Povratnik u redove srpskog nacionalnog tima i „haubica“ francuskog Burga Danilo Anđušić u mjesecima koji su iza nas prikazuje najzreliju košarku života, a u opširnom razgovoru za MeridianSport dotakli smo se njegovih početaka u surovoj konkurenciji beogradskog Partizana pod dirigentskom palicom trenera Vlade Jovanovića kao i o razlozima zadržavanja već drugu godinu u Francuskoj.
Neizostavan dio priče bila je reprezentacija Srbije, kao i pomen „svetog“ broja 33. Spomenuli smo i uzore iz djetinjstva koji su predstavljali inspiraciju starijem od braće Anđušić, a kada je porodica u pitanju tema razgovora bio je rođeni brat Luka koji brani boje mostarskog Zrinjskog, dok je nasljednik Filip “dečko koji obećava”.
Sjajni šuter odavno je dobro poznato ime na košarkaškoj mapi Evrope, a u izuzetno bogatom dosadašnjem dijelu karijere djeluje kao da su se konačno „posložile kockice“ u dresu Burga. Anđušić je zadužio ključeve francuskog sastava koji bilježi izuzetno dobre rezultate u domaćem šampionatu, ali i u Evrokupu.
„To je najbolji termin kojim se može opisati moj dolazak u Burg. Stvari su konačno legle na svoje mjesto, iako sam došao na samo mjesec dana, a ostao sve ovo vrijeme. Odmah po dolasku dobio sam lidersku ulogu u ekipi i dosta minuta, što mi je mnogo podiglo samopouzdanje, pa sam u kontinuitetu pružao dobre partije. To je bio i jedan od razloga zašto sam uopšte ostao u Francuskoj, a plasman u Evrokup i sjajan odnos sa trenerom Savom Vučevićem pružili su dodatni doprinos. Mislim da sam sazreo kao igrač, pa iz svega toga proizilaze dobre partije, ali i sjajni rezultati kluba. Najvažnije u cijeloj priči je da tim pobjeđuje, plasman u završnicu Evrokupa je ogroman uspjeh, dok i u prvenstvu Francuske bilježimo sjajne rezultate. Sezona za sada ide u dobrom smjeru, a nema razloga da ne nastavimo u tom ritmu“ – nije štedio riječi Anđušić.
Upravo pomenute partije dovele su do reprezentativnog poziva Igora Kokoškova, a „haubica“ nacionalnog tima Srbije uporedio je svoje početke kada je bio jedan od najmlađih košarkaša na Evropskom prvenstvu 2013. godine, sa činjenicom da je sada nekoliko godina poslije jedan od iskusnijih u svlačionici.
„Izuzetno mi je drago što su dobre utakmice primjećene od strane selektora i stručnog štaba. Ja sam uvijek govorio da je to za mene velika čast i privilegija! Definitivno jedna od najljepših stvari u sportu je igrati za reprezentaciju i slušati svoju himnu, osjetiti taj ponos dok se sve to dešava” – rekao je “Đusa” i nastavio uz osmijeh:
“Volim da se šalim na račun toga da sam pod vođstvom Dude Ivkovića bio među najmlađima u svlačionici, a sada sam jedan od starijih igrača u reprezentaciji. Sada je sve drugačije, prosto na drugi način gledam na stvari jer sam iskusniji, ali osjećaj zadovoljstva kada se zaduži košarkaška uniforma Srbije i dalje je isti”.
U dosadašnjem dijelu razgovora pomenuli smo mnoga trenerska imena, a neizostavan dio priče kada je srpski šuter u pitanju krije se u liku i djelu Vlade Jovanovića kojeg igrač Burga izuzetno cijeni i poštuje:
„Vlada Jovanović za mene ima veliku ulogu u mojoj karijeri, on je čovjek koji me doveo u Partizan i sa kojim sam osvojio prve profesionalne trofeje u karijeri. Iako to možda niko nije očekivao, imao sam jako dobru tu debitantsku sezonu u crno-bijelom dresu. U pitanju je bio mnogo kvalitetan sastav u kojem se tačno znalo ko kakvu ulogu ima, a ja sam se trudio da maksimalno ispoštujem trenerske zahtjeve. Poslije te sezone dobio sam i prvi poziv za reprezentaciju o kojoj smo već razgovarali. Ta godina sa trenerom Jovanovićem ostavila je veliki trag i zato mi je danas mnogo drago pratiti fantastične rezultate koje Vlado pravi sa Megom, jer znam kakav je stručnjak, te kakve ljudske kvalitete posjeduje“.
