je na parketu preko milijardu dolara, ili je to meč A1 lige, motiv kod svakog sudije treba da bude isti. Potrebno je da svi shvatimo da su sudije servis. Bez obzira na to koji klub i takmičenje je u pitanju, svi žele dobar servis, a da bi se to postiglo, prije svega morate biti dobro potkovani, kako teoretski, tako i taktičkim znanjem. Košarka je sport koji se razvija trenutno, ono što je juče bio napredak danas je standard, a sutra već prošlost. Isto je i sa suđenjem, ono je u proteklih nekoliko godina toliko napredovalo da je to nevjerovatno. Ljudi ne poznaju tu tematiku, vide samo onaj trenutak kada mi izađemo na teren, a ne znaju šta sve stoji iza toga. Radi se o edukaciji, psihološkoj i fizičkoj pripremi itd. Na primjer, svaki mjesec dobijamo plan fizičkih priprema koji se sastoji od četiri do pet treninga sedmično. Imate Polar sat, koji mjeri otkucaje srca, pa onaj ko je zadužen za vas, trener iz kancelarije FIBA-e, odnosno iz regionalnih ureda, vidi kakva je vaša fizička priprema. Prošle godine, FIBA je za elitnu grupu sudija održala preko 55 webinara, mimo službenih takmičenja, mimo onoga što smo radili na Olimpijskim igrama i predolimpijskom turniru. Suđenje prije pet godina i suđenje sad su nebo i zemlja. Na posljednjim Igrama je postavljen potpuno drugi ‘benchmark’ u odnosu na Olimpijske igrame u Riju 2016. Smanjuje se broj prekida, niko ne želi da gleda 30-40 slobodnih bacanja, svi hoće da gledaju dobre akcije. Po mom mišljenju, jedna dobro odsuđena utakmica je utakmica gdje imate izuzetno dobre ‘no-call’-ove, što znači da arbitri ne zaustavljaju, nego puštaju igru. Svi vrhunski igrači to izuzetno dobro razumiju” – naveo je Zurapović.
Ademir se bavio košarkom kao igrač, ali je karijeru zbog povrede završio kada je imao 16 godina. Nedugo zatim, počeo je da sudi, a u nastavku je govorio o svojoj ljubavi ka poslu kojim se toliko dugo bavi na najvišem mogućem nivou.
“Sa 16 godina sam imao malo težu povredu koljena, pa sam na nagovor svog profesora počeo da sudim. Sigurno je da sam odabrao dobar put, a u ovom poslu je veoma važno da imate karakter, da ste sportski bezobrazni. Meni je suđenje način života. Da sam mačka i da imam devet života, ne bih mogao vratiti košarci ono što mi je dala. To se prenosi i na segmente života koji nemaju veze sa sportom, to je nešto što vas usmjerava kako da živite. Donošenje teških odluka u kritičnim trenucima utakmice je nešto što ne može svako, to je nešto što gradi vaš karakter i ličnost, što će se odraziti na druge stvari u životu. Imao sam priliku slušati Pjerluiđija Kolinu i Ricolija na jednom seminaru, Kolina je iskazao veliko poštovanje prema košarkaškim sudijama. Uzmimo tri kontaktna sporta povezana sa loptom: fudbal, rukomet i košarku, vidjećemo da košarkaške sudije nemaju taj jedan benefit u odnosu na arbitre iz druga dva sporta. U rukometu i fudbalu, igra može da se vrati šest-sedam sekundi nakon nečega, a u košarci toga nema.
Ovdje se desi kontakt i moraš odmah donijeti odluku šta ćeš svirati, imamo samo taj jedan djelić sekunde. Prošle godine se radila studija o tome koliko odluka trojica košarkaških sudija donose na jednom meču, između 700 i 900. Tu se računa i ono što je svirano i ono što nije, a zamislite koliko pitanja prođe kroz glavu arbitrima prilikom donošenja odluka. Ponavljanje je majka znanja. Ako neki igrač hiljadu puta ponovi neku kretnju, 1001. put će mu to postati normalno. To je ono što nam ovdje fali, te repeticije. Ja jedan webinar slušam pet puta i poslušaću ga i šesti, uvijek ću pronaći neki novi detalj, to je to ponavljanje koje će sutra iz mog razuma doći u mišićnu memoriju i uticati na moju reakciju.
