Karijera Renata Josipovića nije počela s rukavicama na rukama, već s napadačkim ambicijama i golovima na školskom igralištu u Šibeniku. Ipak, splet okolnosti, malo sreće i mnogo karaktera odveli su ga među stative, gdje je ostao do danas.
U intervjuu za MeridianSport, Josipović govori o svojim prvim koracima, prijelomnim trenucima, podršci porodice i izboru između dva najveća hrvatska kluba – Hajduka i Dinama.
Registruj se bez čekanja za start jači nego ikada. 115 KM BONUSA DOBRODOŠLICE, bez skrivenih uslova, i spreman si za igru.
Pored tate, jednu od glavnih uloga u početku karijere za Renata Josipovića imao je fudbaler Dinama Marko Bulat koji je trenutno na posudbi u Standardu iz Liježa.
“Mogu reći da mi je tata usadio tu ljubav prema nogometu. Igrao sam s društvom, gledali smo na televiziji našu reprezentaciju. Ja sam se rodio u Šibeniku, tako da sam pratio i klub. Igrao sam i na igralištu u školi s vršnjacima. Odskakao sam u svom razredu, i moj prijatelj Marko Bulat, koji je igrač Dinama, ali je sada na posudbi u Standard Liježu, on me pozvao u trećem razredu da dođem u Šibenik, jer je on već igrao tamo dvije godine i tako je sve počelo” – kazao je Jospović.
Josipović je karijeru započeo kao napadač, ali je ubrzo stao među stative.
“Zanimljivo je bilo, počeo sam kao igrač. Uvijek mi je bila želja da budem napadač, da dajem golove, proslavim se, ali kako bi bilo, to bi već vidjeli. Sigurno da bi bilo iz godine u godinu sve teže, ali probao bih se izboriti. U svom uzrastu sam bio dosta visok i bio sam malo bucmast. Bio sam napadač i zabijao sam dosta golova, ali jedan trening nas je bilo neparno i trener je rekao da jedan mora ići na gol.
Kako sam ja bio visok, rekao mi je: ‘Ti ćeš, Renato, ići na gol’. I tako je sve počelo. Trenirali smo na betonu. Kako je meni lopta sve na svijetu i dan-danas, počeo sam se bacati i bio sam krvavih koljena i laktova kad sam došao kući. Tata je bio razočaran i tužan što sam stao na gol. Bio je u klubu, i bilo je svakakvih scena s trenerom. Trener je rekao da više ne želi vidjeti tatu u klubu, i da ću ja biti golman i ako neću biti golman, da više neću trenirati nogomet. Ja sam rekao da želim biti golman i tako je ostalo” – objasnio je on.
Šibenik je mladom golmanu ostao u lijepom sjećanju.
“Nosim lijepe uspomene. Šibenik je prvi klub u kojem sam počeo trenirati. Trener, gospodin Ive Šupe, me stavio na gol i sve je tako počelo. Branio sam za mlađe uzraste, i sa 13 godina sam dobio poziv seniora da se priključim prvoj ekipi Šibenika. Bilo mi je čast i zadovoljstvo. Bio sam uvjerljivo najmlađi tamo, jer u školi nogometa nisam imao vratarske treninge, pa su me oni učili da budem s njima i da se okusim u seniorskom nogometu” – istakao je Renato.
S 13 godina postao je član prve ekipe Šibenika, a onda je stigao poziv koji se ne odbija.
“Za moje prve vratarske korake to mi je jako puno pomoglo. Bili su tamo sjajni vratari i treneri, ljudi u klubu su mi pružali podršku. Branio sam za 2000. godište, tada se igralo na području cijele Hrvatske. Nakon godinu dana stigao je poziv koji se nikad ne odbija – to je bio poziv Dinama. Godinu dana prije sam išao, dok još nisam bio priključen seniorima Šibenika, roditelji su me vozili u Hajduk na treninge. I onda je bila opcija – Hajduk ili Dinamo. Međutim, kada je tata otišao na sastanak jer sam ja bio maloljetan i pričao s ljudima iz Dinama koji su došli u Šibenik, rekao sam da želim igrati u Dinamu” – naglasio je on.
Život i svakodnevnicu u Zagrebu olakšali su roditelji i sestra koji su mu bili velika podrška na tom putu.
“Taman sam završio sedmi razred osnovne škole u Šibeniku i, naravno, bilo je teško odvojiti se od društva, vršnjaka iz škole, ali imao sam potporu svojih roditelja. Kada sam završio sedmi razred, otišao sam gore u osmi i upisao se u srednju školu u blizini stadiona Maksimir. Normalno je da je bilo teško jer sam prvu godinu bio bez roditelja i živio sam u Dinamovoj kući s drugim igračima. Bilo nas je po troje, četvero u sobama.
