Brajs Džons, košarkaš FMP-a te jedan od najboljih i najatraktivnijih plejmejkera u ABA ligi, govorio je za MeridianSportBH.
Brajs Džons je rođen 1994. u Bruklinu, a za FMP nastupa od ove sezone. “Panteri” su takmičarsku godinu u ABA ligi započeli sjajno i istakli su se kao najveće pozitivno iznenađenje regionalnog takmičenja.
Trenutno su na omjeru od deset pobjeda i šest poraza, te zauzimaju petu poziciju na tabeli.
“Ako gledamo sve od početka, mislim da smo šokirali ligu snažnim početkom i trijumfima protiv nekih većih klubova, što ljudi baš i nisu očekivali. To je bio plod našeg vrijednog rada, nismo obraćali pažnju na prognoze, samo smo željeli da budemo bolji iz dana u dan” – započeo je Brajs, pa dodao:
“Fokus je uvijek na pobjedi, skoncentrisali smo se na detalje i slušamo trenera. Zbog virusa korona, sada nismo igrali gotovo mjesec dana i to nam je poremetilo ritam, međutim vraćamo se i moramo se prilagoditi jer se sa svakim protivnikom sastajemo dva puta.
Košarka je biznis, pogotovo na profesionalnom nivou. Ekipa obično ima dva-tri glavna igrača, dok ostali igraju sporedne uloge. Mislim da to kod nas nije slučaj, iako statistika možda i ne govori tako. Ne obaziremo se na nju, lopta će ići u ruke onoga ko je ‘vruć’ u datom trenutku, nikad ne znaš ko će iskočiti u prvi plan”.
Trener ekipe iz Železnika je 36-godišnji Nenad Stefanović, koji je za mnoge pred početak sezone predstavljao nepoznanicu, a nije mu trebalo dugo da pokaže kvalitet.
“Nenad Stefanović je poseban, nikada nisam upoznao nekog ko tako dobro balansira emocije. Ponekad se uznemiri, ali zna kako da te pokrene bez da vrši pritisak na tebe ili te slomi, što je ključ našeg uspjeha. Vjeruje u nas i usadio nam je stav da suština nije u pobjedama i porazima, zbog toga je jedinstven.
Nećete često naići na takvog trenera, ostali ti uglavnom saopšte šta žele od tebe pa potom pređu na drugog igrača. Osjećam da sa Nenadom mogu ostati prijatelj za čitav život, to je veće od košarke te stvara atmosferu u kojoj smo svi zajedno i konstantno razgovaramo. Mislim da je urađen sjajan posao u selekciji tima“ – objasnio je Džons.
Naš sagovornik je dobio priznanje za MVP-a ABA lige za prošli oktobar, a oborio je i rekord regionalnog takmičenja po broju uzastopno pogođenih slobodnih bacanja.
“Kako postajem stariji, sve više se trudim da ne razmišljam previše, nije smak svijeta ako promašim slobodno bacanje. Ne dozvoljavam da mi prorade emocije ukoliko ne pogodim, jednostavno pokušavam ostati miran. Kada sam bio dijete, imao sam drugačiju taktiku, za koju sam čuo od Andrea Igudale na ‘NBA TV’.
On je govorio da, kada šutira penale, razmišlja o mjestu na kome se osjeća srećno, pa ja sam u svojoj glavi uvijek imao svoj dom i mjesto odakle dolazim, dok se danas samo prepustim.
Iznenadio sam se kada sam dobio priznanje za MVP-a mjeseca, to mi uopšte nije bio cilj pred ulazak u sezonu. Samo sam želio da sam sebi dokažem da sam sposoban pobjeđivati na ovom nivou, pošto prošle takmičarske godine nisam igrao onako kako sam želio, a ni timski rezultat nije bio baš sjajan.
U oktobru smo dobili nekoliko utakmica, ušli smo u seriju i potrefilo se da sam ja takođe igrao dobro, ali moram odati priznanje saigračima, ne bih došao do nagrade bez njih” – rekao je Amerikanac.
