Odbojkašice Srbije su završile učešće na Olimpijskim igrama u četvrtfinalu porazom od Italije s 3:0.
Nije ovo bila prava Srbija na koju smo navikli prethodnih godina, ne samo u ovom meču protiv Italije nego na kompletnom turniru. Ovo je prvo takmičenje od 2015. godine na kom ovaj tim nije osvojio medalju. Jedino u dva seta protiv Sjedinjenih Američkih Država je ovaj tim pokazao šta može i tada mu je malo nedostajalo da s 0:2 preokrene na 3:2, ali su Amerikanke ipak bile bolje za dva poena u petom setu.
Zoran Terzić je 20 godina vodio ovu ekipu i od selekcije koja ponekad ide na velika takmičenja napravio je najbolju reprezentaciju na svijetu. Godinama je mijenjao pojedine članove tima, ali se znalo ko je oslonac, a to je prije svega Maja Ognjenović. Pored toga nije strahovao da pruži priliku mlađim odbojkašicama koje su pokazale svoj veliki talenat, pa je tako prvo ubacio Jovanu Brakočević u tim, a zatim kada je Jovana bila među najboljim korektorima na svijetu, Terzić je umjesto nje u postavu stavio Tijanu Bošković.
Mnogi su se pitali što to radi, ali ubrzo se ispostavilo da je djevojka iz Bileće najbolja odbojkašica svijeta. Napravio je Terzić sistem koji je sve redom gazio i taj sistem je samo zakazao u finalu Olimpijskih igara u Riju gdje je Kina s 0:1 preokrenula na 3:1.
Pet godina kasnije u Tokiju Amerikanke su bile prejake u polufinalu i željne osvete za poraz iz Rija, takođe u polufinalu, ali je Srbija na kraju došla do bronze. Mjesec dana kasnije Beograd je bio domaćin Evropskog prvenstva i umorne odbojkašice su na kraju poklekle protiv Italije u finalu.
Tada je Terzić odlučio da se povuče s mjesta selektora i Odbojkaški savez Srbije je krenuo u potragu za novim. Nije dugo tražio, jer je brzo sve dogovorio s Danijelom Santaralijem. Italijan je imao veliko iskustvo s najboljim klubovima u Evropi već prvo ljeto je sa odbojkašicama Srbije postao prvak svijeta.
Ipak tada se pojavio Odbojkaški savez Turske s ogromnom novčanom ponudom koju Santareli nije mogao odbiti. Umjesto njega stigao je dotadašnji selektor Turske, Đovani Gvideti i njemu je malo nedostajalo da odmah postane prvak Evrope, ali je Srbija u pravoj drami u pet setova poražena u finalu od Santarelija i Turske.
Zatim su uslijedile priprema za Olimpijske igre, cilj je bio jedan, a to je zlato, posebno znajući da je ovo posljednje takmičenje Maje Ognjenović u dresu reprezentacije. Odlučeno je da se u Ligi nacija igra s drugim timom i da se pruži šansa mladim odbojkašicama.
Kako se bližio kraj Lige nacija tako su se okupljale i najbolje odbojkašice iz Srbije i krenule su s pripremama. Odigrale su par prijateljskih mečeva, a Gvideti je par puta mijenjao konačan spisak i na kraju je odlučio da ne vodi Anu Bjelicu koja je praktično jedina zamjena za Tijanu Bošković.
Žrijeb je Srbiju spojio s domaćinom Francuskom, Sjedinjenim Američkim Državama i Kinom. Pobjeda u prvom kolu protiv Francuske nije mogla puno pokazati, jer domaćin nije na nivou najboljih selekcija svijeta.
Ipak ono protiv Amerikanki je već pokazalo da ovaj tim ne igra na svom maksimumu. Lako je selekcija Sjedinjenih Američkih Država stigla do 2:0 i onda su srpske odbojkašice na Tijaninim leđima stigle do 2:2 i bile blizu preokreta, ali je doživljen poraz.
Tada, a i u meču s Kinom Gvideti je puno mijenjao. Za razliku od Terzića koji je u toku utakmice znao napravit maksimalno 3,4 izmjene, ovaj je toliko pravio tokom seta. Tražio je najbolji tim, ali se u tom traženju pogubio i doživljen je poraz od Kine s 3:1, što je znači put na Italiju.
Ono što je bitno napomenuti da je Tijana Bošković protiv Kine imala čak 39 poena i prosto se tu vidi problem ovog tima. Bilećanka je vukla sama, tačnije praktično je bila jedina opcija u napadu, a kada je stanje takvo protivnicima je puno lakše da pronađu rješenje za pobjedu.
Odlično je Srbija krenula protiv Italije, koja nikada ranije nije prošla četvrtfinale na Igrama. Imale su 19:14 i onda opet pad, preokret Italijanki i osvajanje seta. Poslije toga više ništa na terenu nije bilo isto i sve je vodilo ka trijumfu Italije.
Odbojakšice Srbije su završile meč u suzama, a Maja Ognjenović je prva istupila pred medije i kazala da je to kraj u dresu reprezentacije.
“Bilo je emotivno, trudila sam se da nemam nikakvu emociju – da li je posljednje, da li je opraštanje… Nisam dozvolila da me omete. Niti sad imam neku emociju – jao kraj. Svakako da jeste – teško je za prihvatiti. Ali, mislim da je ovo jedini put da su svi moji bili tu. Inače sam bila emotivna, raspala sam se na Noletov govor. Imale smo juče i neki naš video u Selu, gdje nam se naši javljaju, šalju želje, pozdravljaju… Bilo je veoma emotivno posljednja dva dana. Mnogo se plakalo i mislim da je to bio ogroman naboj za sve nas. Prevelika želja i sve to. Nije bilo jednostavno ostati priseban i prihvatiti poraz – prijatelji i porodica na tribinama, a rezultat je izostao” – navela je Maja.
Tijana Bošković je kratko rekla da je razočarana i da nisu bile na svom nivou, a Gvideti je izašao pred medije i kazao da je on kriv i da više neće biti selektor Srbije.
Sada ide potraga za novim selektorom, trećim od u tri godine i to je jedan od razloga ovakvih igara. Terzić je preuzeo selekciju kada Aleksandra Uzelac i Hena Kurtagić koje su dio ovog tima nisu bile ni rođene i one su krenule da se bave odbojkom baš zbog tih sjajnih rezultata, pa im je malo nedostajalo da zaigraju pod vođstvom Terzića.
Ovom timu je potreban kontinuitet na klupi, neko ko ih dobro razumije i možda je pravo vrijeme da se dovede domaći trener. Sistem i tim postoje, iz mlađih selekcija dolazi još sjajnih odbojkašica i samo je potrebno da se sve to dobro uklopi. Tijana ima 27 godina i sigurno može u još jednom olimpijskim ciklusu predvoditi ovaj tim.
Više od godinu dana je ostalo do Svjetskog prvenstva koje će se održati u pet azijskih država. Pritom Liga nacija postaje sve bitnija, jer je Svjetska odbojkaška federacija (FIVB) napravila takav sistem će se u budućnosti dosta toga odlučivati preko rang liste, a baš ta Liga nacija će donositi ogroman broj poena. Kao svaki ozbiljan tim, a to ženska odbojkaška reprezentacija Srbije jeste, potrebno je napraviti plan za Los Anđeles 2028. godine.
S ovakvim sastavom cil je uvijek zlato, a baš kao što je Novak Đoković na svojim petim Igrama konačno stigao do zlata, red je omogućiti Tijani Bošković i ovoj generaciji da napravi isto.
