Miralem Halilović, kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine i košarkaš Metropolitana, u razgovoru za MeridianSportBH je između ostalog govorio o uspjesima “Zmajeva” i svom napretku kroz klupsku karijeru, koja ga je od tuzlanske Slobode i Zagreba preko Druge lige Francuske dovela do Evrokupa.
Miralem Halilović ima 30 godina i rođen je u Tuzli, a jedan je od najzaslužnijih za to što je Bosna i Hercegovina u prvom prozoru kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo ostvarila dvije pobjede u duelima protiv Češke i Bugarske.
“Sigurno da je bilo pritiska u utakmici protiv Češke u Sarajevu. Poslije meča kvalifikacija za Eurobasket u ‘Mejdanu’ gdje smo prošle godine pred punom dvoranom izgubili od Grčke, osjetili smo neku dužnost da to dobijemo i onda smo u startu bili u blagom grču, pogotovo zbog činjenice da protivnik nije bio u najkvalitetnijem sastavu, nedostajalo im je nekoliko igrača. Sami sebi smo napravili taj grč i loše startovali prvo poluvrijeme, u kome su se oni odvojili na desetak razlike, međutim znali smo da taj način na koji su igrali i pogađali trojke kad-tad mora stati. Mi smo to morali isprovocirati, podigli smo agresivnost i odbranu te u drugih 20 minuta napravili veliku seriju i pobijedili.
Bugarska je naša stalna mušterija u posljednje dvije godine, stvarno smo ih dobijali sa velikom razlikom, pa smo rekli da je najbitnije da startujemo meč što agresivnije i bolje, kako im uopšte ne bismo dali nadu da imaju šanse. Ipak, oni se nisu predavali, konstantno su bili tu negdje, mi smo se odvajali i na oko 20 razlike, ali su oni prišli. Nije bilo lako, no mislim da smo na kraju iskontrolisali taj susret i kvalifikacije započeli sa dva trijumfa kako smo i željeli, možemo biti zadovoljni ovim prozorom” – započeo je iskusni centar.
Halilović je uz Emira Sulejmanovića vukao izabranike Vedrana Bosnića na početku meča protiv Bugarske, koju su “Zmajevi” uspjeli savladati u gostima. Krajem februara im slijede dva duela protiv Litvanije, no prema riječima kapitena, još je rano govoriti o tome.
“Bosnić nam je rekao da želi da strateg Bugarske bude taj koji na ovom meču prvi mora pozvati tajm-aut i to smo shvatili na dobar način. Znali smo da imamo prednost ispod koša, pa smo ‘Suljo’ i ja to iskoristili i kreirali odličan start, međutim tu su bili i ostali saigrači, iz dobre odbrane smo trčali i dolazili do lakih poena. Ova reprezentacija je takva da uvijek imamo šest-sedam momaka koji mogu iskočiti, to je možda i floskula, ali stvarno jeste tako. Tu su igrači koji u rukama imaju 15-20 poena, samo je pitanje ko će izbiti u prvi plan. Imamo potencijala, ali što je najvažnije, i prostora za napredak.
Rano je govoriti o Litvaniji, ni u jednom trenutku ne znamo ko će igrati za njih. Za nas se zna da ćemo vjerovatno biti u istom sastavu, tako da ćemo vidjeti kako će oni izgledati. Recimo, Mindaugas Kuzminskas je igrao u prošlom meču i bio je najbolji, a oni su zemlja košarke, to im je najvažnija stvar poslije religije, tako da definitivno neće biti lako. Treba da nastavimo da igramo kako znamo, a naš stil je jasan – agresivna odbrana, trčanje, skok u napadu i disciplinovana igra u pet na pet situacijama. Što se nas tiče, jasno je, a skauting i prilagođavanje ćemo raditi kada bude poznato ko će nastupati za njih” – rekao je 30-godišnjak.
U nastavku razgovora, vratili smo se na protekle kvalifikacije za Eurobasket, koje su reprezentativci Bosne i Hercegovine završili kao najuspješnija selekcija turnira.
Halilović i društvo su bili najbolji u grupi H, gdje su im protivnici bili Grčka, Bugarska i Letonija, protiv koje su započeli ovaj put, a kasnije i obezbijedili plasman na veliko takmičenje.
