Robert Rikić, košarkaš MZT-a, dao je opširan intervju za MeridianSportBH. Između ostalog, govorio je o aktuelnoj sezoni, ostatku svoje karijere, drugom sportu kojim se bavio do svoje 17. godine, kao i lošim iskustvima iz jednog od bosanskohercegovačkih klubova.
Robert Rikić je rođen 1990. u Mostaru, a trenutno nastupa za skopski MZT, koji se takmiči u Ligi Sjeverne Makedonije i Drugoj ABA ligi. Sa 218 cm visokim centrom smo razgovarali u Banjaluci, za vrijeme posljednjeg turnira regionalnog šampionata.
Njegova ekipa je u prvoj utakmici u “Boriku” poražena od Sutjeske sa 56:55, nakon što je Jovan Vojinović postigao pet poena u samom finišu. Potom su uspješnom realizacijom Adema Mekića u ključnim trenucima sa 76:75 savladali Podgoricu, da bi rezultatom 83:75 bili bolji od Vojvodine.
“Vojinović jeste dao tih pet poena, ali ne bih rekao da je baš to presudilo. Ta prva utakmica je bila stvarno neefikasna, imali smo problem sa izgubljenim loptama, a desile su i neke promjene i povrede u timu, sve to je psihički uticalo na nas.
Drugi meč je takođe bio težak, ali hvala Bogu, dobili smo ga pa smo se mogli malo i opustiti pred treći, u kome smo slavili nešto lakše.
Naglasak nam je na odbrani, ali imamo i sjajan napadački potencijal, sposobni smo da postižemo mnogo poena i više nam odgovara takva igra” – započeo je Rikić.
Iskusni Mostarac je prošlu sezonu započeo u Pragu, gdje mu je trener bio Dino Repeša, sin istaknutog hrvatskog stručnjaka Jasmina Repeše. Potom se preselio u Euro Nikel iz Sjeverne Makedonije, odakle je prešao u svoj trenutni klub.
“Sezonu sam počeo u Češkoj, u Pragu kod trenera Dine Repeše, sa kojim sam davno i igrao u Zrinjevcu i Zagrebu. Vjeruj mi, Dino ima nevjerovatno znanje, a dvije godine je mlađi od mene, rekao bih da će nadmašiti svog oca. Ušao je u Košarkaški savez Češke, no Hrvatska ga je sada vratila zbog sjajnih rezultata i vodiće njihovu mladu reprezentaciju.
Nimburk je u Ligi Češke imao 92 ili 93 uzastopne pobjede, a mi smo prekinuli taj niz tako što smo ih pobijedili 20 razlike. Njegov sistem mi je baš odgovarao i igrao sam dobro na obje strane terena, kao i cijela ekipa, bilo mi je stvarno odlično. Ipak, imao sam ugovor na tri mjeseca i zbog raznih razloga nisam želio da ga produžim.
Nakon Češke, pauzirao sam mjesec dana, imao sam neke opcije i razgovore za Ligu Poljske, međutim to se na kraju izjalovilo. Ubrzo je došla ponuda iz Euro Nikela, koju sam prihvatio, što se ispostavilo kao dobra odluka.
Postao sam glavni igrač ekipe, ušli smo u finale nacionalnog prvenstva prvi put nakon deset godina i na kraju sam proglašen za MVP-a lige. Nažalost, izgubili smo finale od MZT-a, koji je u ljetnoj pauzi najviše zagrizao za mene da ih pojačam, brzo smo se dogovorili i započeli jednu lijepu priču” – objasnio je Robert.
Član MZT-a je uporedio svoje brojke iz prošle i ove sezone, a potom je govorio i o ciljevima ekipe iz Skoplja:
“Prošle sezone sam trošio više lopti i više sam vremena provodio na parketu, možda sam zbog toga bio produktivniji, no sada je situacija drugačija. Igramo timski sa raspoređenim minutažama, roster nam je pun kvalitetnih košarkaša i svako je sposoban da rješava. Znam da uvijek mogu imati još bolji učinak, ali rezultati su tu i zadovoljan sam.
Primarni ciljevi su nacionalni trofeji, kao i ulazak u ABA ligu. Klub je poslao prijavu da bude domaćin završnog turnira Druge ABA lige, što bi, ako se ostvari, bilo zaista sjajno. Dali bismo sve od sebe da obradujemo naše navijače povratkom u najviši rang regionalnog takmičenja, gdje MZT kao klub i pripada.