U svojoj karijeri sam promijenio dosta firmi, ali ovo je takav posao da mu morate biti posvećeni. Recimo, pretprošle sezone sam proveo skoro 230 dana van Bosne i Hercegovine, ne možete naći gotovo nijednog poslodavca koji bi to dopustio. Nikada nisam pomislio na napuštanje suđenja, uvijek sam 100% u tome, bez pištaljke mogu sedam dana, a nakon toga sam nervozan kao pas” – poručio je Zurapović, pa je odgovorio na pitanje o odnosu sa navijačima tokom utakmica:
“Svaki navijač koji je došao na utakmicu i platio ulaznicu očekuje da za te pare može da se ‘izduva’. Možda je imao težak dan na poslu ili se posvađao sa ženom ili djevojkom, pa sam mu ja kriv za sve u životu, to je sasvim normalno. S druge strane, sve je manje uvreda od strane igrača i trenera. Ima dosta igrača čija je emocija kao vulkan, to je takođe normalno, ali ako dođe do nastavka burnih reakcija nakon upozorenja, to je nešto na šta morate reagovati. Uvijek morate razumjeti igrače i trenere. Na primjer, finale kupa je jedna utakmica i nema popravnog. Na početku sezone, takmičenje je kao dvije trake sa jedne i dvije trake sa druge strane. Kako se ono približava kraju, to postaje sve uža i uža ulica za ekipe. Igrači i treneri imaju razumijevanja na početku, ali kako to postaje sve uže, u tom trenutku više ne očekuju tu vrstu grešaka kao na početku, žele savršenstvo. Da bi se došlo do tog savršenstva, potrebno je komunicirati, raditi preglede utakmica i preglede kola, te to javno objaviti”.
Vratili smo se na dešavanja u bosanskohercegovačkoj košarci, sa fokusom na ostale sudije i Ligu BiH.
“Bez konstantne komunikacije, razgovora, priprema za sezonu i razmjene iskustava, košarka u BiH ne može ići prema naprijed. To je nešto što mora biti obavezno. Pred početak sezone, treneri svih timova iz Lige BiH bi trebalo da dođu i dobiju sve informacije o onome što ih očekuje. Ovaj posao je timski na terenu, van njega je sve individualno. Mi smo u FIBA Ligi šampiona 2017. imali pet sudija, a ostali smo samo na jednom. Petar Obradović je prestao da sudi, a tu su još bile kolege Miličević, Karović i Haris Bjedić. Dobri ste onoliko koliko je dobar vaš posljednji zvižduk, to je najvažnija stvar jer mi pružamo servis, ne živi se od stare slave. Meni će predstojeća sezona biti 30. kao međunarodnom arbitru, a sudim već 35 godina. U BiH sam trenutno jedini sudija koji ima zvanje iz Košarkaškog saveza bivše Jugoslavije, zvanje republičkog sudije. Da se nisam konstantno edukovao i radio na sebi, sigurno ne bih došao ovdje gdje jesam. Karla Jungenbranta apsolutno ne interesuje iz koje vi federacije dolazite, ili znate da radite svoj posao ili ne. Ako vam na Olimpijskim igrama direktor sudija ukaže povjerenje za četvrtfinale, polufinale i finale, isto kao i na Svjetskom prvenstvu, to nešto govori. Znači da ovdje ima kvaliteta, ali ljudi se moraju edukovati. Kuća se ne radi od krova, već od temelja, a ako nemamo dobar temelj, sve ostalo pada u vodu.
