Vlade Đurović, istaknuti srpski košarkaški trener, u razgovoru za MeridianSportBH je pričao o svojoj bogatoj karijeri, nedavno završenom Svjetskom prvenstvu i mnogim drugim temama.
Vlade Đurović je bio jedan od predavača na 3. Internacionalnoj košarkaškoj trenerskoj klinici u Tuzli, gdje je mladim trenerima predstavio teme Specifičnosti treninga sa visokim igračima i Karakteristike pripremnog i posttakmičarskog perioda. Iako je u maju napunio 75 godina, na treninzima u Mejdanu je bio veoma aktivan i kreativan, a razgovor smo započeli upravo o Klinici i Tuzli.
“Rekao sam to i trenerima, čim sam dobio Ozrenov poziv, odmah sam ga prihvatio. Klinika je odlična, kao i predavači, a KS BiH bi trebalo da možda malo više povede računa i pomogne u organizaciji ovakvih događaja, kako su i najavili. Vidi se da treneri imaju interesovanje i ljubav prema košarci.
Mladim trenerima nije lako, ja sve to znam, svjestan sam kakva je finansijska situacija. Trener mora da bude entuzijasta, neki rade za 100 evra a neki za milione. Ne mogu svi da budu Obradovići, ali moraju da pokušaju. Ima dosta talenata u Bosni i Hercegovini, ali treba dosta da se radi, da se stvore bolji uslovi” – rekao je Đurović.
Naš sagovornik je igračku karijeru započeo u redovima OKK Beograda, a u istoj ekipi je potom bio i na poziciji pomoćnog trenera. Ovog perioda se prisjetio na sljedeći način:
“Na početku sam igrao fudbal, ničega drugog nije ni bilo. Nisam bio loš. Kad sam već napunio 15 godina, krenuo sam u Gimnaziju, gdje je došao nažalost pokojni Marjan Novović Šilja, koji je bio igrač OKK Beograda. Na časovima fizičkog me primijetio i vidio da dobro skačem, znam nešto. Pitao me da li bih igrao košarku u OKK Beogradu, na šta sam pristao. Otišli smo tamo, odmah su me primili, a nakon mjesec dana sam zaigrao u prvoj postavi. Tada sam sa ovom visinom igrao četvorku, pa trojku i dvojku, a čak i jedinicu. Uglavnom, igrao sam košarku do svoje 25. godine, znači deset godina, a u prvi tim sam ušao sa nekih 17 i po. Imao sam sreću da sam godinu dana proveo sa Radivojem Koraćem, Slobodanom Gordićem, Rajkom Trajkovićem, Miodragom Sijom Nikolićem i drugima. Svi oni su bili stariji od mene desetak godina, pa su otišli u inostranstvo kada su napunili 28. Tako se otvorilo mjesto da zaigram i ja, ali su potom došli Blaž Kotarac, Žarko Knežević, Bogdan Tanjević…Imali smo dobar tim, a najviši plasman koji smo ostvarili je nažalost bilo četvrto mjesto.
Ja sam igrao malo, što me nije zadovoljavalo, pa sam rekao da ću da prestanem. Predsjednik kluba je sticajem okolnosti bio drug mog oca, te mi je rekao da ću da ostanem u klubu jer sam u njemu ponikao. Kazao mi je da ću postati trener jer je čuo da igrači pričaju kako sam ja maltene davao savjete treneru dok sam kao igrač sjedio na klupi tokom utakmica. Tako je stvarno i bilo. Treneri tada nisu mogli da šetaju ili stoje, morali su da sjede. Pored glavnog trenera smo obično sjedili pomoćnik i ja. Ja sad kao govorim ovom do sebe: ‘Sad bi trebalo da uđe Pazman umjesto Tanjevića jer ovi igraju zonu, Tanjević nema šut a Pazman ima.’ Trener me čuje, odmah ide izmjena (smijeh). ‘Sad bi trebalo da pređemo u zonu, pa opet da promijenimo’, to su ostali sve čuli. Govorili su: ‘Evo ga Đura, trener’. Predsjednik je to saznao i rekao mi da ću biti trener. Odgovorio sam mu da studiram spoljnu trgovinu, na šta mi je on poručio da će me upisati u trenersku školu, tako je to krenulo. Zatim sam morao da odem u vojsku i dobio sam dvoje djece, a trenirao sam mnogo poznatih košarkaša”.
Vlade je prvi angažman kao glavni trener imao u tuzlanskoj Slobodi, koju je sa klupe predvodio od 1978. do 1982. godine. Kako kaže, dolazak u Grad soli mu je bio vjerovatno najbolji potez u životu.