Prvi klub u evropskoj odiseji sjajnog organizatora igre je bio Ulcinj, u čijem dresu se u sezoni 2018/2019 okitio titulom MVP-a Lige Crne Gore. Put do “Starog kontinenta” za Brajsa nije bio lagan, pošto na njegovom startu nije prošao probu u Grčkoj.
“Kada sam završio koledž, otišao sam u Grčku na probu u Panionios. Nisam prošao, što mi je bilo prvi put u životu da nisam uspio da se izborim za mjesto u timu, tako da godinu dana poslije fakulteta uopšte nisam imao profesionalni angažman. Suočio sam se sa depresijom, ali bivši trener mi je mnogo pomogao.
Menadžer sa kojim sam tada radio mi nije bio od prevelike koristi, pa sam ga otpustio, da bih se potom preko trenera povezao sa jednom agencijom, koja mi je omogućila da dođem u Ulcinj. Novac mi nikada nije bio bitan, samo sam želio da dobijem priliku da igram, nisam htio da budem kod kuće.
Nisam znao šta mogu da očekujem u Ulcinju. Prošao sam kroz gotovo sve gradove u SAD, a kada sam stigao u Evropu, prvi put sam osjetio nostalgiju za domom.
Nigdje nisam čuo da neko govori engleski, čak ni na televiziji, a zimi nema nikoga, stvarno je dosadno i nema mnogo događaja. Pozvao sam majku i rekao da želim da se vratim kući, međutim znao sam da od toga nema ništa jer radim ovo zbog svoje porodice” – prisjetio se 27-godišnjak.
Posebnu ulogu u Džonsovom prilagođavanju na novu sredinu je imao Darko Vujačić, trener Ulcinja, sa kim je saradnju opisao ovako:
“Trener Darko Vujačić mi je mnogo pomagao, forsirao je disciplinu i pobrinuo se da izvučem maksimum iz sebe, nije mi dozvoljavao da se negdje provučem.
Mislim da me to učinilo igračem kakav sam danas, često se prisjećam perioda iz Crne Gore i još uvijek sam u kontaktu sa Vujom.
Nisam znao ni da ću tamo dobiti titulu MVP-a lige, samo sam nastojao da se trudim i krčim svoj put. Darko mi je dao priliku i loptu u ruke, bio sam ono što jesam, ali pod njegovim restrikcijama.
Upoznao sam mu i porodicu, a iz Ulcinja nosim sjajne uspomene, čak ga planiram ponovo posjetiti sljedećeg ljeta, povešću i prijatelje”.
Nakon Ulcinja, Brajs je dvije sezone odigrao u Borcu iz Čačka, koji mu je takođe prirastao srcu, a čak je izrazio želju i da opere ruke u Moravi.
“Ponosan sam na činjenicu da sam prvi stranac koji je ikada igrao za Borac, to je nešto što ću pričati djeci i po čemu ću ostati zapamćen. Te godine smo se plasirali u ABA ligu, što je takođe donekle istorijski. Ne dobijaš takve prilike tamo odakle sam ja, to nije baš kao da si otišao u NBA, ali svejedno jeste neka vrsta ostavljanja traga u košarci.
Kada sam prvi put stigao u Čačak, vidio sam poster o pranju ruku u Moravi. Pitao sam Malinu kada bih mogao to da uradim, ali na kraju ipak nisam stigao, iako sam bio tamo dvije godine. Čačak je bio sjajan, malo je veći od Ulcinja, ali je pravi košarkaški grad. Svi su zurili u mene gdje god da odem, nisu znali da sam košarkaš.
Kasnije su saznali čime se bavim, a kada smo počeli pobjeđivati, djeca su mi prilazila da se slikamo i ljudi su me konstantno pitali kako sam, šta ima i ostalo.
Dobijao sam besplatnu hranu u restoranima, stvarno su se brinuli o meni, a u drugoj godini sam se stvarno osjetio kao dio Čačka, on će uvijek biti moja druga kuća. Drago mi je što Borac i sada igra solidno, navijam za njih, osim kada sam ja na suprotnoj strani (smijeh)” – kazao je Džons.