Tada sam branio u svom godištu i onda sam potpisao prvi stipendijski ugovor s Dinamom. Nakon toga je došla mama koja je živjela sa mnom četiri godine, dok nisam redovno završio srednju školu. Da nije bilo mame, mislim da bih školu teško završio, naravno, i tate i sestre koji su mi davali podršku. Bez roditelja bi bilo jako teško. Uvijek su me usmjeravali da prvo postanem dobar čovjek, pa tek onda sportaš” – rekao je Josipović.
Dinamo ima samo jedan cilj, a to je osvajanje prvenstva i kupa u svim kategorijama i uzrastima.
“Dinamo je veliki klub na europskoj sceni, pogotovo što se tiče te omladinske škole. Oni su među tri najbolje škole u Europi, uz Ajaks i Benfiku. Dinamo je poznat po tome što mlađi uzrasti idu na prestižne turnire, obilaze cijeli svijet i imaju suradnju s dosta klubova. U svakom uzrastu imate pet do šest trenera, svog fizioterapeuta, doktora, imali smo i sportskog psihologa koji je dosta radio s nama mladima. U svakom uzrastu, kada je u pitanju Dinamo, cilj je da se uzmu i prvenstvo i kup. Oni su s nama puno radili na tome kako da se nosimo s pritiskom, jer je Dinamo nešto veliko – pogotovo na našim prostorima” -izjavio je Renato.
Za Josipovića je bila čast što je mogao učiti od Livakovića i Zagorca, a posebne zahvale idu i na račun trenera Silvije Čavlina.
“Pratim dosta utakmice Dinama jer mi je Dinamo praktički sve dao. Bio sam sedam godina u Dinamu – od tih omladinskih uzrasta do B momčadi, pa sam bio priključen tri godine i prvoj ekipi. Bio sam najsretniji kada sam bio u prvoj ekipi, jer sam ispred sebe imao Dominika Livakovića i Danijela Zagorca, dva velika čovjeka i dva velika vratara koji su mi jako puno pomogli. Tu bih spomenuo i trenera Silviju Čavlinu koji mi je jako puno pomogao, jer je nogomet u mlađim uzrastima i seniorski i to su dva različita svijeta i to se ne može uspoređivati. Bio sam često na klupi, ali sam branio i za mlađe uzraste Dinama i bio sam s njima na tim velikim europskim utakmicama protiv Totenhema, Viljareala, Čelsija i da dalje ne nabrajam” – objasnio je golman Širokog.
Josipović je bio svjestan da mu je potrebna minutaža i iskustvo koje, nažalost, u redovima Dinama nije mogao dobiti, pa je sreću potražio u Sloveniji.
“Kao što sam rekao, branio sam u svim mlađim uzrastima Dinama i tu drugu ligu, razvojnu, godinu i pol. Upisao sam svoj nastup za prvi tim i znao sam da se ne mogu zadržati tamo jer je tamo hrvatska jedinica Dominik Livaković i da neće biti prostora za moj razvoj. U dogovoru s klubom odlučili smo se za moju posudbu u Bravo iz Ljubljane. To je jedan klub koji ima manje ime, ali sjajno radi s igračima, i to je bio moj razvojni korak. Upisao sam 17 nastupa u prvoj ligi, ušli smo u finale kupa protiv Kopra i to je bio veliki uspjeh. Bio sam zadovoljan. Tamo se drugačije radilo što se tiče vratarske tehnike nego u Hrvatskoj, oni se više baziraju na talijanski stil branjenja, što je meni bilo potpuno novo kada sam došao u Sloveniju” – pojasnio je on.
Poslije epizode u Bravu, na red je došla Premijer liga BiH, tačnije Široki Brijeg.
“Ja sam godinu dana bio na posudbi iz Dinama u Bravu, i onda je došlo do takve situacije da su u Hrvatskoj samo tri igrača iz prve ekipe do 21 godine mogla ići na posudbu. Dinamo je ispunio taj kadar, a s ostalim igračima su raskidali ugovore. Nažalost, bio sam među tim igračima. Raskinuo sam ugovor i došao sam tu, na poziv kluba, da branim jer je najgore za mladog igrača kada ima sve, a nema minutažu. Mislim da je ta godina koju sam proveo u Širokom Brijegu za mene bila jako uspješna.
