Pod obručem: Od ljubavi do mržnje - general Vujošević

Duško Vujošević, čovjek na čiji pomen imena košarkaški kuloari u Srbiji, ali i u regionu promjene raspoloženje, a zavisno od toga koje klupske boje podržavate, u skladu sa tom činjenicom definišu se emocije među kojima se najviše ispoljavaju ljubav i mržnja. Ne treba biti mnogo pametan i zaključiti da se uz mnogo više elana, ali i lijepih uspomena navijači beogradskog Partizana uvijek rado prisjećaju “generala Vujoševića”, dok druga strana Topčidera nikada nije bila prijateljski nastrojena prema, kako to “Dule” voli istaknuti – jugoslovenskom treneru. 

Kada se podvuče “refa” riječ koja najbolje opisuje lik i djelo Duška Vujoševića, koji danas slavi 62. rođendan, ogleda se u terminu “poštovanje”. Ovo nije priča o broju osvojenih trofeja čije nabrajanje bi oduzelo pozamašan dio teksta, već o krvavom radu, trudu i znoju koji služi kao osnovna metodologija rada, te predstavnika stare škole na čiji pomen srca starijih ljubitelja kožne narandžaste lopte posebno zaigraju, a drhtanje u “boji glasa” upotpunjuje oči ispunjene suzama.

Dule
Foto: Srdjan Stevanović

Ono na čemu je tokom cijele svoje karijere insistirao Vujošević ogleda se u njegovim riječima tokom jednog od intervjua koji su postali kult, a identičnu riječ kult možemo upotrijebiti i među Partizanovim navijačima među kojima jedan od najuspješnijih trenera u istoriji jugoslovenske košarke odavno ima status “božanstva”.

“Ja sam ubijeđen da ako se radi na takav način, kako smo mi radili, dosta stvari u Srbiji mogu da budu na evropskom nivou. Tu su jako bitni sljedeći kriterijumi, da može da se pogriješi u tome kakav je neko igrač ili još lakše, kakav će igrač biti, ali ono pri čemu ne smije da se pogriješi jeste kakav je neko čovjek. Prosto tu moraju da budu ljudi koji su spremni, ne da podnesu, nego da isprave tuđu grešku. Pa čak i onda kada je greška u izboru šuta ili nekom trenutku egoizma, ali suština svega je da igrač to ne kritikuje, već da se vrati sprintom i baci za tu loptu kao da je on napravio tu grešku. E tada se pali mašina” – govorio je Vujošević.

Njegove metode rada nešto su o čemu i danas sa osmijehom na licu rado spominju bivši igrači Partizana, koji su svoj put ka svjetskim zvijezdama košarke na globalnom nivou utabali upravo braneći crno-bijele boje pod dirigentskom palicom Duška Vujoševića. Ipak, i u takvom ambijentu njegovi igrači uspjevali su pronaći prostora za fantastičnu atmosferu uslovljenu pružanjem maksimuma na parketima širom Evrope tokom takmičarskih utakmica. 

“Ne zna mnogo ljudi da je on imao ključeve od stanova mlađih igrača i da je mogao da upadne u bilo koje doba. Nije to radio svim igračima, ali jeste igračima za koje je mislio da su talentovani i da mogu da igraju Evroligu ili NBA. Među njima smo bili ja, Nikola Milutinov, Bogdan Bogdanović. Imao je ključeve od naših stanova. Provjeravao nas je da li izlazimo negdje, ako smo htjeli da izađemo u neki klub ili u grad poslije ponoći morali smo da tražimo njegovu dozvolu i da se vratimo do 3 ujutru i da mu se javimo kad se vratimo” pričao je fantastični šuter Davis Bertans u jednom od intervjua, ali tu nije bio kraj Vujoševićeve vojničke discipline:

“Čak ponekada i kada bi neko od nas htio da mu djevojka prespava, morali smo da tražimo dozvolu. Noć pred utakmicu to nikako nije moglo. U tom periodu života bilo je dobro da imamo nekoga ko nas kontroliše, jer je lako u tom dobu skrenuti s puta. Vidjelo se da mu je stalo i da je brinuo o igračima, iako nekima to djeluje ludo. Mi smo morali da živimo s time da bismo uspjeli u košarci”.

Kada se uzme u obzir sve navedeno kroz šta su Bertans i družina prolazili u godinama košarkaškog sazrijevanja, rad, red i disciplina urodili su plodom o čemu svjedoče i mnoga dostignuća na parketima širom svijeta, među kojima je i nedavno postavljeni rekord karijere bivšeg snajpera Partizana.