U nastavku, kratko smo se dotakli Njujorčaninove srednjoškolske i koledž karijere, o kojoj je rekao sljedeće:
“Prvo sam pohađao Džons kaunti džunior koledž, gdje mi je bilo odlično. Kada sam bio prva godina, osvojili smo državno prvenstvo, a sa mnom je igrao i moj najbolji prijatelj. Izabran sam i za najbolji tim te sam bio jedan od dva najbolja plejmejkera države.
Išao sam u ‘Boys and Girls’ srednju školu, bila je udaljena deset minuta od moje kuće. Veoma je velika i istorijski bitna, najstarija je državna srednja škola u Bruklinu.
Dosta NBA igrača i košarkaša koji su na drugi način postali profesionalci je išlo u nju, a talenata je bilo zaista mnogo. Tamo sam bio dio prvog tima u istoriji koji je osvojio državno prvenstvo, što je još jedna posebna stvar za mene”.
Kao što je na početku spomenuto, glavni akter ove priče dolazi iz Bruklina, pa smo se dotakli njegovog života i odrastanja u ovom dijelu “Velike jabuke”.
“Naravno, ‘Notorious B.I.G.’ je jedan od najvećih ambasadora Bruklina, samo pogledaj njegovu karijeru i način na koji je ostao zapamćen u cijelom svijetu. Tužno je što je prerano otišao, ali takve stvari se dešavaju. On je iz Clinton Hill-a, a ja iz Bed Stuy-a, ta dva naselja su veoma blizu jedno drugom.
Odrastanje u Bed Stuy-u je bilo teško, kraj je pun siromaštva i nemaš previše prilika da izađeš iz njega. Ljudi sa kojima sam odrastao se više ne bave sportom, sada su u nekim drugim, ne tako dobrim stvarima.
Mnogi prijatelji, a čak i neki članovi moje porodice su jednostavno ‘zarobljeni’. Tužno je to reći, ali to je tamošnji način života, ljudi ne postaju doktori, inžinjeri ili nešto slično, jednostavno ostanu na istom mjestu.
Moja majka se mnogo trudila da me sačuva od loših stvari, veliki je vjernik i odrastao sam u domu okrenutom Bogu, svake nedjelje sam išao u crkvu. Imao sam sreće što me naučila da uvijek budem drugačiji od drugih i ne pratim nikoga” – emotivno se prisjetio Amerikanac.
Nastavio je ovako:
“Uvijek sam bio glasan kada je dolazilo do nekih loših stvari, prijatelji su me poštovali zbog toga i štitili su me, između ostalog i zbog moje košarkaške karijere.
Odrastao sam tačno u centru svih dešavanja, ponekad bih imao sreće, ponekad ne, ali uspio sam izaći, bar zasad. Moja majka i porodica još uvijek žive u Bed Stuy-u, a moj cilj je da ih pomjerim odatle, zbog toga radim sve ovo.
Bruklin je težak za život, kao i cijeli Njujork, vidjećeš zaista svašta i mnogo je puteva kojima možeš ići, rekao bih da je tako u bilo kojem velikom gradu na svijetu.
Sviđa mi se Beograd, podsjeća me na dom i ima mnogo ljudi. Možeš se izdignuti na vrh, ali i pasti na dno, isto kao i kod mene. Moraš donositi prave odluke, jedna pogrešna ti može potpuno promijeniti život”.
Zadržali smo se na temi Njujorka, ali smo se više fokusirali na košarku u ovom gradu. Džons je kroz godine gradio ime i reputaciju na uličnim terenima, a u jednom momentu je od prijatelja dobio nadimag “B-Magic”.
“Igrao sam na mnogim uličnim terenima u Njujorku, veoma često sa imenima poput Lensa Stivensona i Ajzee Vajtheda. Tako sam i ušao u košarku i naučio mnogo stvari. Nadimak ‘B-Magic’ sam dobio kada sam igrao turnir na kome je nagrada bila 25,000 dolara.
Dao mi ga je prijatelj koji se takođe zvao Brajs, pa je želio da se razlikujemo. Prvo mi je malo smetalo, međutim onda smo osvojili novac i rekao sam da me mogu tako zvati, sve je u redu (smijeh).