Naravno, značilo bi i nama kao igračima da smo dio tog velikog uspjeha. Za sada sve ide svojim tokom, mada smo imali malih problema sa povredama, tako da se nadam da ćemo u nastavku svi ostati zdravi”.
Zanimljiva činjenica je da je Rikić do svoje 17. godine igrao rukomet, koji ga je odveo i do reprezentativnih selekcija Hrvatske. Ipak, odlučio je da svoj sportski put nastavi u košarci, a ovog perioda svog života se prisjetio na sljedeći način:
“Bavio sam se rukometom od svoje desete do 17. godine, na kraju sam bio i u planu za Mediteranske igre, gdje je moja generacija osvojila zlato, ali sam se tada već odlučio za košarku, pa tako nisam ni išao na turnir. Igrao sam sve osim desnog krila i golmana, a po završetku karijere su počeli da me koriste i na pivotu, fazon: ‘Baci mi loptu visoko, jer bio sam viši od svih, da uhvatim, okrenem se i zabijem’ (smijeh).
Rukomet mi je pomogao mnogo u smislu agilnosti, koordinacije i istezanja, pogotovo jer sam rastao jako brzo. Na tome dosta mogu zahvaliti Zoranu Dokiću iz Doboja, koji je takvim stvarima pridavao najviše važnosti, kao i Damiru Saltariću, koji me i uveo u taj sport. Tranzicija s rukometa na košarku je bila laka, pogotovo iz trokoraka u dvokorak, jer već su me učili da mi je trokorak nepotreban s obzirom na visinu, pa su se fokusirali na brzi dvokorak i šut.
Kad sam krenuo s košarkom, imao sam osjećaj za šut, a krasilo me i dobro trčanje s obzirom na moju visinu, što je još jedno veliko hvala rukometu. Na pripremama bih uvijek trčao norme sa bekovima, a ne sa centrima. Košarku sam igrao i ranije za školu, a probao sam još mnogo stvari, imam osjećaj za sport. Na primjer, kada sam bio u Igokei, igrali smo fudbal i prvi put su me birali posljednjeg, naravno zbog visine, a drugi put prvog, ima nešto u onome da izgled vara (smijeh). Ista situacija mi se dogodila i u Euro Nikelu”.
Vratili smo se na početke košarkaške karijere glavnog aktera ove priče. Roba se iz rodnog Mostara preselio u Dubrovnik, potom u Zagreb, a u međuvremenu je prošao i kroz probe u dva najistaknutija španska kluba.
“Na počecima sam radio sa Brankom Princom, ocem Vedrana Princa, koji je testirao da li mogu da se prebacim na ovaj sport. U međuvremenu se javio Darko Kunce iz Dubrovnika i preselio sam se tamo, igrao sam završni turnir Juniorskog prvenstva Hrvatske sa godinu starijim od sebe. Tada sam prvo bio na probi u Barseloni, pa je došao taj turnir sa Dubrovnikom, a zatim i Evropsko prvenstvo u Madridu.
Onda sam otišao na probu u Real, gdje sam provodio dosta vremena sa Nikolom Mirotićem, da bih se potom vratio u Dubrovnik, u kome sam ostao godinu dana. Igrao sam i za seniorski i za juniorski tim. S obzirom na to da sam tek počeo trenirati košarku, imao sam jako dobru sezonu za juniore, gdje sam prosječno bilježio skoro 30 poena po meču” – naveo je Rikić, pa dodao:
“Na kraju sezone, došla je ponuda od Zagreba, koji je danas nažalost ugašen, to se činilo kao lijepa priča. U klub je stigao i Mario Hezonja, a tu su još bili Dario Šarić, Miralem Halilović, Dominik Mavra, Domagoj Bubalo, Toni Prostran itd. Ipak, ozbiljniju priliku i nešto veću minutažu su dobili samo Šarić i možda Halilović. Mi smo se često seljakali, npr. Dario i ja smo igrali zajedno u Dubravi.
