Stari Čuburac: Stadion na kojem su se rađali navijači, a umirala tišina

Na mjestu gdje je trava više pamtila imena nego boje semafora, stajao je on… Stadion koji je znao šta znači živjeti sa klubom, a ne samo gledati ga.

Bio je to stadion bez glamura, bez reflektora koji ti zamagle pogled, bez reklama koje viču iz svakog ćoška. Ali imao je ono što mnogi danas nemaju – imao je dušu. Svaka stepenica, svaki šaraf na ogradi, svaka rupa u tribini – imala je priču. Priču o Borcu. O Krajiškoj ljepotici. O ljubavi koja se ne mjeri po tituli, već po srcu koje zaigra kad vidiš crveno-plavi dres.

Stari Gradski stadion u Banjaluci, kojeg su svi Banjalučani znali kao “Čuburac”, nije bio samo sportski objekat – bio je ritam grada, mjesto hodočašća i uspomena koja se prenosi s koljena na koljeno.

Otvoren je davne 1937. godine, kada je tadašnji klub BSK Banjaluka odlučio da gradu ipak treba ozbiljan fudbalski prostor. Iako skroman u kapcitetu i opremi, vrlo brzo postao je srce banjalučkog sporta.

“Znaš, kad si dijete i tvoj te otac prvi put povede na stadion… tada ne znaš pravila, ali znaš osjećaj. Moj prvi stadion bio je Čuburac. I to nikad nisam zaboravio” – izjavio je jedan stariji navijač Borca koji je na svaku utakmicu dolazio od 1964. do 2004.

Zanimljivo je da je tada svako znao gdje pripada – i to se nije mijenjalo.

Na Istoku su sjedili oni koji su voljeli pričati i komentarisati svaki pas.

Na zapadu su bili “uniformisani” – oni koji su uzimali godišnje karte i dolazili u košuljama, sa kišobranom u ruci. A ispod tribina – miris ćevapa iz kioska i djeca koja prodaju kikiriki.

Na jugu – mladi, buntovni, oni što galame bez zadrške. A sjever? Tamo si dolazio ako kasniš, jer si znao da ćeš tu naći “neko mjesto” između stolica koje škripuckaju kao da pamte pobjede i poraze.

U pamćenju navijača posebno je ostao susret iz 1988. godine, kada je Borac, kao tadašnji drugoligaš, osvojio Kup Maršala Tita pobjedivši Crvenu zvezdu. Iako se ta utakmica igrala na neutralnom terenu, slavlje koje je uslijedilo u Banjoj Luci “treslo” je stadion.

Jedan čika sa Mejdana, koji je svaku utakmicu gledao sa šarenom kapom i termosom kafe, tada je izjavio:

“Zvezdu sam gledao i kad su igrali protiv Bajerna. Ali ovi naši, sine, večeras su igrali kao lavovi. A ovaj stadion… večeras je živio”.

Dok su se stadioni širom Jugoslavije modernizovali, Čuburac je ostajao skroman. Beton, drvene klupe, nedovršeni hodnici. Ali ono što se nije moglo srušiti bio je – identitet.

Navijači su godinama skupljali stare fotografije, članke, pa čak i komadiće tribina kada su počele rekonstrukcije. Kad je najavljena prva veća modernizacija 2008., jedan stari navijač je došao i rekao:

“Nemojte mi dirati ovo mjesto. Ovdje sam prvi put vidio sina kako vodi svog sina na utakmicu”.

Bila je tu i legendarna baka Ljubica iz Borika, koja je dolazila sa trobojnim kišobranom i svaki put kad bi Borac poveo, ljuljala se uz stolicu i pjevala nešto nalik himnoj – ali je niko nije razumio. Ili dječak Davor koji je 90-ih samoinicijativno skupljao lopte iza gola, pa kasnije postao fizioterapeut kluba.

Kad je počela ozbiljna rekonstrukcija Gradskog stadiona i kad su postavljeni moderni betonski elementi, reflektori, lože – Banja Luka je dobila moderan fudbalski dom. Ali mnogi su osjetili tugu. Ne zbog napretka, već zbog kraja jedne epohe.

“Zidovi su novi, ali energija… ona se ne da izgraditi. Čuburac je bio stadion sa dušom. Ovaj sadašnji još traži svoju” – rekao je bivši radnik obezbjeđenja, koji je 20 godina sjedio kod ulaza na Jug.

Stari Gradski stadion nije imao VAR, nije imao WI-FI, nije imao sponzorske lože, ali imao je nešto što nijedna tehnologija ne može da zamijeni – autentičnost.

I danas, kad neko spomene “Čuburac”, oči zasuze, osmijeh se javi, a srce zaigra. Jer nije to bio stadion. To je bilo mjesto gdje si prvi put zavolio Borac.