Njujork je izrodio mnogo odličnih igrača, nauči te čvrstini. Ja sam kao dijete igrao protiv odraslih, prvo ih samo gledaš pa te kasnije puste da im se pridružiš, malo te ‘izudaraju’. Tamošnji gledaoci su takođe ludi, mnogo je ‘heckler’-a, provokatora, a velike utakmice zaista ne treba propuštati. Sada je mnogo sigurnije u odnosu na period kad smo bili mlađi, ali cijelo to okruženje je i dalje veoma interesantno.
Ako nisi čvrst, nema smisla da uopšte ideš u tu ‘džunglu’, poješće te živog. Zahvalan sam Bogu na uličnoj košarci, jer sam upravo tu igrao cijelo ljeto kada nisam imao profesionalni angažman, održalo me u formi. Baš tada sam si stvorio ime, ‘ubijao’ sam, tako da mogu reći da nisam postao profesionalac sa koledža, nego sa ulice, odnosno ulične košarke”.
Igrač FMP-a koristi svaku priliku da poboljša svoje košarkaške vještine, pa je tako jedan period prošlog ljeta proveo u Los Anđelesu, gdje je igrao protiv NBA imena poput Andrea Dramonda i Alfonza Mekinija.
“Ovog ljeta sam bio u Los Anđelesu sa svojim drugom, Brendonom Vilijamsom, koji radi kao trener u fitnes programu sa mnogim NBA igračima i uopšteno profesionalcima. Imao sam priliku da radim tamo, a svakako mi je bila velika želja da posjetim El Ej, stalno sam govorio da ću otići u ovaj grad kada dođem do novca. Brendon je radio svoje, a ja sam bio tamo sa svojim trenerom.
Još jedan prijatelj, koji ima vlastiti brend pod imenom ‘Dashletics’, bio je sa mnom i organizovao utakmice sa mnogim igračima. Mi bismo došli u dvoranu i samo igrali, tu je bilo mnogo imena iz NBA lige, na primjer Andre Dramond i Alfonzo Mekini, sjajno iskustvo, shvatio sam da mogu da se nosim sa bilo kim” – ispričao je organizator igre ekipe iz Železnika.
Razgovarali smo i o košarkašima čija igra se Brajsu posebno sviđa, a on je prije svih istakao svog dugogodišnjeg prijatelja, Kevina Pantera.
“Kada imam vremena, uvijek gledam utakmice Kevina Pantera, koji mi je veoma dobar prijatelj. Živimo blizu jedan drugoga, pa često razgovaramo o svemu i družimo se. Sviđa mi se što je toliko skroman, bez obzira na status, novac i ostale stvari koje posjeduje. Veoma je prizeman, nije drzak.
Da se razumijemo, gledam Partizan samo zbog njega, ne znam šta se dešava iza zatvorenih vrata (smijeh). ‘Kej Pi’ je iz Bronksa, a ja iz Bruklina, veoma smo bliski i poznajemo se od srednje škole. Sada i ne mogu ići uživo na utakmice jer bi se pojavljivale razne spekulacije, moram odmoriti (smijeh)” – naveo je 27-godišnjak, pa dodao:
“Od evroligaških igrača bih istakao Majka Džejmsa, koji je velika ofanzivna prijetnja za sve, te Nika Kalatesa, jednog od mojih omiljenih plejmejkera. Kada sam prvi put došao u Srbiju, konstantno sam gledao njegove mečeve, sviđa mi se što je sposoban dominirati i bez pretjeranog poenterskog učinka.
Prva evroligaška utakmica koju sam gledao u životu je bila ona u kojoj su koplja ukrstili Kalates i Panter, nisam to ni znao prije meča. Bio sam zapanjen i veoma uzbuđen, vrijedilo je. Tu je i Miloš Teodosić, koji je igrao za Borac i FMP, kao i ja. On je nevjerovatan talenat, sjajan je dodavač, bilo je odlično odmjeriti snage sa njim na prijateljskoj utakmici”.
Dotakli smo se i najkvalitetnije košarkaške lige na svijetu.
“Omiljeni NBA igrač mi je Kevin Durent, pokušavam pratiti Bruklin Netse koliko god mogu. Volim i Lebrona Džejmsa, Trea Janga, Džaa Moranta, a fan sam i Nikole Jokića jer mi se sviđaju ljudi koji dominiraju bez pretjeranog atleticizma.