“Došao sam do pozicije pomoćnog trenera u OKK Beogradu, ali ni to me nije zadovoljavalo. Bio sam svjestan da moram negdje da idem, a u tom momentu nisam ni znao da li mogu da budem glavni trener ili ne. Bosna je tada igrala u Beogradu, a odsjedali su u Hotelu Palas, pa sam otišao da vidim kuma, Tanjevića. Popričali smo i on mi je rekao da je služio vojsku u Tuzli, te mi je predložio da odem u Slobodu. Ja sam mu odgovorio da imam ženu i dvoje djece, na šta je on kazao da moram da vidim hoću li biti trener ili neću, te da moram nešto žrtvovati. Pristao sam.
Moji otac i majka su sa Romanije, sa Sokoca i iz Rogatice, ali nisam znao gdje je Tuzla. Uzeo sam avionsku kartu od Beograda do Sarajeva, pa smo odatle automobilom išli u Tuzlu, nisam bio svjestan da bih brže stigao direktno iz Beograda, eto koliko nisam imao pojma gdje je Tuzla. To mi je bio možda i najbolji potez u životu. Srodio sam se i sa gradom i sa igračima. Sa tom ekipom sam uspio da uđem u Prvu ligu ne dovodeći nijednog igrača. Tek kad smo to učinili, doveli smo Antu Đogića iz Bosne. Radili smo kako treba, baš sam ovdje imao to predavanje o posttakmičarskom periodu.
To se izgubilo, sada su svi slobodni kada se završi sezona, a mi smo radili cijeli maj i juni, sve do prvog jula, na stvarima za koje sam ja smatrao da je neophodno popravljati. Nekom je bio potreban bolji šut, neko je trebalo da ojača, nekom je lijeva ruka bila slabija, neko nije bio dovoljno dobar dodavač itd. Radili smo na svemu i svi smo napredovali. Između mene i igrača je bila idealna razlika, bio sam nekih desetak godina stariji od njih, samo od Berislava Mijatovića nešto više. Došao sam iz većeg grada i igrao sam Prvu ligu, tako da sam se uz svoj stav uspio nametnuti kao autoritet. Nije bilo nikakvih problema u tom smislu, igrači su osjećali strahopoštovanje, da se tako izrazim” – opisao je košarkaški stručnjak iz Beograda.
Nastavio je o životu i radu u Tuzli:
“Od nekih ranijih trenera sam vidio da je neophodno da vodiš individualne razgovore sa igračima. Pozovem jednog dok ovi drugi dolje šutiraju, hoću da naučim nešto o njima. Pitam ih da li su oženjeni, imaju li djecu, braću i sestre, da li su im roditelji živi, u kakvim uslovima stanuju, šta im otac radi i slično. Ne pitam ih direktno da li imaju para, nego otprilike znam u kakvim uslovima živi kada mi kaže čime mu se otac bavi. Na kraju bih ih pitao zašto igraju košarku, zbog toga što imaju ambicije ili samo ‘onako’. Kada sam im rekao da sam došao u Tuzlu da uđemo u Prvu ligu, svi su se nasmijali, a poslije su pričali da su mislili da nisam normalan. Nismo imali ni dvoranu. Ako se Roman, čovjek koji je to čuvao, ne bi smilovao i došao, nismo bili ni u mogućnosti da treniramo.
Treninzi su trajali kratko, sat i 15 minuta, a pola igrača je imalo probušene patike, ali i u takvim uslovima smo ostvarili ono što sam želio. Nakon te prve godine, igrači su mi počeli vjerovati, tako je to počelo. Bez obzira na to što sam promijenio 26 klubova i 13 zemalja, Tuzla mi je ostala najdraža uspomena. I dan danas svake godine, prve subote u julu, dolazim u ovaj grad na okupljanje. Skupimo se i dva dana se družimo, bude mi mnogo lijepo. Tada sam imao 30 godina, naši navijači su imali i po 40-50, a ljudi iz uprave i po 60, tako da nas je danas tu vrlo malo u odnosu na prošlost. Nažalost, čak i neki igrači više nisu sa nama.
Ipak, skupljamo se i dalje i nastavićemo sve dok nas ima. Živio sam kod jedne žene kao podstanar, ona se zvala Hanulica Gulanović. Prihvatila me tako da to nije normalno, zavoljela me. Koristio sam njen kućni telefon, ali sam joj plaćao račune jer je imala malu penziju. Kada sam dobio prvu platu, kupio sam joj kafu, kilu šećera i litar ulja, pa me ona izljubila i zaplakala je. Poslije smo napredovali te su ljudi iz kluba htjeli da me premjeste u poseban stan, ali nisam promijenio mjesto boravka četiri godine. Hanulica se molila za mene pred utakmice i vjerovao sam u to, rijetko sam gubio u Tuzli na domaćem parketu”.