Čovjek koji je u svakom trenutku svoje karijere radio apsolutno sve što je moguće kako bi pritisak javnosti, očekivanja navijača i mnoštvo bočnih udara preusmjerio direktno na svoja leđa, da bi njegovi izabranici neometano sazrijevali i odnosili pun plijen protiv najboljih evropskih ekipa. 

Možda je to ponekad bilo za apetite mnogih košarkaških sladokusaca bilo previše, jer broj konferencija za medije u kojima košarka nije bila na prvom mjestu uveliko je trocifren, ali brojka igrača koji za svoj uspon i dostizanje najviših uspjeha u karijeri iskazuju ogromnu dozu zahvalnosti upravo prema Vujoševiću ne može se izbrojati. 

Vujosevic
Foto: Srdjan Stevanovic/Starsportphoto

“Rudnik” u Pioniru svjedočio je mnogim kaznenim vježbama, višesatnim treninzima, pedagoškim metodama, ali u kombinaciji sa svim navedenim elementima strah u redovima protivničkih timova ogledao se u “grmljavini” strmih tribina sa kojih su Partizanovi navijači “probijali zvučni zid”. Takva atmosfera dovodila je do ludila i djelioce pravde kojima nije bilo nimalo lako suditi u Beogradu, o čemu svjedoči i priča Vujoševića koja je “ugledala svijetlost dana” prilikom snimanja dokumentarnog filma “Časovi ljubavi”.

Poslije dugih deset minuta italijanski arbitar Luiđi Lamonika presudio u korist beogradskog tima koji je u čuvenoj sezoni 2009/2010 upisan kao prvi sastav koji je savladao katalonsku Barselonu rezultatom 67:66. Trener Partizana vršio je pritisak, “Pionir” je ključao, a Lamonika se u kraćem dijalogu obratio crnogorskom treneru riječima: “Dule nemoj to da radiš, od ove odluke mi zavisi karijera”.

“Od ove odluke i nama zavisi karijera” – surovo iskreno odgovorio je ljubimac Partizanovih navijača.

Neizostavan dio cijele priče o čovjeku koji je jedini u istoriji Evrolige osvojio nagradu za najboljeg trenera “Aleksandar Gomeljski” bez da je podigao trofej najelitnijeg evropskog takmičenja jesu i humoristične situacije sa treninga, kojih je ipak bilo, ali o njima se mnogo manje piše i priča u odnosu na “spartansku disciplinu”. Jednu takvu anegdotu otkrio je lično Vujošević, a osim sjajnih rezultata sastava koji su predvodili Bogdan Bogdanović, Davis Bertans, Dragan Milosavljević, Žofre Lovernj po smislu za humor isticao se simpatični Francuz Boris Dalo.

“U svoj sistem treninga ubacio sam da se kao kazna za tri uzastopno primljena koša trči kamikaza ili da oni koji izgube viču ‘Ja sam magarac’ ili slično. Onda se desi da Boris Dalo umjesto toga galami ‘Ja sam Gagić, ja sam Gagić’. To su takve scene bile, ne mogu naravno da pričam sve iz svlačionice. Bilo je tu šala i na račun članova stručnog štaba, odnosno sportskog direktora od strane tih klinaca” opisao je Vujošević.

https://www.facebook.com/podobrucem/photos/a.324570611602960/805195753540441/?type=3

Njegove težnje da izgradi karakter sportiste koji će predstavljati društveno poželjnu pojavu u svakom kutku okrutnog svijeta ogledaju se u njegovim stavovima vezanima ne samo za posvećen trening, već i za čitanje, odlazak u pozorište, a pažnja o detaljima koji će im biti od koristi u razgovoru sa svim društvenim okruženjima, bilo to oni sportski, kulturološki ili možda pedagoški.

“Mi smo naporno radili na terenu, radili preko bola, što nije karakteristika tijela već karaktera. Htio sam da svaki igrač, kada se završi trening, bude bolji nego kada je trening počeo i da između treninga ne rušiš ono što na treningu izgradiš. Pokušavao sam da od njih napravim neku vrstu elite koja ode u pozorište, koja čita. Nije išlo lako, ali na kraju, dva posto svih ljudi čita, pogotovo je to rijetkost kod mlađih generacija koje nemaju koncentraciju. Borio sam se za to. Kod nekih, kod Milenka Tepića ili Vladimira Lučića, to je postalo nešto njihovo, usvojeno, nešto što shvataju kao dio svojih prednosti i ističu”.