On je pokrivao apsolutne sve pozicije, bio je čudo, a i sada je, međutim niko se u Zagrebu nije naigrao i prodao. Šarić i Hezonja su osvojili juniorsku Evroligu, a bili su i prvaci Evrope, tako da je fokus uglavnom bio na njima. Ideja je bila da se svi razvijamo, no u praksi je slučaj bio drugačiji. Ja sam imao ugovor na pet godina, a ostao sam četiri, te sam zatim otišao u Široki”.
Mostarac je u Širokom dobio priliku da pokaže kvalitet, što je sjajno iskoristio, a potom je prešao u podgoričku Budućnost, u kojoj se zadržao do 2016. godine.
“U Širokom sam odigrao odličnu drugu sezonu, u kojoj sam imao sjajnu statistiku, bio sam najbolji košarkaš i MVP Lige BiH, dominirao sam na obje strane parketa. U finalu smo sa 3:1 izgubili od Igokee, a ja sam u tim trenucima imao kilu, sa kojom sam igrao četiri mjeseca. Sljedeće ljeto sam otišao u Budućnost.
Dragan Bokan me želio, ali sam kasnije načuo da Igor Jovović, tadašnji trener, nije dijelio njegovo mišljenje. Kad god bih ušao na teren, odigrao bih dobro, samo nisam dobijao pravu minutažu. Bili smo ozbiljna ekipa, osvojili smo domaći kup i ligu, igrali smo top16 fazu Evrokupa, a u mojoj prvoj sezoni smo bili i drugi u ABA ligi, pa smo na fajnal foru poraženi od Cedevite sa 3:2.
U drugoj sezoni smo bili prvi u regionalnom takmičenju, ali smo potom izgubili od Mege. Koliko god mi je bilo krivo što smo doživjeli poraz, bilo mi je drago što se to dogodilo baš protiv tog tima, prvenstveno zbog Nikole Ivanovića, koji je tada bio otjeran iz Budućnosti i dobio je neku vrstu osvete. Iako je moja treća godina ugovora u Podgoričanima bila na snazi, došlo je do raskida jer nisam želio provesti još jednu godinu ne znajući da li ću igrati ili ne, pružili smo si ruku i mirno se rastali” – ispričao je Robert.
Kao čovjeka koji mu je najviše pomogao u dosadašnjoj karijeri, 31-godišnjak je istakao kondicionog trenera Matu Brekala. Saradnju sa njim je opisao ovako:
“Kad sam završio sa Zagrebom, vratio sam se kući u Mostar i započeo trenirati sa kondicionim trenerom Matom Brekalom. U to vrijeme sam bio jako mršav, imao sam skoro 20 kilograma manje nego sad. Usudim se reći da mi je Mate pomogao najviše u mojoj karijeri i na tome sam mu vječno zahvalan.
Radimo od 2012. godine i imao je velik uticaj na razvoj moje karijere, kao i na mentalni razvoj, u smislu da mi je usadio radnu etiku koja je jako bitna u profesionalnom sportu. Došao sam do velikih i kvalitetnih klubova uz njegovu pomoć i još jednom želim da ponovim da sam mu mnogo zahvalan”.
Baš Brekalo je bio jedan od najzaslužnijih za to što je Robert karijeru nastavio u Igokei. Odlični centar se u redovima Aleksandrovčana zadržao od 2016. do 2019, a posebno se osvrnuo na saradnju sa Draganom Bajićem, trenerom “Igosa”.
“Upravo Brekalo je bio zaslužan za moj odlazak u Igokeu, došli smo u kontakt sa Draganom Bajićem i nije nam trebalo mnogo vremena da se dogovorimo. Bajić je odličan, srčan je i stalo mu je, ponekad je malo nagao, ali je stvarno super čovjek, uvijek mi je drago kad ga vidim. Milutin Latinčić i Zoran Petković su takođe radili odličan posao za skauting i video, svi oni sjajno shvataju košarku i imaju odličnu hemiju.
Bili smo kao jedna familija, a Igokea je stvarno bila uredna i što se tiče isplata, izuzetno mi je lijepo vratiti se tamo i ostao sam u kontaktu sa ljudima iz kluba. Bajić je otišao u mojoj drugoj sezoni pred kraj Lige BiH, potom nas je preuzeo Žarko Milaković, pa Nenad Trajković, da bi poslije njega na klupu stigao Dragan Nikolić, koji posjeduje tu neku ludu energiju kao Baja.