“Kada smo izvukli protivnike u grupi za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, djelovalo je da će biti jako teško i zahtjevno. Pobjeda protiv Letonije u prvom kolu pred deset hiljada ljudi u gostima sa jednim poenom razlike nam je dala vjeru i vjetar u leđa da možemo izboriti odlazak na Eurobasket.
Potom je u Tuzli uslijedio hladan tuš protiv Grčke, međutim momci su ova dva posljednja balona kojima ja nisam prisustvovao zbog povrede odigrali fantastično. Dobili su Bugarsku i Grčku bez problema, pa onda obezbijedili plasman protiv Letonije. Sve to je plod rada od tri-četiri godine sa Vedranom Bosnićem, krenuli smo od potpune rekonstrukcije tima, koga su napustili neki stariji igrači” – opisao je naš sagovornik.
Dodao je sljedeće:
“Kad nas je Bosnić tek preuzeo, bili smo potpuno nova ekipa, tada sam i postao kapiten. Momci koji sada imaju 24-25 godina su u tim trenucima praktično bili djeca, a ja sam igrao u Drugoj ligi Francuske, tako da taj skup i nije izgledao baš optimistično. KS BiH nije bio u dobrom stanju, pa smo do Češke i Bugarske putovali autobusom, 16 i 18 sati. Baš tu se stvorila hemija, neko u autobusu ne provede vremena za godinu dana kao mi za te dvije utakmice. Povezali smo se, a i dan-danas prepričavamo uspomene sa ta dva gostovanja. Poraženi smo oba puta, ali nešto se desilo.
Poslije smo izgubili i od Finske u Zenici, gdje smo vodili 20 razlike, međutim sve je krenulo tu i sada nam se vraća žrtvovanje i sve što smo prošli, povezali smo šest uzastopnih pobjeda, imamo dobru atmosferu, dobijamo puno podrške i mislim da je sve vrijedilo. Potrefio se dobar momenat, nema mnogo lijepih vijesti, desilo se i ovo sa fudbalskom reprezentacijom, pa su naši rezultati ljudima pružili par dana sreće. Lijepo je osjetiti ljubav i pažnju koju dobijamo, međutim treba ostati na zemlji i nastaviti dalje ka ciljevima koji su ispred nas.
Bilo mi je drago kada sam vidio da prvu utakmicu na Eurobasketu igramo protiv Mađarske, prvenstveno zbog ljudi. Ako bismo dobili taj meč, stvorila bi se euforija, kod nas se atmosfera zapali dosta lako, tako da smatram da je to dobra stvar, iako Mađari imaju ozbiljnu ekipu i neće nam biti nimalo lako. Ipak, ima još dosta vremena i utakmica do tada, pa je još rano razmišljati i pričati o tom duelu”.
Zatim smo se vratili na same početke Miralemove karijere, koji se vezuju za tuzlansku Slobodu.
“Moja prva ozbiljna selekcija je bila pionirska u Slobodi, gdje bih istakao Zorana Iličkovića, koji je stvarno prepoznao nešto u meni i usmjerio me tamo gdje bi on volio da taj put ide. Ja sam bukvalno počeo trenirati kako bih se sklonio sa ulice i družio sa prijateljima, klasična priča.
Niko u mojoj porodici se nije profesionalno bavio sportom, svi su završili fakultete i imaju normalne poslove, pa ja i nisam ušao u košarku sa prevelikim ambicijama. Ipak, dosta brzo se ispostavilo da posjedujem talenat, te sam već sa 16 godina postao kapiten prvog tima, gdje su me više stavili zbog promocije nego radi trenutnog kvaliteta. Bilo mi je dobro, tamo sam proveo tri godine, a onda sam prešao u Zagreb” – prisjetio se Halilović.
Tuzlak se zatim preselio u Zagreb, gdje kao vrlo mlad igrač nije provodio previše vremena na parketu. Ipak, imao je priliku da dijeli svlačionicu sa imenima kao što su Damir Mulaomerović, Krunoslav Simon, Luka Žorić i Ti Džej Ford.