Izgledalo je lijepo. Prvi neslužbeni nastup za Dinamo imao sam upravo na Pecari, jer smo došli uveličati rođendan Širokom Brijegu. Tada sam ušao i zamijenio Danijela Zagorca, i to je bio moj prvi nastup za Dinamo. Jako sam se lijepo osjećao tada. Pecara je bila ispunjena, bila je lijepa atmosfera i, kad je došao poziv Širokog, nisam se dvoumio” – rekao je Renato.
Riječi hvale mladi golman Širokog Brijega uputio je na račun Premijer lige BiH za koju smatra da je trenutno podcijenjena.
“Bili smo mlada ekipa, neke sam znao od prije, a dosta igrača je prošlo i kroz omladinsku školu Dinama. Nije se bilo teško naviknuti. Imamo, hvala Bogu, naš kamp koji je tu nedaleko od stadiona i koji jako puno napreduje što se tiče infrastrukture i terena. Jako sam bio sretan.Premijer liga BiH je specifična liga i mogu reći da je sada puno bolja što se tiče igrača, terena i može se igrati lijep nogomet. Ima dosta dobrih igrača i mislim da je potcijenjena te da se puno može dobiti u ovoj ligi” – istakao je Josipović.
Prva epizoda u Širokom Brijegu za Josipovića je završila nakon isteka ugovora.
“U Širokom sam završio s 25 nastupa, na 10 utakmica nisam primio gol i mislim da je to jako dobra statistika. Klub nakon tih godinu dana nije tražio produženje ugovora, nitko nije došao do mene. Kada je ugovor istekao, svatko je otišao svojim putem i dugo sam bio bez kluba, čak tri mjeseca. Onda je uslijedio poziv Silvija Čavline, koji mi je bio trener u Dinamu. On je tada bio na kipru s Ivušićem. Pafos je tražio mladog vratara do 23 godine i on je mene predložio. Kontaktirali su me ljudi iz kluba i otišao sam u Pafos” – izjavio je on.
Trenutni golman Širokog Brijega je ponosan na svoje dosadašnje iskustvo.
“Mislim da imam iskustva za svoje 23 godine – od Dinama, Slovenije, preko prvog puta u Širokom, pa do Pafosa. Znali smo da neću braniti na Pafosu jer je tamo bio reprezentativac Hrvatske, po meni među top dva vratara, koji normalno zaslužuje poziv Zlatka Dalića. Kako smo znali da će biti teško da dobijem prvu poziciju vratara, svjesno sam otišao tamo da se trudim, borim i da mu dajem podršku. I, ne daj Bože da se on ozlijedi, ja sam bio tu. On je meni uvijek bio podrška i ja njega zovem ‘moj drugi tata’ i stvarno smo u super odnosima. On analizira moje utakmice, govori mi što je bilo dobro, a što ne i to je jako važno” – naveo je Renato Josipović.
Poslije Kipra, epizoda u Rudešu se nije slavno završila, ali Josipović to nije želio komentarisati.
“Potpisao sam ugovor s Pafosom na godinu dana plus dvije. Kako nisam branio, završio sam tu epizodu i bio sam dugo bez kluba, tačnije bez igre. Pripremao sam se privatno jer sam se nadao da će doći neki poziv. Tek nakon tri mjeseca stigao je poziv iz Rudeša. Predstavili su mi svoj projekt, objasnili kako vide mene u svemu tome i složio sam se s tim. Rudeš je bio u drugoj HNL ligi, ciljali su povratak u prvu ligu. Svašta se dogodilo, to ne bih komentirao, ali njima svakako želim puno uspjeha dalje” – naglasio je on.
Još jedan poziv koji Josipović nije mogao odbiti, bio je poziv Deana Klafurića.
“Kako sam raskinuo ugovor s Rudešom, dolazi poziv Deana Klafurića, koji me poznaje od prije jer je bio u Dinamu. Predstavio mi je projekt kluba, kako on vidi mene u tome, i ja sam mu rekao: ‘Samo mi reci kada da dođem u Široki’. Jer njemu jako puno vjerujem. Došla je i nova uprava, digli su klub na jednu novu razinu i to se ne može uspoređivati s vremenom kada sam bio prvi put” – naveo je Renato.
Ambicije Širokog Brijega su povratak u sami vrh tablice.
“Ove sezone smo imali priliku da osvojimo trofej, nažalost nismo, mogu reći zbog nespretne i jako loše utakmice u Sarajevu u finalu Kupa. U uzvratu je to bilo puno bolje. Moje ambicije za sljedeću sezonu su da vratimo Široki u vrh tablice gdje pripada i mi svi sanjamo o tome. Cijelu polusezonu igramo jako dobro, možda nam se rezultati nisu poklopili, ali znali smo što tko radi i ta utakmica koja je trebala biti najbolja, nažalost nije. Navijačima mogu obećati da ćemo ginuti za ovaj dres, grad, ovaj klub i za njih” – rekao je golman Širokog.
