Tužno srpsko sportsko ljeto: Prva godina bez medalje u 21. vijeku

Šokantnim ispadanjem košarkaša u osmini finala Evropskog prvenstva, navijači reprezentacije Srbije su doživjeli godinu kao nijednu prije u 21. vijeku, a to je ona bez medalje neke od seniorskih reprezentacija.

Odbojkašice i košarkaši kao najveće uzdanice su imali istu sudbinu, tokom grupne faze su se povrijedili kapiteni Tijana Bošković i Bogdan Bogdanović, pa su u osmini finala protiv njih svoju šansu dočekali Holandija i Finska.

Registruj se bez čekanja za start jači nego ikada. 115 KM BONUSA DOBRODOŠLICE, bez skrivenih uslova, i spreman si za igru.

Vaterpolisti su uspjeli otići do polufinala, ali na kraju su se iz Singapura vratili bez medalje. Košarkašice su otišle na prvenstvo Evrope i vratile se s tri poraza, rukometaši nisu ni otišli na veliko takmičenje ove godine, dok su još preostala učešća odbojkaša i rukometašica na Svjetskom prvenstvu. 

Kada se pogledaju rezultati srpskih nacionalnih timova u olimpijskim sportovima na prvenstvima svijeta, Evrope i Olimpijskim igrama ovo bi mogla biti prva godina (ako ne računamo 2020. godinu zbog virusa korona) u 21. vijeku da nijedan tim ne osvoji medalju.

Najzaslužniji za ovaj niz su svakako vaterpolisti koji su 17 puta popunjavali godinu s bar jednim osvojenim odličjem, slijede odbojkašice s 11 godina, onda košarkaši s devet, pa odbojkaši sa osam, košarkašice četiri, rukometaši dvije i rukometašice s jednom godinom.

U pamćenju mnogih su Olimpijske igre u Rio de Žaneiru 2016. godine kada su vaterpolisti osvojili zlato, odbojkašice srebro, a košarkašice i košarkaši po bronzu, a takođe su 2015. i 2017. donijele po četiri reprezentativne medalje. Prvi put se tako nešto desilo na startu novog vijeka 2001. godine kada su košarkaši, vateprolisti i odbojkaši bili prvaci Evrope, a rukometaši treći na svijetu.

Jedan od razloga zbog kog će ova godina ostati po lošem pamćenju je to da je ona i postolimpijska. Mnogo sportista je odlučilo da završi reprezentativnu karijeru nakon Igara u Parizu, uslijedila je smjena generacija, ali i pored toga u nekim sportovima Srbija je važila za velike favorite za medalju.

Svaka prava uspješna organizacija nakon loših rezultata krene s analizama i planiranjem šta treba mijenjati u sistemu. Ono što je očigledno je da sistem u srpskom sportu sve slabije funkcioniše i da je pod hitno potrebno napraviti novi plan kako u narednim godinama imati selekcije koje prosto neće zavisiti od toga da ako se povrijedi tokom turnira jedan član tima, sve nade padaju u vodu.

Primjera kroz istoriju sporta je mnogo kako su se neki Savezi prosto preporodili. Jedan od najpoznatiji je iz njemačkog fudbala nakon debakla na Evropskom prvenstvu 2000. godine. Glavno i osnovno je bilo ulaganje u omladinske pogone, svi klubovi iz Bundeslige i Cvajte su morali osnovati svoje omladinske akademije. Dvije godine kasnije je pokrenut program Talentförderung, u sklopu kog je uspostavljeno 366 regionalnih centara za igrače od 12 do 15 godina koji su dobijali stipendije, gdje su djecu trenirali sertifikovani treneri.

Takođe uloženo je u obuku i razvoj trenera i ostalog stručnog osoblja, a rezultati su došli veoma brzo. Već 2009. godine Njemačka je bila U17, U19 i U21 šampion Evrope, došle su generacije Tomasa Milera, Manuela Nojera, Tonija Krosa i Marija Gecea koji će Nijemcima svojim golom protiv Argentine 2014. godine donijeti titulu prvaka svijeta.

Taj plan koji su Nijemci sproveli je iziskivao i dosta sredstava, no s obzirom da se u Srbiji trenutno pravi Nacionalni stadion koji bi prema najavama trebao koštati skoro milijardu evra, jasno je da sredstava ima i da bi se ona prije sveg trebala uložiti u sistemski napravljeni plan i program za razvoj sporta. Stadion će naravno privući veliku pažnju, neke velika finala evropskih takmičenja, no bez ulaganja u sopstveni sport pitanje je da li će neki srpski tim uspjeti napuniti taj stadion. 

Da se pravim planovima dolaze rezultati, na ovim prostorima je još davno pokazao Ranko Žeravica. Preuzeo je 60-ih godina prošlog vijeka reprezentaciju Jugoslavije u košarci, obišao je skoro čitavu državu, selektirao igrače, brinuo o svemu, uspostavio sistem i 1970. godine kao rezultat svega toga je došlo svjetsko zlato, čime je počeo zlatni period jugoslovenske košarke.  

Da je srpski sport u problemu najbolje se vidi kroz rezultate mlađih kategorija, gdje se u svim nabrojanim sportovima godišnje osvoje jedna do tri medalje, a ranije se znalo da samo jedan sport donese toliko odličja. Mladi sportisti sve slabije dobijaju priliku, pa smo tako imali priliku da vidimo u pojedinim momentima po deset stranih košarkaša na terenu kada igraju Crvena zvezda Meridianbet i Partizan.

Ova sezona je velika opomena, možda odbojkaši ili rukometašice izvuku godinu s osvojenom medaljom, no bez dobrog plana i sistema koji će mladima dati šansu dolazi mogućnost da ovakve godine sve češće pojavljuju.