Reprezentacija Bosne i Hercegovine je juče doživjela možda i najveće poniženje do sada u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Njemačkoj naredne godine te je poražena od strane Luksemburga sa visokih 4:1 za nastavak noćne more.
Malo je reći nešto, već je bolje reći da ništa ne štima u nacionalnom timu Bosne i Hercegovine koji je nastavio sa serijom “poražavajućih” poraza.
Poražavajućih, jer prije svega gube od reprezentacija koje bi trebale biti rang ispod njih, a drugo, ti isti porazi dolaze na načine gdje se vidi da trenutno mnogi igrači izgledaju kao da nemaju niti trunke inspiracije da igraju za Bosnu i Hercegovinu.
Ako na manjak požrtvovanosti reprezentativaca uključimo kompletnu situaciju sa negodovanjem oko rada Saveza, te čak trećeg selektora od smjene Ivajla Peteva na kraju 2022. godine, i ne čudi da smo došli do sasvim logičnog epiloga da za Bosnu i Hercegovinu čak i Luksemburg postaje nesavlavida sila i nedokučiva enigma.
Čak, više i ne važi ona izreka i izlizana “fora” gdje se kao alibi traži u izgovoru da “danas svi igraju fudbal”, pa i taj Luksemburg, što bi možda “pilo vode” da i Bosna i Hercegovina ima neku igru te da se progledaju kroz prste ovakvi debakli kao oni sinoćnji na “Stadionu Luksemburg”.
Bosna i Hercegovina je izgledala skoro pa potpuno potučeno na terenu što se tiče igračkog dijela, a onog moralnog, oko tog se činilo kako isto nije postojalo od prvog sudijskog zvižduka arbitra Andrisa Treimanisa.
Šta samo reći u vezi golova gdje je tokom prvog poslije asistencije Florijana Bohnerta njegov saigrač Matijas Olsen “prohujao” skoro pa nemarkiran kroz šesnaesterac te glavom isuviše lako matirao Nikolu Vasilja.
Naredni pogodak za Luksemburg je došao poslije bukvalnog “šamara” Amira Hadžiahmetovića koji je bio previše nesmotren, ali je i izgledalo kako je u svemu kumovao manjak komunikacije između “Zmajeva”, te je na zemlju vezni fudbaler Bosne i Hercegovine oborio Želsona Rodrigeša koji mu je bio iza leđa, a ovaj je nakon provjere VAR-a izveo jedanaesterac te rutinski povećao prednost Luksemburga.
Utakmica se tako nastavila u jednom ritmu gdje Bosna i Hercegovina sem određenih perioda većeg posjeda lopte, i to minimalnog perioda, nije stvorila niti jednu ozbiljniju priliku po protivnički gol.
Kao kazna za letargičnu Bosnu i Hercegovinu je nakon rezultatskog deficita od 2:0 iz prvog poluvremena došao i autogol od strane Nihada Mujakovića u drugom dijelu.
Dodatno je ovaj autogol u depresiju bacio već demoralisane fudbalere “Zmajeva” koji su svoju prvu pravu šansu dočekali tek u 93. minutu susreta kada je mora se priznati odlično reagovao Renato Gojković.
Gojković je poslije kornera Harisa Hajradinovića isti vrhunski ispratio te glavom promijenio smjer lopte koja je na kraju pronašla svoj put do mreže Luksemburga.
Ipak, pogodak Gojkovića je bio tek utjeha za očajno veče, te je isti razljutio Luksemburžane koji su odlučno krenuli u operaciju kodnog imena: “Završimo meč sa tri gola razlike”.
Oni su to i uspjeli na maestralan način kada je u posljednjim momentima nadoknade Rodrigeš, inače igrač utakmice, vrhunski izbacio svog čuvara te udarcem desnom nogom sa nekih 18 metara ostavio Vasilja u ukopanoj poziciji.