Đurović je kroz svoju igračku i trenersku karijeru sarađivao sa mnogim legendama regionalne, ali i evropske i svjetske košarke. Dva imena se posebno izdvajaju, a to su Radivoj Korać, sa kime je igrao u OKK Beogradu, te Dražen Petrović, koga je trenirao u ekipi Šibenke.
“Korać je bio takva zvijezda da to nije bilo normalno. Košarka tada nije bila toliko popularna kao danas, a on je bio jedini koji je u tom segmentu mogao da priđe fudbalerima. Uvijek je davao preko 30 poena. Imao je svoj ćošak u Knez Mihajlovoj, i danas se to zove ‘Koraćevo ćoše’. Tu je dolazio sa svojim društvom, ali je to uvijek trajalo do 21h. Od pet do sedam je bio trening, pa su se oni nalazili oko pola osam. Korać je potom od 21h išao na opersku ili baletsku predstavu u Narodno pozoriste.
Bio je kulturan čovjek koji nikad nije nosio odijela, nego uvijek džempere, kojih je, kako kažu, imao oko 50, svih mogućih boja. Volio je to. Igrao je šah, bio je pionirski prvak u stonom tenisu… I fudbal je igrao odlično. Bora Stanković im je davao da igraju fudbal baš zato što je Korać to tražio. Oni tu zakrve, znaš kako igraju.
Ja sam znao da je on tamo, bioskop Jadran je bio odmah pored tog ćoška. Upoznam novu curu i kupim karte, a namjerno dođem nešto ranije da malo prošetamo Knez Mihajlovom. Samo što bi krenuli, evo njih. On je bio pametan, pa bi shvatio sve, prišao bi mi i pozdravio me, te se upoznao sa djevojkom. Rekao bi mi da je sutra trening u pet, kao da ja to nisam znao (smijeh). Izašao bi da me kao podsjeti.
Bio je izuzetno obrazovan, iako nikada nije diplomirao jer nije stigao. Prve pjesme Bitlsa je donosio u Beograd, to se puštalo na drugom programu Radio Beograda, svi voditelji su ga obožavali zbog toga. Prije se nije tako lako putovalo, nije bilo lako doći do tih stvari” – ispričao je Vlade.
Potom smo se okrenuli Petroviću, koji je bio poznat kao nevjerovatan radnik:
“Dražen je tada bio mlad. Bio je velika zvezda ali u malom gradu, dok je Korać taj status imao u Beogradu. Petrović je svakako napravio veću karijeru, igrao je i u NBA ligi. Teško ih je upoređivati jer su potpuno različite ličnosti. Dražen nije imao veze sa šahom i stonim tenisom, a i fudbal je slabo igrao, međutim bio je veći radnik. Korać nije volio jake treninge i teretanu, dok je Petrović radio sve što mu se kaže. Ustajao je u šest, pa bi išao u dvoranu da šutira do pola osam, a potom se brzo istušira i nastavlja u školu u osam. To je trajalo do 13h, što znači da nije mogao da stigne na trening u 11h.
Kad bi završio sa školom, otišao bi u dvoranu i uzeo njihov telefon, pa me zvao i rekao mi da je stigao. Ja nisam stanovao daleko, tako da bih brzo došao da s njim uradim individualni trening. Večernji timski trening je bio u 18h, pitao sam ga kako će stići da se odmori od njega, na šta bi on samo odgovorio da nema veze. Ja sam ujutru dolazio nekoliko puta da radim sa njim, ali sam vremenom prestao jer je bilo baš prerano. Draženu je onda lopte vraćao njegov drug Neven Spahija, danas poznati trener. Kada bi imao više vremena, ubacivao bi po hiljadu lopti, nevjerovatan radnik.
Da nije bilo te fatalne nesreće, ko zna šta bi se desilo. Dražen je imao i nesreću da ode u Portland gdje su u to vrijeme igrala dva strašna beka, Klajd Dreksler i Teri Porter. Drugo, trener je bio slabašan kao karakter i nije smio da ga gura. Ovi su njega ubijali na treninzima, a vidjelo se kakav je igrač kada je prešao u Portland Trejlblejzerse. Rolando Blekmen, četvorostruki ol-star i drugi najbolji strijelac Dalas Maveriksa svih vremena, rekao mi je: ‘Kakav je igrač ovaj Dražen, tri puta mi je proturio loptu kroz noge na treningu, kakav šut i tehnika. Ja sam dobar šuter, ali ne znam šta je ovo što on radi s loptom'”.