“Kada sam došao u Zagreb, to je bilo ‘zmajevo gnijezdo’, imena koja su u tom trenutku igrala tamo su nevjerovatna. Tu su bili Damir Mulaomerović, Krunoslav Simon, Luka Žorić, Ti Džej Ford itd, stvarno vrhunski košarkaši. Ja kao mlad igrač nisam imao šanse za minutažu, te dvije godine sam praktično izgubio, nisam ozbiljno ni trenirao, većinu vremena sam provodio gledajući treninge.
U tom trenutku sam više igrao četvorku nego peticu, što je bila greška, ali vidio sam neke sličnosti sa Lukom. Živjeli smo u istoj zgradi pa smo provodili vrijeme zajedno i vozili se na treninge. On je tek sa 26 godina otišao iz Hrvatske, tako da mi je davao nadu da se ne mora uspjeti sa 21-22, bio je jedan od ‘late bloomer’-a.
Ford je baš pozitivan lik, nama mlađima je pričao dosta o NBA ligi i svojim investicijama. Meni su takođe u sjećanju ostale scene iz Kragujevca, o kojima je pričao i Kruno Simon. Izašli smo iz autobusa i krenuli u hotel, a u to vrijeme se tamo dešavala i svadba. Vidjeli smo crvenog ‘Juga 45’, na čijem zadnjem sjedištu je bilo prase na ražnju, provukli su ga kroz otvorene prozore i ispod stavili najlon. Zamisli facu tog Amerikanca kada je ugledao tu scenu, nije znao gdje udara (smijeh)”.
Poslije prvog mandata u ekipi iz glavnog grada Hrvatske, protagonista ove priče je otišao u Litvaniju, gdje se nije dugo zadržao, a sezonu 2014/2015 je završio u Krki iz Novog Mesta, u kojoj je ostvario sjajnu saradnju sa Aleksandrom Džikićem.
“U Litvaniji sam bio samo tri mjeseca, i to u gradu Alitusu, gdje temperature idu i do -30 stepeni. Tamo nema ništa, odlazak u supermarket ti dođe kao da si na zabavi, to mi je bio prvi pravi odlazak u inostranstvo i bilo mi je baš teško, nisam uspio da se prilagodim. Nisam mnogo ni igrao, pa sam im oprostio jednu platu samo da me puste da odem. Zatim sam se na mjesec dana vratio u Zagreb, da bih dobio poziv Jasmina Hukića i Aleksandra Džikića iz Krke” – istakao je kapiten “Zmajeva”, pa nastavio:
“Otišao sam tamo i imao sam fantastična tri mjeseca rada sa Džikićem, koji je vrhunski stručnjak, posvetio mi je dosta pažnje. Sa njim sam u tri mjeseca naučio neke stvari koje nisam za ostatak karijere, prvenstveno kada govorimo o leđnoj tehnici. Shvatio sam kako da napadam, da idem oko igrača, a da se ne guram, neke baš vrhunske sitnice koje i ja pokušavam prenijeti mlađim igračima. Od trenera, moram istaknuti i Danijela Jusupa, čovjeka koji, pogotovo mlađima, unese disciplinu i sportski način života, te pravo razmišljanje o košarci”.
Kada se rastao sa Krkom, Miralem se vratio u Hrvatsku, gdje je još jednom obukao dres Zagreba pa prešao u Šibenik. Nakon toga, otisnuo se u Drugu ligu Francuske, u ekipu Orleana, u kojoj se zadržao od 2017. do 2020. godine.
“Nakon Krke sam proveo još jednu sezonu u Zagrebu, a potom sam prešao u Šibenik. Imao sam 24 godine i iskreno, mislim da sam bio etiketiran kao igrač za Ligu Hrvatske, iako sam dominirao. Dobijao sam ponude iz zemalja poput Slovačke i Švajcarske, ne potcjenjujem te lige, ali nije bilo iskoraka u vidu ABA lige ili nečeg većeg. Najveća činjenica je da rijetko ko poziva igrače iz Lige Hrvatske u neku ozbiljniju ligu, u tom trenutku ja to nisam znao, ali je to bila istina.