Upravo to je ono što nas nekad i motiviše, znamo da Baja nikada ne misli ništa loše, sutra pričamo i kaže nam da ništa nije tako mislio, ne možeš da mu zamjeriš. Bio je i jedan video sa mnom koji je postao viralan, kada je rekao da će me udariti tablom po glavi (smijeh).
Iskreno, ja u tom trenutku uopšte nisam slušao ni čuo šta mi govori na tajm-autu, bio sam u svom filmu i samo sam čekao da on ispriča svoje, pa da idemo dalje da dobijemo utakmicu” – prisjetio se Roba.
Temu razgovora smo prebacili na Zrinjski, u koga je Rikić prešao 2019, poslije završetka saradnje sa Igokeom. Iako je to klub koji mu je u srcu od rođenja, period proveden u njemu mu nije ostao u lijepom sjećanju.
“U mojoj posljednjoj godini u Aleksandrovčanima, bili smo suspendovani iz domaćeg šampionata, ali ljudi iz Igokee su gospoda, rekli su nam da ćemo svejedno biti plaćeni, da to nije naša krivica i da možemo da idemo kući, a tako je i bilo. Potom su me zvali iz Zrinjskog i moram naglasiti da nismo potpisali nikakav ugovor već smo si pružili ruku. Znao sam da oni imaju finansijske probleme, a volio bih da kažem da nikome ne bih poželio da ide tamo, dok god su u klubu određeni nestručni ljudi.
Ako se neko i odluči na taj potez, moj savjet svima je da se prilikom potpisa ugovora dobro osiguraju na sve moguće pravne načine. Zvali su me sa pričom: ‘Dođi, pomozi nam, ti si naš Mostarac’, na temelju čega smo si i pružili ruku, a ne potpisali ugovor, što je bila moja velika greška. Kada si iz grada na Neretvi, Zrinjski ti je sve, ne moraš pratiti svaku utakmicu, ali opet ga voliš. Drago mi je zbog fudbala, a žao zbog rukometa, koji je propao. Žao mi je i što košarka propada, jer da se razumijemo, to područje je izuzetno bogato talentima iz mnogih sportova. Visoki smo, ili kako bi rekli za nas, kršni smo i nadareni za sport, a nemamo uslove za razvoj sportista.
Tu pogotovo mislim na dvoranske sportove, a svi znamo da je Mostar poseban slučaj kada je u pitanju dvorana. Kada pogledaš reprezentaciju Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, shvatiš da ne može funkcionisati bez Hercegovaca. Nije mi jasno kako neki to ne prepoznaju, a ljudi koji vode HKK Zrinjski su po mom mišljenju nestručni. Vjerujem da bi momci, koji su kao i ja bili dio te ekipe, imali dosta toga da kažu o tome kako su tretirani i koliko su zapravo dobili, u odnosu na prvobitno potpisane ugovore” – ogorčen je naš sagovornik.
Nastavio je u istom tonu:
“Sve je bilo bazirano na njihovim obećanjima, a neću ni reći jesu li ili nisu ispoštovali dogovor sa mnom, neka to ide na njihovu dušu. Saigrači su mi govorili da su im odbijali pozive. Umjesto da oni zovu tebe da te umire, ne javljaju ti se na telefon. Dok sam bio u tom klubu, dao sam sebe za njega. Volim Zrinjski kao familiju i želio bih da u svakom sportu bude uspješan. Dao sam sve i povrijedio sam se igrajući za taj klub, to se desilo u devetoj od deset utakmica Lige 6 protiv Sparsa.
Dobio sam udarac u mišić, koji mi je pukao, tako da nisam odigrao deseti meč Lige 6 i prvi polufinalni duel protiv Sparsa, koga smo izgubili. Vratio sam se u drugom susretu, nezaliječen, bez treninga i pobijedili smo, a upravo ja sam bio najbolji igrač u tom meču i tako dao nadu za majstoricu. Rizikovao sam dodatno povećanje rupture kvadricepsa, jer još nisam bio oporavljen. U trećoj utakmici se osjetilo da nisam dovoljno spreman, poraženi smo, a potom sam se krenuo liječiti, želio sam se u potpunosti vratiti u normalno stanje. Znamo šta sam dao ja, a šta oni.
