Košarkaši Real Madrida igraće u polufinalu Evrolige protiv Barselone, a vrlo malo je nedostajalo da umjesto njih tu bude Partizan. No da se to vrlo malo ne dogodi, pobrinuli su se Španci onako kako to oni najbolje znaju.
No krenimo redom od prve utakmice u Madridu. Željko Obradović je svojim košarkaškim umijećem vrlo dobro zaustavio Valtera Tavaresa bez kog Madriđani teško da šta mogu uraditi. Partizan je igrao sjajno, prije svih Kevin Panter i Zek Ledej, a Alen Smailagić je tada opravdao sve one epitete talenta koje je dobijao prethodnih godina.
Ipak na drugoj strani je bio nevjerovatan Gabrijel Dek koji je igrao praktično bez greške i skoro je doveo svoj tim do pobjede, ali je Panter tu na godišnjicu trojke Dušana Kecmana dao trojku za pobjedu i vođstvo od 1:0. Sada dolazimo do ključne utakmice u ovoj seriji. Tim iz Beograda je potpuno dominirao, “Kraljevski klub” nije znao šta da radi, jer je Partizan djelovao fenomenalno na terenu.
Razlika je stalno bila dvocifrena, što je potvrđivalo na šta Real liči kada nema Tavaresa koji je bio povrijeđen. Međutim Španci su prethodnu deceniju i jače imali najjaču reprezentaciju na svijetu, jesu Sjedinjene Američke Države uvijek tu najjače po imenima, ali kada pogledamo timski i rezultate Špancima pripada taj naziv.
Ta generacija s Pau i Markom Gasolom, Huanom Karlosom Navarom, Serhiom Ljuljom, Rikijem Rubijom, Rudijem Fernandezom i Serhiom Rodrigezom je bila ona koju mnogi ne vole, ali ih poštuju. Ne vole ih zbog njihovog ponašanja, zbog toga što su na svaku sudijsku odluku spremni da se raspravljaju po pet minuta, što su veoma često znali da “slučajnim porazima” sebi namještaju kasnije lakši put u eliminacionoj fazi.
Znali su tu da udare nesportski po koji put i samo su čekali da to protivnika izbaci iz takta. Kada su na terenu u toj drugoj utakmici protiv Partizana djelovali potpuno nemoćno, počeli su primjenjivati ovu taktiku. Krenuli su malo jači kontakti, udarci, a s obzirom na dugo poznatu ljubav između španskih klubova i sudija, ovdje je par jačih udaraca okarakterisano samo kao običan faul.
A onda je Ljulj udario Pantera i ovaj je napravio ključnu grešku u seriji. Tada je nastao haos na terenu, krenula je tuča, a utakmica je prekinuta i Partizan je slavio sa 95:80. Međutim ubrzo je stiglo saopštenje Evrolige da Geršon Jabusele neće zbog rvačkog zahvata igrati pet mečeva, Gabrijel Dek jednu, Matijas Lesor jednu i Panter dvije utakmice.
To je već bilo dovoljno navijačima Partizana da se zabrinu za naredne mečeve, ali su Madriđani tek trebali doći u Beograd. Ono što je zanimljivo, ali možemo reći i iskustvo je to da je Ljulj čim je krenula tuča otišao po loptu, Rudi je ostao pored klupe razmišljajući o tome ako se meč nastavi da će on moći igrati, dok je Rodrigez lagano prilazio i nije bio ni blizu sukoba.
Tu je Real imao ogromnu prednost zbog Tavaresa, jer je Obradović na raspolaganju imao samo Smailagića. Dobro je Alen odradio svoj posao, ali reprezentativac Zelenortskih Ostrva je imao dabl-dabl od 26 poena i 11 skokova, dok je Partizanu presudio njihov bivši igrač Najdžel Vilijams Gos. I pored svega toga domaćin je opet imao šut za produžetak, gdje se možda i mogao svirati faul u začetku tog napada, no Real je vratio prvi brejk. Tu je bitno i spomenuti da su “crno-bijeli” prelako ispustili početnu prednost od 28:13 do koje su došli nošeni sjajnom atmosferom s tribina.
Zatim se dogodila velika tragedija u Beogradu kada je u OŠ “Vladislav Ribnikar” ubijeno osmoro djece i domar. Srbija je bila potrešena, nikome nije bilo do sporta i s takvim osjećanjima ušlo se u četvrtu utakmicu gdje su se vratili Lesor i Dek. Navijanja nije bilo, a Madriđani su imali više raspoloženih igrača, iako su Zek Ledej i Joanis Papapetru odigrali svoje najbolje utakmice u ovoj seriji. Partizan je u ovom meču vodio samo dvaput po dva razlike i to je sasvim dovoljno reći.
Do 13 minuta prije kraja pete utakmice djelovalo je da će Partizan ponoviti drugi meč iz ove serije i potpuno razbiti Madriđane u njihovoj dvorani. Ipak za ono što se desilo u nastavku imamo krivce na obje strane. Prvo u Partizanu sem Kevina Pantera praktično niko nije imao hrabrosti da uzima šuteve, Dante Egzum i Džejms Naneli su prosto nestali.
Papapetru je odigrao kao i čitavu sezonu, veoma skromno i može se reći da je od svih stranaca koji su došli prethodno ljeto najmanje pokazao, uz par bljeskova. Zatim Tavares je već sredinom trećeg perioda dobio četvrtu ličnu i prosto je nevjerovatno da ga igrači Partizana nisu uspjeli za više od deset minuta natjerati na tu petu isključujuću.
S druge strane pojavili su se trojica momaka koji zajedno imaju 109 godina i koji su tokom svoje karijere pokazali mali milion puta zašto će biti smatrani među najbolje evropske košarkaše. Ljulj je onim faulom nad Panterom pokrenuo preokret u seriji i sada je sam zaključio sa svojim trojkama i pokazao da sa ukupno 17 poena u pet utakmica može biti jedna od ključnih figura.
Rodrigez je sinoć postigao 19 poena, a u četiri meča ranije ukupno osam poena. Tu je naravno bio i Rudi koji se sa svojih 38 godina bacao na svaku loptu i povezao redove kada je to trebalo. Takođe su pokazali svojim saigračima prije svega Džananu Musi i Mariju Hezonji od koji se očekuje da budu na velikom nivou svaku utakmicu kako treba da igraju u ključnim momentima, što njih dvojica u ovoj seriji nisu pokazali.
Sada možemo pričati i o trenerskom aspektu ove serije. Ćus Mateo će ući u istoriju kao prvi trener koji je u plej-of seriji preokrenuo sa 0:2, a veliko je pitanje koliki je tu njegov uticaj. Da ima određeno trenersko znanje ima, no da li je to znanje dovoljno da vodi najveći košarkaški klub u Evropi – nije. Ovo je na kraju izvukao zbog duže klupe i već pomenute trojke iskusnih igrača kojima je ovo bio samo još jedan napet dan na poslu. Obradović mu je očitao lekciju par puta, ali će na kraju Mateo otići na F4 i tu pokušati da porazi najvećeg rivala, Barselonu.
Partizanu i njegovim navijačima će sigurno biti teško narednih par dana zbog tog što su svjesni da su imali praktično dobijen Real Madrid i put u Kaunas, čak da i ih popularno “ometlaju“. No ponekad je potrebno da pobijedite ovakvog rivala i van terena, a ne samo na njemu.
Piše: Dejan Jovičić
