Milvoki Baksi u ovom trenutku u velikom finalu NBA lige gube sa 2:0 od Finiks Sansa, ali jedan od njihovih članova za sebe već neko vrijeme može reći da je pobjednik. Radi se o Vinu Bejkeru, pomoćniku Majka Budenholzera, a u nastavku ćemo prenijeti njegovu priču koju je napisao “Los Angeles Times”.
Bejker je proveo četiri godine na Hartford koledžu, a 1992. mu je prestižni magazin “Sports Illustrated” posvetio članak i prozvao ga nadimkom “Američka najbolje čuvana tajna”. Godinu kasnije, na NBA draftu je izabran kao osmi pik od strane Milvoki Baksa i za 211 cm visokog košarkaša je sve izgledalo savršeno.
Glavni akter ove priče je odigrao solidnu ruki sezonu, a najbolja takmičarska godina mu je bila 1995/1996, kada je za Bakse prosječno bilježio 21,1 poen i 9,9 skokova po utakmici. Kasnije je trejdovan u Sijetl Supersonikse za jednu od najvećih zvijezda lige, Šona Kempa, a bio je i jedan od zaštitnih lica legendarnog “Jordan” brenda.
Proveo je ukupno 15 sezona u NBA, četiri puta je igrao na Ol-star vikendu, a pored Baksa i Supersoniksa, nastupao je za Boston Seltikse, Njujork Nikse, Hjuston Roketse i Los Anđeles Kliperse.
Ipak, najkvalitetnija košarkaška liga na svijetu uz sebe nosi razne negativne stvari, sa kojima mnogi mladi igrači nisu u stanju da se izbore.
Premotajmo vrijeme nakratko u sadašnjost. Baksi su izgubili prve dvije utakmice od Sansa, ali Bejker definitivno ne bi trebalo da se osjeća kao poražen. Dok sjedi u jednom od ugostiteljskih objekata u Finiksu, posmatra svoju narukvicu, koja ga podsjeća na sljedeću rečenicu: “U redu je da nisi u redu”.
Iako franšiza iz Viskonsina gubi, povratak sa dna je specijalnost njihovog pomoćnog trenera, koji već deset godina nije okusio ni kap alkohola.
Upravo alkohol je onaj mračni faktor koji je uništio karijeru, a u jednom periodu i život jednog od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije. Bejker je odrastao u jednom malom mjestu u Konektikatu, a otac mu je bio propovjednik u crkvi.
Do fakulteta uopšte nije pio, a droge se užasavao, pogotovo zbog saznanja da se Len Bijas, jedan od najpoznatijih “šta bi bilo kad bi bilo” slučajeva u istoriji košarke, predozirao kokainom i preminuo.
Bejker je u svojoj prvoj sezoni sa Supersoniksima ostvario 61 pobjedu u regularnom dijelu takmičenja, u kome su uspješniji bili samo Čikago Bulsi i Juta Džez. Sjajni košarkaš je igrao odlično i sve više je bivao okarakterisan kao “dobar košarkaš u lošem timu”, te je pritisak na njemu bivao sve veći i u glavi je postepeno upadao u sve mračnije hodnike, iz kojih je bilo veoma teško izaći.
Sadašnji asistent u Baksima je počeo sve više posezati za alkoholom, a kako je vrijeme odmicalo, on mu više nije bio dovoljan, pa je “pomoć” tražio u vidu marihuane i tableta.
“Nikada se nisam osjećao tako moćno i nedodirljivo u košarkaškom svijetu, tako da sam prvo pomislio na to da se sada mogu zabavljati kada god poželim, sada sam ol-star i to u eri Majkla Džordana, igram u jednom od najboljih timova lige. Mislio sam da sam uspio, a to sam i proslavljao, bukvalno svaki dan” – izjavio je Bejker.
Upravo dovođenje u istu rečenicu sa Džordanom je vjerovatno dodatno uticalo na njegovo raspoloženje, s obzirom na to da su i kritičari postajali sve stroži. Supersoniksi su u sezoni 1997/1998 u polufinalu Zapada ispali od Los Anđeles Lejkersa, a Bejker je bio svjestan da je on taj koji mora preuzeti odgovornost za taj neuspjeh.
Iako je i dalje bilježio dobre brojke, te se 2000. našao u reprezentaciji Sjedinjenih Američkih Država, Bejker više nije bio isti čovjek. Saigrači su konstantno osjetili alkohol u njegovom zadahu, svlačionica je takođe imala neprijatan miris, a tokom utakmica, pio je Bakardi iz flaše za vodu i postajalo je sve jasnije da mu karijera ide silaznom putanjom.
Zatim je došlo do trejda u Seltikse, u čijem dresu je Bejker u sezoni 2002/2003 prosječno postizao samo nešto više od pet poena po meču. U to vrijeme, Amerikanac je svoje probleme iznio u javnost i priznao je da ima problem sa alkoholizmom. Karijeru je završio 2006. godine, no tu nije bio kraj problemima.
Bio je uhapšen zbog vožnje u pijanom stanju, postoje podaci da je u jednoj noći potrošio oko milion dolara, a nešto kasnije je upao u veliku finansijsku krizu, nakon što je investirao u biznise koji su propali. Bejker se osjećao potpuno napušteno, nije bio u dobrim odnosima sa porodicom, a kako je sam rekao, najviše ga je boljelo to što je bio svjestan da nije u mogućnosti da se vrati u NBA ligu.
Ipak, nešto kasnije je sve poprimilo pozitivan oblik. Svježe penzionisani Bejker se vratio u kuću u kojoj je živio kao dječak i potražio je pomoć od oca. Počeo je odlaziti na sastanke anonimnih alkoholičara, radio je u crkvi, a kasnije je čak i putovao u Sjevernu Koreju sa Denisom Rodmanom.
Sve to ga je postepeno vraćalo u život, ali ono što je najbolje uticalo na Bejkera je bio rad u “Starbaksu” u Konektikatu, gdje je, logično, bio jedan od najviših barista, a kasnije je napredovao i postao menadžer, pa onda i jedan od vlasnika.
Svoju prvu šansu za povratak u NBA je imao 2016. godine, kada je Džejson Kid bio na klupi Baksa. To mu nije uspjelo, pa je jedan period bio zaposlen kao jedna od medijskih ličnosti koja predstavlja ovu franšizu, dok je u isto vrijeme individualno radio sa visokim igračima širom lige.
Konačno, Baksi su ga zaposlili kao asistenta 2018, te je od tada jedan od najbitnijih i omiljenih ljudi u organizaciji. Svi igrači i treneri za Bejkera imaju samo riječi hvale, a rezultati su i te kako vidljivi.
Njegova bitka i dalje traje, ali jasno je da pokazao veliku snagu, volju i želju za boljim životom, a to u svakom slučaju prenosi na Janisa Adetokunba i družinu, pred kojima je veliki izazov u samoj završnici najkvalitetnijeg košarkaškog karavana na svijetu, što je ipak mikroskopski minijaturno u odnosu na borbu sa kojom se Bejker suočavao.