U Šibeniku smo napravili fantastičan rezultat, bili smo prvi u regularnom dijelu sezone i igrali polufinale, a ja sam na ‘Eurobasket’-u bio proglašen za najboljeg igrača, najboljeg odbrambenog igrača, najboljeg stranca i najboljeg centra lige. Za sve to, moja nagrada je bila poziv u Drugu ligu Francuske” – kroz smijeh je rekao Halilović, pa dodao:
“Raspitao sam se za Orlean i čuo sam za dobre stvari, saznao sam da su ispali iz Prve lige te da običnu igraju u njoj, tako da me ta borba za povratak privukla i otišao sam tamo sa tim ciljem. Odmah sam vidio da mi liga odgovara, pružao sam dobre partije, međutim povrijedio sam se i nismo uspjeli da se plasiramo u najviši rang. Potom sam produžio ugovor i ipak smo se uspjeli vratiti.
Druga liga Francuske je fizički ubjedljivo najteža liga za igrati u Evropi. Nije prepametna ni taktički predobro posložena, ali činjenica je da je, što se tiče fizike i kondicije, najteža. U njoj se bukvalno ne staje, nema postavljenih napada ni neke prevelike taktike, samo trka i puno skakanja. Sjećam se da smo posljednju utakmicu odigrali 23. juna i tu sezonu sam završio sa 97 kilograma, a obično igram sa nekih 106-107 kilograma, bio sam ispražnjen i iscrpljen kao grančica”.
Kapiten Bosne i Hercegovine trenutno nastupa za Metropolitan, tim iz Pariza koji se takmiči u Prvoj ligi Francuske i Evrokupu.
U nacionalnom šampionatu, ekipa sa klupe predvođena Vensanom Koleom zauzima prvu poziciju na tabeli sa 12 pobjeda iz 13 mečeva, dok je u evropskom takmičenju šesta u grupi A sa polovičnim učinkom iz osam odigranih susreta.
“Bio sam prvi strijelac Prve lige Francuske kada smo sa Orleanom ušli u nju, imao sam zaista sjajne partije, međutim ta sezona je prekinuta zbog virusa korona, a onda sam potpisao za Metropolitan na dvije godine. Imao sam te dvije godine u Zagrebu koje sam praktično izgubio, a bilo je i lutanja, pa sam počeo drugačije gledati na košarku. Radio sam sa sportskim psihologom, promijenio sam i svoje navike, oženio sam se, tako da ne mogu reći da je nešto bilo slučajno.
Sitnice koje zapravo i nisu sitnice su se posložile, a meni je cilj uvijek bila Evroliga, nebitno kojim putem bih došao do nje. Da li ću stići tamo ne znam, ali svakodnevno radim za to. Sve te stvari sam posložio u glavi, pogotovo kada sam stigao u Francusku i počeo da se više družim sa američkim igračima, koji su dosta profesionalniji u smislu ishrane, dodatnog rada, treninga preko ljeta itd. Sada se pokazuju rezultati napornog rada i svog tog odricanja, išao sam stepenicu po stepenicu, trenutno je tu Evrokup, pa ćemo vidjeti” – siguran je 30-godišnjak.
Za sami kraj, dotakli smo se dvojice košarkaša koji su u Miralemovom sjećanju ostali kao najteži za čuvanje.
“Nedavno smo igrali protiv Lokomotive Kubanj i dugo me neko nije tako namučio kao Džonatan Motli, centar sa NBA iskustvom, bilo mi ga je jako teško čuvati. Sjećam se i da sam u Zagrebu jednom ušao u igru protiv Fenerbahčea i čuvao sam Džejmsa Gista, koji je u to vrijeme bio strašna zvijer i bilo ga je nemoguće zagraditi.
Ipak, on je sada u Asvelu, igrali smo protiv njih prije mjesec dana i nije ni sjena tog što mi je ostalo u glavi, bukvalno nije postigao nijedan poen preko mene, ne znam da li sam ja napredovao ili je on ostario (smijeh)” – završio je Halilović.
Miralem Halilović sa Metropolitanom naredni izazov ima 27.12 protiv Le Partela u Ligi Francuske, a potom ih sedmog januara u istom takmičenju očekuje duel protiv Roana.
Predstojeći protivnik u Evrokupu im je Lietkabelis, a kada pričamo o reprezentativnim akcijama, pred “Zmajevima” su 24. i 27. februara pomenuti dueli protiv Litvanije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.
Piše: Nikola Ignjatić