Nesposobni su da vode bilo kakav sportski kolektiv i smatram da će upropastiti klub ukoliko ostanu na njegovom čelu. Dok su ova trojica u klubu, svim košarkašima bih savjetovao da se, ako već dolaze tamo, a preporučio bih im da to uopšte ne čine, dobro pravno i zakonski ograde te potpišu FIBA-ine ugovore. Da se razumijemo, u karijeri mi se desilo da sam zbog lošeg vođenja propustio neke finansijske ponude i nikad se nisam okrenuo za tim. Život ide dalje, tako da gorak okus nije ostao zbog novca, nego poslije tapšanja po ramenu i onog: ‘Ti si naš Mostarac’. Što se mene tiče, završio sam sa njima”.
Po rastanku sa “Plemićima”, Robert je stigao u Cedevitu, no tu se nije zadržao dugo i prešao je u Split. U žutima se nije previše dobro snašao, a sezonu 2019/2020, koja je prekinuta zbog virusa korona, proveo je u tuzlanskoj Slobodi.
“Otišao sam u Cedevitu, dobro sam se snašao, ali su oni na kraju željeli ići drugim putem, a u međuvremenu me zvao Split, koji je igrao Drugu ABA ligu i Ligu Hrvatske. Obukao sam njihov dres, međutim nisam se našao na istoj talasnoj dužini sa trenerom, kome u svakom slučaju želim sve najbolje. On je imao neke svoje zamisli, a iskreno, prvi tim mu je u tom momentu možda bio i prevelik zalogaj.
Doveden sam kao glavni igrač, bio sam i najviše plaćen, a on me smatrao nespremnim, ulazio sam u igru kao četvrti-peti i jednostavno se nisam osjetio dovoljno iskorišćenim. Osjećao sam se super dok sam bio sa Cedevitom, a u Splitu i ne baš, dosta sam se trošio fizički i psihički i to ne na ispravan način. Na utakmicama sam se osjećao neiskorišteno i došlo je do rastanka.
Poslije sam prešao u Slobodu i igrao sam odlično, međutim sve je stalo sa pandemijom virusa korona. Tako se završila i moja avantura u Tuzli, ali u ‘Gradu soli’ sam upoznao odlične ljude i odatle nosim lijepe uspomene” – kazao je 31-godišnjak.
Pošto smo zaokružili priču o karijeri 218 cm visokog centra, razgovor smo ponovo usmjerili ka treninzima, odnosno njihovom formatu i kvalitetu.
“Najviše je do trenera, negdje smo znali u sali biti po tri sata, bespotrebno. Sat vremena bismo trenirali, a dva pričali, što je teško i psihički i fizički, tijelo ti se ohladi. Smatram se iskusnim i prošao sam dosta toga, te bih rekao da igračima poslije 26. ili 27. godine ne treba toliko objašnjavati neke stvari koje su već iskusili kao mlađi, bolje je dati im loptu u ruke i napraviti dobru taktiku i atmosferu.
Kod Bajića su treninzi trajali do sat i po i uživao sam u njima. Svi smo bili takmičarski nastrojeni i bilo je tog naboja, atmosfera je bila zaista vrhunska. Svugdje smo se držali zajedno i bilo je odlično, ali bih istakao da mi je najbolja atmosfera bila upravo u Igokei. Klub je bio ambiciozan, međutim svi smo bili redovno plaćeni i mogli smo se fokusirati isključivo na košarku, što zaista mnogo pozitivno utiče na psihu igrača.
U MZT-u mi je takođe stvarno fantastično, nema nikakvih problema i atmosfera je na vrhunskom nivou, imamo sve uslove. Žalosno je kada vidim šta neki drugi klubovi rade, ‘prostru se više nego što im je jorgan dug’. Obećavaju nešto što ne mogu ispuniti, a to nije fer” – objasnio je košarkaš aktuelnog šampiona Sjeverne Makedonije.
Dodao je sljedeće:
“Svaki trener ima nešto što ti pokaže, ili ti jednostavno da neku priliku. Moraš mnogo raditi, a ja nisam bio dobro vođen i malo sam kasno ušao u taj dio, dok nisam naišao na Brekala, koji mi je stvarno pomogao, čak i ne toliko košarkaški. Na primjer, kada sam bio u Zagrebu, mogu izdvojiti Željka Poljaka, odličnog trenera i bivšeg igrača Jugoplastike. On mi je pokazao neke finte, učio sam uz Antu Tomića, gledao sam ga i upijao detalje, a pomenuo bih i Nenada Trajkovića, koji je dobar u detaljima.