ZVEZDA BAYERN 130
Foto: Srđan Stevanović/Starsport photo

“Lučić na pripremama reprezentacije kaže: ‘Mi smo iz Partizana, mi čitamo’, a neki, iz drugih sredina, rasli su i razvijani u uvjerenju da čitati nije dovoljno muški, gajili su kulturu da onaj koji ne pije, taj je p… Pokušavao sam da napravim drugačiji kult sportskog života, nemoj da se napijaš, nemoj da se tetoviraš, uđi kompletno u imidž sportiste. 

Kada naporno trenirate, ne volite lako da gubite. Nekad sam htio napornim treningom da ih izvedem iz svježine, da bi se velikim brojem ponavljanja razvila automatizacija. Svi pokreti u košarci su stečeni refleksi, stiču se ponavljanjem, a gube se prestankom ponavljanja. A i naporni treninzi su važni da bi imali potrebu za odmorom, da ne bi vilenili i ponašali se, što kaže jedan moj bivši prijatelj, kao zumbuli. Izazovi su veliki, rano dođu do para, do popularnosti, slava je teška i mnogi im govore: ‘Treba da se živi’, što uopšte nije tačno” detaljno je opisivao Vujošević.

dusko vujosevic 291 1
foto: Pedja Milosavljevic / STARSPORT

Uz sve navedene igrače i košarkaška imena, skoro pa nemoguće je staviti “na papir” najbolju petorku koju je trener Vujošević vodio za vrijeme svoje karijere, ali on sam na jako težak način uspio je izdvojiti ubitačni sastav od kojeg se “ledi krv u žilama”.

“Teško pitanje… Idealna petorka bi možda bila: Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Žarko Paspalj, Vlade Divac i Nikola Peković”nakon nekoliko sekundi razmišljanja izrekao je Vujošević.

PARTIZAN ZVEZDA 52
Foto: Srđan Stevanović/Starsport Photo

Kolika je trenerska veličina Duško Vujošević najbolje opisuje jedna anegdota bivšeg košarkaša Partizana, ali i Crvene Zvezde, Milana Dozeta. Čovjek koji je omiljen u košarkaških kuloarima širom regiona, posebno u Aleksandrovcu gdje je proveo divne četiri godine u društvu Korslija Edvardsa, Branka Jorovića sa kojima je ostao zakinut za Evroligu 2011. godine otkrio je kakve savjete je dobio upravo od “Duleta” pred jako bitan “večiti derbi” početkom 21. vijeka. 

“Pionir je bio prepolovljen na dva dijela velikom zavjesom na sredini terena, a ja sam u to vrijeme igrao u jako dobroj formi. Na drugoj strani Partizan je završio svoj trening, a ja sam istrčao na parket ranije od mojih saigrača kako bih odradio šuterski trening. U prolazu Duško Vujošević je zastao i nakon nekoliko sekundi posmatranja pozvao me na kratko. Uputio mi je takve riječi koje su se odnosile na moj šut, pri čemu bih trebao mnogo više lakat pri izbačaju postaviti prema sebi, a korigovao mi je i poziciju nogu. Ja sam ostao bez teksta, a slušajuću njegove savjete dodatno sam unaprijedio šut. Da stvar bude još impresivnija taj derbi sam odigrao jako dobro ubacivši oko 20 poena. To govori o tome kakve je veličina trener Vujošević” – ispričao je Dozet.

Čovjek koji je svom zanimanju posvetio apsolutno svaki trenutak svog života, radeći to uz mnogo uspjeha ostao je bez zdravlja, ali kada se osvrne iza sebe, nekolicina sportista koji svojim anegdotama u pisanom izdanju mogu ispuniti cijelu jednu prostoriju prosječne biblioteke nešto su što mu niko na svijetu ne može oduzeti. Pročitani redovi iznad samo su mali dio mozaika za čiji je umjetnički dojam najzaslužniji upravo Vujošević.

Za sami kraj, legendarnom stručnjaku možemo poželjeti samo što manje zdravstvenih problema, jer način života “generala Vujoševića” ogleda se u spartanskom principu da se ljudi poput njega apsolutno uvijek iz bitke vraćaju sa štitom, a nikada na njemu. 

Pripremio: Dejan Gajić

Postavi odgovor