U posljednjih par sezona, Liga BiH kao da nema takmičarski karakter. Zatvorili smo se u regionalno takmičenje i sve nam počinje i završava sa tim. Ne znam koliko smo spremni da izađemo ka Evropi, a Evropa nije samo regionalno takmičenje. ABA liga je vrhunska stvar i ideja, ali je upitno koliko je dobra, postoje stručnjaci koji to znaju bolje od mene. Ima potencijala u BiH, samo je važno da vidimo šta želimo i na koji način hoćemo da se razvijamo. To je najveći problem, šta uraditi, kako i na koji način podići nivo košarke? To je pitanje za struku, za trenere. Košarka će se igrati uvijek, nebitno je hoćemo li imati osam, deset ili 12 klubova. KS BiH je uređen tako kako jeste, njegove odluke nisu obavezujuće za njegove članice. On administrativno mora ispoštovati neke stvari, a KS RS, KS HB ili KS Sistema A potom mogu donijeti neke svoje odluke, npr. da se igra 4×12, da u ekipi može biti sedam stranaca ili nešto slično. To je problem, po meni bi i drugi nivo takmičenja trebalo da se napravi kvalitetnijim, ali to nije do mene. Potencijala i mladih igrača ima, međutim pitanje je koliko oni dobijaju šanse. Klubovi uglavnom biraju igrače sa strane da im vode glavnu ulogu. Nema se strpljenja za mlade, mada naravno ima izuzetaka. Ne znam šta će biti, možda bi trebalo kopirati neke sisteme koje imaju Španci ili Francuzi, uvesti pravilo da u ekipi mora biti bar šest igrača sa pravom nastupa za reprezentaciju BiH. Imamo mi i mladih sudija, mada se nešto pretjerano i ne javljaju za savjete. Ja sam u životu uvijek pitao za nešto što ne znam, a sad je to postao problem, neću reći iz straha, nego oni razmišljaju kako će neko shvatiti ta pitanja. Imamo plejadu mlađih sudija, npr. Hrvoje Ćavar, Maid Lasetović, Goran Stojančević, samo je potrebno raditi s njima jer bez rada nema ničega. Ako oni usvoje pogrešne osnove, to je poslije teško ispravljati” – istakao je Zurapović.
Ademir nam je potom otkrio koju utakmicu iz svoje dugogodišnje karijere posebno pamti:
“Posebno pamtim utakmicu koju sam sudio Dirku Novickom. Na Evropskom prvenstvu u Srbiji 2005. sam sudio grupu u Vršcu i sjećam se utakmice Njemačka – Rusija. On nije mogao pogoditi ništa u prvom poluvremenu, pa su ga Rusi još i provocirali, bio je potpuno neraspoložen. Na pauzi, kompletna ekipa Njemačke je otišla u svlačionicu, a on je samo sjeo na klupu, stavio peškir preko glave i zatim izašao na parket. Utakmicu je završio sa 24 poena i 19 skokova, a Nijemci su pobijedili 51:50. To je veličina”.
Za kraj, Zurapović je kratko opisao svoju Tuzlu i vratio se u period svog upoznavanja sa sportom, te poslao poruku reprezentativcima Bosne i Hercegovine, koji će sutra od 14.15h igrati finale pretkvalifikacija za Olimpijske igre protiv Poljske.
“Moja majka je radila u fabrici obuće Aida, a bila je i unutar organizacije ŽKK Jedinstvo, tako da sam ja rano krenuo da dolazim na utakmice. Tuzla je košarkaški grad, iznjedrila je toliko igrača, sportskih radnika, trenera, kao i ljudi koji su bili dio struktura FIBA-e. Kompletna BiH je takva, ali Tuzla je posebna. To je radnička sredina, a mene je sport uvijek privlačio. Sa nekih 17-18 godina sam osjetio šta znači donijeti odluku koja mora biti samo tvoja, niko je ne može donijeti umjesto tebe. Tada je bilo neko drugo vrijeme, niste imali ni mehanike suđenja, ni interpretacije pravila, koja je napravljena tek 1995. Zamislite onda taj period od 1989. do 1990, samo su htjeli da u sebi imate taj sportski bezobrazluk, da ste spremni da donesete odluku” – prisjetio se sudija iz Grada soli, pa završio:
“Ovom prilikom bih poželio sreću reprezentaciji u finalu pretkvalifikacija za Olimpijske igre, nadam se da će u konačnici ostvariti istorijski uspjeh i plasirati se na ovo veliko takmičenje”.
Ademir Zurapović je trenutno na putu za Manilu, gdje ga očekuje novo Svjetsko prvenstvo. Podsjećamo, Mundobasket se održava od 25. avgusta do 10. septembra u Indoneziji i Japanu, te na Filipinima.
Prema informacijama iz jula, nova sezona Lige BiH bi trebalo da počne 7. ili 8. oktobra. Ostaje za vidjeti da li će 51-godišnji Tuzlak i dalje biti izostavljen iz domaćeg šampionata, što bi ovo takmičenje na klimavim nogama samo gurnulo u još dublji ponor.
Piše: Nikola Ignjatić