To je na kraju balade bilo to, konačnih 4:1 za Luksemburg, konačni rezultat za novu sramotu Bosne i Hercegovinu koja je nastavila nizati horor predstave.
Uz gorak ukus poraz u ustima su reprezentativci, stručni štab te kompletna delegacija Bosne i Hercegovine sjeli u avion, a po dolasku na aerodrom u Sarajevu selektor Savo Milošević je istakao kako u martu slijede određena precrtavanja.
“Ne volim da se pravdam ili tražim opravdanja. Mi smo bez najboljih igrača, većim dijelom zbog povrede. To nije do mene. Ja bih volio da su svi na okupu i da smo mogli konkretno taktički raditi neke stvari kao pripreme za baraž. Ja nisam to radio, jer bi ispalo da je neko opravdanje to što njih nema” – kazao je Milošević te dodao:
“Ja vjerujem da vidim sve, moji pomoćnici i ja. Neki su me uvjerili da mogu, neki ne. To bi bilo ružno da ja kao selektor javno pričam. Jasno mi je koji mogu, a ko ne može. Jasno mi je i ko pokazuje ekstremnu želju, bez obzira na igru tima ili rezultate. Mislim čak da ne trebate biti neki stručnjak da to vidite, to je običnim ljudima jasno pored TV. Momenat za otpisivanje ili precrtvanje je u martu. Vjerujem da će neki biti iznenađeni. Ja sam njima rekao prije ove utakmice, pa i prije onih ranije, da sam ja tu da biram na osnovu terena. Ne na osnovu priča, na osnovu koječega, samo na osnovu terena. Teren nemilosrdno pokazuje ko može, ko ne može, ko hoće više. Nemam sumnje da svi hoće, ali neki hoće više” .
Novo selektovanje te pružanje ruke zahvalnosti pojedinim reprezentativcima Bosne i Hercegovine je najavio i predsjednik Saveza Vico Zeljković.
“Iza nas je veoma težak i neugodan poraz. Sigurno niko nije očekivao ovako lošu igru i rezultat. Dugo smo sinoć razgovarali selektor Milošević, direktor Misimović i ja i ovaj poraz je mnogo toga pokazao i otklonio mnogo dilema za budućnost” – istakao je Zeljković te dodatno pojasnio:
“Utakmice protiv Luksemburga i Slovačke su za nas bile jako bitne, da se vidi ko može da nam pomogne u ostvarenju ciljeva. Ono što je jedino sinoć bilo dobro je da smo dobili dva igrača za budućnost. Ipak, vidjeli smo i da je mnogo igrača višak za reprezentaciju, da nemaju ni želju, ni volju, ni energiju, a neki koji su možda to i imali, nemaju potrebni kvalitet”.
Pitanje koje se ipak može postaviti na izjave kako selektora tako i predsjednika je ko će to dođi na mjesto precrtanih jer ni ovi reprezentativci koji su tu trenutno ne odaju utisak da imaju volje i želje da do posljednje kapi znoja brane nacionalni dres.
Šta onda da se radi, ko će igrati, to zaista ostaje jedna misterija, ali za sada misterija nije da stvari usljed mnogih turbulencija i izmjena selektora zaista ne funkcionišu.
Uz ogroman respekt prema Luksemburgu, nedopustivo je bez ikakve lažne pretencioznosti da vas upravo ta reprezentacija pobijedi dva puta zaredom, sa gol razlikom od 6:1, a da prije toga u šest prethodnih duela niste niti jednom izgubili od njih.
Mnoštvo faktora mora da doživi svoju potpunu rekonstrukciju, a prije svega se u svlačionicu reprezentacije mora vratiti ne pobjednički, nego pozitivan duh, jer uprkos nezadovoljstvu navijača, ili možda lošeg rada Saveza ili nekog trećeg činioca, najbitnije od svega je ono što se pokaže na fudbalskom igralištu, a ono što smo sinoć vidjeli je vrijedno apsolutnog zaborava.
