Novak Đoković suvjereno vlada “bijelim sportom”, ali 2009. godine nakon poraza od Jirgena Melcera na Rolan Garosu srpski teniser htio je “okačiti reket o klin”.
Vodio je Srbin tog drugog juna 2009. godine u četvrtfinalnom okršaju 2:0 u setovima, ali ono što je uslijedilo niko očekivao aposlutno niko, pa čak ni austrijski teniser sa druge strane mreže. Đoković je priznao za predstavnike medija da mu je to najteži poraz u karijeri, pa je malo opširnije govorio o dešavanjima u Parizu tog dana.
“Imao sam mnogo izazova tokom svoje karijere. Jedan od njih je bio 2010. godine u četvrtfinalu koje sam izgubio na jednom od najvećih turnira, na Rolan Garosu. Imao sam osjećaj kao da mi se svijet i snovi raspadaju i da nisam dovoljno dobar da postignem to što želim. Tada sam se bukvalno raspadao u sobi svog trenera Marjana Vajde i fizioterapeuta Miljana Amanovića. Osjećao sam se jako loše u tom periodu, bilo je kao da sam udario u zid i kao da ne mogu da krenem dalje” – opisivao je Đoković i nastavio:
“Pustili su me da se isplačem, da izbacim emocije i sve što sam osjećao u tom trenutku. Veoma sam im zahvalan na tome, jer je to bio preloman trenutak. Pravilo je da je trener taj koji bi trebalo da te podigne i da ti pokaže kako da budeš jak, ali za mene je najbolji trener onaj koji je tu za vas kao čovjek, prijatelj i rame za plakanje. Onaj koji vas razumije i podržava i onda kada želite da izbacite sve iz sebe, da se isplačete. Veoma sam zahvalan jer sam u tom momentu osjećao da nisam sam“.
Težak poraz probudio je najgore slutnje i sumnje Novaka Đokovića, da u tom trenutku on nije dovoljno snažan kako bi izdržao pritisak javnosti, rezultata i širokih teniskih kuloara koji su polagali ogromne nade u igru Srbina:
“Osjećao sam da su moja očekivanja, kao i ljudi oko mene i teniske javnosti, toliko velika da biti treći nije dovoljno i nije dovoljno osvojiti samo jedan grend slem. Osjećao sam preveliki teret na ramenima i sve se srušilo u tom trenutku. Prvi put sam tada osjetio da želim da napustim tenis ili da napravim pauzu. Prvi put sam imao tako jaku emociju, do tada sam uvijek razmišljao kako ću doći na sljedeći trening i poboljšati se, a tada sam želio da pobjegnem od svega, da promijenim okruženje” – nije štedio riječi Đoković, pa je pametnim riječima poentirao na kraju:
“Tada sam naučio da je cilj važan, ali da je važnije putovanje i način na koji se dolazi do cilja, jer ako nije tako, onda se osjećaš kao da svakog dana radiš, trošiš energiju, umjesto da uživaš u tome što možeš da napreduješ. Poslije toga mi je karijera krenula na bolje, u 2011. sam imao možda i najbolju sezonu u karijeri, postao sam broj jedan, ostvario san titulom na Vimbldonu i imao 43 pobjede u nizu“.
Poznato je kakva decenija je uslijedila pred Novakom Đokovićem koji je isto tako mnogo puta pokazao da je samo čovjek iako se ponekad na terenu čini kao robot bez emocija koji “melje” protivnika iz meča u meč, ali prosto to nikada nije bilo.