Kratko je 23-godišnji golman prokomentarisao i skraćenje lige na 10 klubova.
“Liga će svakako biti konkurentnija i drago mi je što se skraćuje na deset klubova. Svaka utakmica će biti derbi i svaku utakmicu će svi davati sve od sebe. Dok sam bio u Pafosu, pratio sam utakmice Širokog i mislim da u ovoj ligi igrači mogu napredovati. Dean Klafurić je donio svježinu i znanje sa svojim stručnim stožerom. Imaju svoje vizije, Klafurić je puno toga prošao i mislim da nam može puno doprinijeti.Meni je svaka utakmica ista i isto se pripremam bez obzira protiv koga igramo. Uvijek težimo pobjedi. Nekad ne možeš pobijediti, ali najbitnije je da se svi držimo našeg zajedničkog dogovora” – objasnio je Josipović.
Neizostavna tema bila je i reprezentacija Hrvatske.
“To je čast i privilegija za svakog igrača nositi taj državni dres. Dok sam bio u Bravu, dobio sam poziv za U21. To je san svakog igrača, da jednog dana zaigraš za svoju državu. Kada pričamo o U21, ispred mene je bio Kotarski koji je danas u PAOK-u i koji je A reprezentativac Hrvatske, i Ivor Pandur koji je tada igrao u Rijeci” – istakao je Renato.
Igranje za A reprezentaciju bi bilo ispunjenje sna za Josipovića.
“To bi značilo ispunjenje svakog sna. Lijepo je kada igraš u svim tim omladinskim uzrastima, ali A reprezentacija je nešto veličanstveno i kada vidiš sve te igrače koji tu igraju I to je definitivno ispunjenje sna. Fokusiran sam samo na Široki, tu sam još godinu dana. Vidjet ćemo što će budućnost donijeti. Fokus mi je da sa Širokim ostvarim što bolje rezultate timske i osobne – da budemo u vrhu tabele jer to ovaj klub zaslužuje. Imamo mi još puno posla, ali moramo raditi na sebi” – iskren je bio on.
Zadovoljan je Renato Josipović svojom statistikom u proljetnom dijelu sezone 2024/2025.
“Imam 14 nastupa, na šest utakmica nisam primio gol, gol-razlika nam je u plusu dok sam ja trenutno na golu. Zabili smo 16 golova, primili smo 14. Naravno da težim da ne primim gol – golmani gledaju da je “nula” iza, a gore što se napravi. Lijepo je kad se pobijedi, bez obzira je li to 1:0 ili 2:1, ali bitno je da napredujemo i da pobjeđujemo. Svi zajedno moramo bodriti jedan drugog i samo tako možemo zajedno stići do uspjeha” – naglasio je Josipović.
Penal je faktor sreće, a ako ga odbranite vi ste heroj.
“Svako griješi i svakome se može desiti pogreška, ali ti se u svakom trenutku moraš vratiti na tvorničke postavke i biti jak i gledati samo naprijed da se ta greška što prije ispravi. Nije se teško fokusirati na penal – imamo mi analitičara koji, u dogovoru s trenerom vratara, gleda gdje koji igrač puca, njegov zalet, statistiku i sve ostalo ali mislim da je penal faktor sreće. Igrač ako promaši penal, on je tragičar, a golman kad obrani on je heroj” – pojasnio je Renato.
Za sami kraj razgovora sa Renatom, otrkio nam je koliko je puta bio “heroj” kada su u pitanju penali.
“Dok sam bio u mlađim selekcijama Dinama i dok sam igrao juniorsku Ligu prvaka, dogurali smo do četvrtfinala u završnici u Nionu. Prošli smo kao prvi u grupi, igrali smo protiv Mančester sitija, Šahtjora i Atalante u grupnoj fazi Lige prvaka mladih. Onda smo igrali šesnaestinu finala protiv Dinamo Kijeva – rezultat je bio 0:0 u Kijevu, a dobili smo na penale. Tada sam obranio dva penala.
Pa je došla osmina finala protiv Bajerna u Minhenu – i tada sam obranio tri penala, rezultat je bio 2:2. Došli smo u tu završnicu u Nionu gdje smo igrali protiv Benfike koja je imala odličnu ekipu. Tu smo vodili 1:0, a u 80. minuti ušao je Gonsalo Ramos, koji sada igra u PSŽ-u, i on je zabio tri gola – i tu smo ispali. Mogu reći da je to jedan veliki uspjeh za mene osobno” – kazao je Renato Josipović.