Kad god sam negdje i pogledam u televizor, vidim ‘Džokerove’ hajlajtse, zaista je nevjerovatan, a Bogdan Bogdanović je takođe odličan i prisutan.
Svaka čast tim momcima, na vrhunski način predstavljaju ABA ligu i pokazuju da i ovdje postoje pravi igrači, a tek će ih biti, nikad ne znaš šta budućnost nosi” – poručio je košarkaš iz Bruklina.
Jedna od prvih asocijacija na regionalnu košarku su svakako fanatični navijači, koji su, kao i većinu američkih košarkaša, impresionirali i Brajsa.
“Bilo je zanimljivih iskustava. Kada smo imali meč protiv Lovćena, navijači su zapalili nešto na tribinama i sve je bilo maglovito, bilo je veoma teško za igrati u prvih par minuta. Tada sam zapravo shvatio da sam u Evropi, a onda sam došao u Srbiju i u potpunosti se upoznao sa ludostima. Vidio sam da se svašta ubacuje na teren, ali rekao bih da prisustvo navijača čini igru intimnijom.
Gostujuće utakmice su uvijek najbolje, igraš protiv nekog, a ljudi pružaju podršku, osjećaš da je to situacija mi ili oni. Ne smetaju mi nikakve riječi, samo da neko ne bude povrijeđen, takvim scenama ne bih želio prisustvovati. Sviđa mi se okruženje, energija, Evropa mi je u tom pogledu bolja od NBA lige” – istakao je naš sagovornik.
Prije početka intervjua, Brajs je konobaru na srpskom rekao da za piće ne želi ništa, pa se pitanje o poznavanju jezika nametnulo samo.
“Znam osnove srpskog jezika, na primjer pozdrave kao što su ‘šta ima’ i ‘kako si’, pa riječi poput ‘ništa’, ‘hvala’ i ‘nema na čemu’. Znam i psovke, jeste li sigurni da smijem nabrajati i njih (smijeh)? Zapravo, više razumijem nego što pričam srpski, naravno ne sve, ali mislim da se snalazim sa nekih 60%, što je više nego dovoljno.
Nikada nisam ni pomišljao da ću naučiti još neki jezik pored engleskog, učio sam španski, ali bolji sam sa srpskim, koji je izuzetno težak za shvatiti. Košarka mi je mnogo pomogla u tome, uvijek sam imao dobre saigrače koji su mi pomagali, a danas mi se čak i obraćaju na srpskom, dok im ja odgovaram na engleskom, zabavno je” – kazao je Džons.
Za kraj, član “Pantera” nam je otkrio svoje želje i planove za budućnost.
“Trenutno nisam siguran, volim da sačekam da se sezona završi i odem kući, pa onda razgovaram sa agentom i razmatramo sve ponude.
Najbitnije mi je da igram u evropskim takmičenjima, Evroliga, Evrokup ili FIBA Liga šampiona su mi cilj za sljedeću takmičarsku godinu, volio bih da napravim taj iskorak.
Volio bih ostati i u ABA ligi, ona je takođe za poštovanje, tako da ne mogu ništa reći sa sigurnošću. Ne znam šta budućnost donosi, ako bih previše razmišljao o njoj, samo bih si stvarao nepotrebnu nervozu i pritisak.
Molim se za to da mi sljedeće dolazi nešto veliko, jer radim zaista naporno i mislim da moje vrijeme tek stiže” – završio je “B-Magic”.
Brajs Džons ove sezone u dresu FMP-a u ABA ligi prosječno bilježi 15,3 poena, 2,1 skok i 5,8 asistencija po utakmici te vodi svoju ekipu ka odličnom plasmanu.
Izabranici Nenada Stefanovića će u narednom kolu regionalnog takmičenja šestog februara igrati protiv Zadra u gostima, a u regularnom dijelu takmičarske godine ih još očekuju dueli protiv Partizana, SC Derbija, Cibone, Krke, Borca, Splita i Crvene zvezde.
Piše: Nikola Ignjatić