Osim velikih trenerskih imena, Anđušić je imao priliku igrati sa vrhunskim igračima, ali i protiv njih. Koliko je to uticalo na njegovo košarkaško sazrijevanje otkrio je u narednim redovima:
„Jako sam zahvalan na činjenici što sam se često pronalazio u društvu sjajnih igrača. To neko iskustvo koje stičeš na parketu kao mlad igrač mnogo znači u godinama koje dolaze. Tek sada kada sam ja postao iskusan, shvatam koliko su te stvari koje sam slušao od njih imale poentu i koliko su pomogle da sazrim na pravi način, bilo to direktno ili indirektno. Uvijek sam bio takav da sam ‘kupio’ od svih igrača neke trikove da bi kasnije u karijeri ja mogao to da koristim, a to su detalji koji prave razliku“.
Mladi nasljednik Filip okružen je sportskom porodicom o čemu svjedoče zanimanja Danila Anđušića, ali i njegove supruge Ivane Maksimović. Od malih nogu pokazao je interesovanja prema lopti koja mu je omiljena igračka, a video klipovi u kojima postiže koševe uz podršku oca i njegovih prijatelja obišli su region.
„Otkad je počeo da se igra zavolio je loptu, bila ona fudbalska ili košarkaška. Sa obzirom na činjenicu da smo supruga i ja sportisti naravno da bi nam bilo drago ako krene našim stopama i oproba se u sportu, ali kada dođe vrijeme za takvu odluku podržaćemo ga šta god odlučio. Da li u sportu ili možda umjetnosti, to je manje bitno, bićemo mu najveća podrška u svakom slučaju. Ipak, već sada vide se određeni afiniteti prema sportu, kao i fizičke predispozicije koje obećavaju, ali polako, ima još vremena“ – opisao je ponosni otac.
Još jedan dokaz o činjenici da su Anđušići sportski orijentisani ogleda se u Danilovom bratu Luki, koji trenutno brani boje mostarskog Zrinjskog, a na jako lijep način o njihovom specifičnom odnosu i principima funkcionisanja govorio je stariji brat:
„Nas dvojica smo jedan drugom uvijek najveća podrška, ali i najveći kritičari. Jedan drugo uvijek iskritikujemo kada treba, ali i podržimo ako se to zasluži. Međusobno pratimo karijeru onog drugog i to će uvijek tako biti, jer smo jako povezani“.
Ovo je prvi put da Danilo prati Ligu Bosne i Hercegovine, a razlog je upravo njegov brat Luka čije dobre partije nije propustio:
„Kad god sam u prilici, ili kada ja nemam trening, utakmicu, uvijek odgledam njegove mečeve. Drago mi je da za sada ima dobru sezonu, a takođe je jako bitno što kao tim prave dobar rezultat“.
Na samom kraju razgovora za MeridianSport treći najbolji strijelac Evrokupa u dosadašnjoj fazi takmičenja otkrio nam je zašto je tokom cijele karijere zaduživao broj „33“ na košarkaškoj uniformi, a otkrio je i ko su mu bili uzori u samim počecima košarkaške karijere.
„Kao mali nosio sam broj 13 i to mi cijeli život bio omiljeni broj, a prilikom potpisivanja prvog profesionalnog ugovora za Hemofarm 13-ka je bila zauzeta. Prvi broj koji mi je prirastao srcu bio je 33, ne iz nekog pretjeranog razloga, već prosto zbog činjenice da ima sličnost kao meni omiljeni broj. Kasnije sam saznao da je 33 po nekim vjerovanjima ‘sveti broj’, tako da sam se na neki poseban povezao sa tom brojkom” – objasnio je Anđušić priču o broju, a potom se koncentrisao na uzore:
“Kada sam bio mali otac me je često vodio na utakmice Partizana, pa sam u Milošu Vujaniću tada vidio inspiraciju i gledao ga kao idola. Još jedan uzor bio je mi Alen Ajverson protiv koga sam imao priliku da igram u jednom trenutku, što je za mene bilo ispunjenje sna. I dan danas čuvam uramljenu tu fotografiju sa utakmice, a od malena sam čuvao njegove postere i intervjue, jer sam ga zaista obožavao”.
Koliko je sport sam po sebi jedna divna stvar imali smo priliku uvjeriti se u izuzetno zanimljivom razgovoru sa Danilom Anđušićem koji je “dosanjao svoje snove” težeći ka onima još uvijek neostvarenim ciljevima, a osim izuzetne ljubavi prema narandžastoj kožnoj lopti velike zasluge možemo pripisati kultnoj rečenici Vinstona Čerčila: “Nemam ništa za ponuditi osim krvi, teškog rada, suza i znoja”.