Ako imaš talenat, znači da ti niko ne mora ništa ‘crtati’, dovoljno je da vidiš nekog drugog i ponavljaš to što on radi. Brekalo mi je usadio radnu etiku. Nije da prije nisam radio, ali nisam radio kako treba i bio sam dosta mršav, nerazvijen. Za mjesec i po dana sa njim sam dobio deset kilograma mišića, dok sam za četiri godine u Zagrebu dobio dva-tri. Vratio bih se i na Euro Nikel, imali smo nešto stariju ekipu, sa prosjekom godina od 32-33. Nismo puno trenirali, trener je imao dosta dobar osjećaj za to da nas odmori.
Igrali smo jako dobro i bili smo iznenađenje sezone, izgubili smo polufinale Kupa i finale Lige Sjeverne Makedonije. Iako nismo trenirali, ja sam zbog te svoje navike dolazio u dvoranu i radio. U međuvremenu sam se dodatno posvetio svom tijelu i promijenio prehranu, kako bih se što više sačuvao i omogućio si što duže aktivno bavljenje ovim sportom. U kontaktu sam sa doktorom Josipom Zekićem iz Zagreba, on je vrhunski stručnjak kad je u pitanju zdrava prehrana i pomogao mi je dosta”.
Za kraj, vratili smo se MZT-u i ponovo smo govorili o ambicijama ovog kluba, kao i trenutnim prednostima u odnosu na ostale rivale u Drugoj ABA ligi.
“Kažem, imali smo nekih povreda, došli su i neki novi igrači koji se još privikavaju, ali vjerujem da će sve doći na svoje. Vojdan Stojanovski nije igrao 11 mjeseci, ali ozbiljan je košarkaš, znam šta može i vidio sam ga na djelu. Već neko vrijeme trenira sa nama, a skoro su ga uspjeli registrovati i odigrao je nekoliko utakmica za nas. Kada se vrati i njegov brat Damjan, mislim da ćemo biti mnogo snažniji. Smatram da smo centarski jako dobri, kompletna smo ekipa, samo da zdravstveno bude sve kako treba.
Još nije bilo dogovora o ostanku, prvo čekamo rezultate, da vidimo u kojem takmičenju će ekipa učestvovati naredne sezone. Svi želimo da osvojimo sve, a i ambicije uprave su trenutno nešto veće, nastojimo da uđemo u ABA ligu. Hemija je stvarno dobra i nemam nikakve zamjerke. Imali smo nekih poraza u posljednje vrijeme, ali bolje da do njih dođe sada, nego kada bude najbitnije. I dalje smo na drugoj poziciji u Drugoj ABA ligi, mada to ne znači puno u fajnal ejtu, gdje se igra na jednu pobjedu, ili si pukovnik ili pokojnik.
Ideš na protivnika koji je niže rangiran, međutim svako može dobiti svakoga, to se vidi. Mi možemo da napadamo sa svih pozicija, no rekao da bih da nam je najveća prednost u odnosu na ostale pod košem. Uz sav respekt svima, kada pogledamo sve, mislim da imamo najkvalitetniju centarsku liniju. Sve u svemu, nadam se da ćemo prvenstveno svi ostati zdravi i da ćemo ostvariti zacrtane ciljeve” – završio je Rikić.
MZT je u Ligi Sjeverne Makedonije trenutno drugi na tabeli sa omjerom od 14 pobjeda iz 17 odigranih susreta. Istu poziciju drže i u Drugoj ABA ligi, u kojoj su do sada ostvarili osam trijumfa i dva poraza.
Na predstojećem turniru regionalnog takmičenja u Širokom Brijegu, ekipa čiju klupu je nedavno preuzeo Aleksandar Petrović će redom odmjeriti snage sa Širokim, Borcem i Zlatiborom.
Sve vijesti u vezi sa bosanskohercegovačkom košarkom u narednom periodu ćete moći pronaći na našoj “Facebook” stranici pod imenom “BH Košarka”.
Piše: Nikola Ignjatić