Okrenuli smo se aktuelnim dešavanjima iz svijeta košarke, a prvo smo prokomentarisali Luku Dončića, za koga je naš sagovornik istakao da je već prestigao prerano preminulog Petrovića.
“Mislim da je Luka nadmašio Dražena jer je napravio više u NBA ligi. Dončić je fizički jači od Petrovića, ali je pitanje koliko će trajati, malo je težak. Rano je postao zvijezda. Real ga je uzeo rano i igrao je pored Serhija Ljulja, Rudija Fernandeza i ostalih strašnih košarkaša, odmah se vidjelo kakav je. Zatim je došao u NBA ligu gdje je imao sreće, kao i Dirk Novicki, da zaigra za Dalas, čiji predsjednik ga obožava. Mora da se smiri. Ipak, ja ga razumijem, iako ga ne opravdavam. Sudije na Svjetskom prvenstvu ga nisu baš štitile, bilo je faulova. Da su sudili arbitri iz NBA lige, on bi na svakoj utakmici šutirao najmanje 20 slobodnih bacanja.
Luka krene na prodor, protivnik ga udari, a njemu ne bude ništa jer je jak i težak. Da je na njegovom mjestu neko slabiji, posrnuo bi. Dva puta ne sviraju prekršaj, a treći put možda i nije faul, ali on šutira iznerviran zbog ovih prethodnih pa onda dobije tehničku. Drugo, ta Slovenija nije tim. Luka hoće više nego što ta ekipa može. Kada govorimo o Dalasu, Dončiću su za nešto više potrebni kvalitetniji centri. Doveli su Kajrija Irvinga, ali to nije ono što mu je potrebno kad on svakako mnogo šutira.
Slovenija je mala zemlja koja je sportsko čudo. Sad su osvojili bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u odbojci, znači u tome su trenutno bolji od Srbije. U fudbalu su tu negdje blizu, u rukometu su bolji. Vaterpolo nemaju, ali u zimskim sportovima su najjači, u biciklizmu su među najboljim na svijetu, a dobri su i u atletici. Mislim da njihova publika previše očekuje. Pogledaj, ispale su Australija, Francuska, Španija i Italija, koliko su to velike zemlje, a Slovenija nije zadovoljna jer se nije plasirala u polufinale. Malo se tu pretjeruje” – objasnio je Đurović.
Govorili smo i o nedavno završenom Svjetskom prvenstvu, gdje je Srbija zauzela drugo mjesto poslije finala sa Njemačkom.
“Svjetsko prvenstvo je po kvalitetu bilo slabije nego što sam očekivao. Najkvalitetnija ekipa je bila Francuska i odmah su ispali. Da sam ja na mjestu Vensana Kolea, dao bih ostavku. Isto bih učinio i da sam na mjestu one trojice majstora iz Sjedinjenih Američkih Država, ono je strašno. Bruka je da onakva ekipa igra onako, ja bih se stidio. Čak i sa onakvim sastavom je trebalo da budu prvi.
Najbolji trener je Luka Banki, trener Letonije, jer je izvukao najviše. Bili su peti bez dvojice najboljih igrača, a dobili su velike ekipe poput Španije i Francuske. Njemačka je imala Denisa Šrudera, plejmejkera koji je definitivno bio najbolji. Odigrao je loše protiv Letonije i to je trebalo da izgube, ali je poslije odlučio finale” – kazao je Đurović, pa se fokusirao na tim Svetislava Pešića:
“Srbija je u toj utakmici imala samo Avramovića, te prosječne Bogdanovića i Petruševa. Ostali su bili daleko ispod. Milutinov, Gudurić, Marinković, oba Jovića, niko nije iskočio. Veliki hendikep je bio povreda Dobrića odmah na početku, on je bio vrlo važan. Mislim da su podlegli atmosferi. Pešić je poslije izjavio da je Milutinov bio povrijeđen, što je u redu, ali on je pomislio: ‘Bićemo prvaci svijeta, biću proglašen za najboljeg centra’.
Do tada je i igrao fenomenalno, ali je podlegao, kao i ovi drugi. Bilo bi mnogo bolje da su igrali protiv Amerikanaca. Srbija je imala neke vrlo povoljne okolnosti. Prvo, Simanić je ostao bez bubrega, što je postao slučaj koji je potresao cijelu Srbiju, svi su počeli da se interesuju. Drugo, u tu utakmicu sa Kanadom smo ušli bez previše opterećenja jer smo obezbijedili plasman na Olimpijske igre, igrali smo samo za medalju. Dobio si Litvaniju i izgubio od Italije, to je sve što si uradio, ono u grupi su bili lagani protivnici.
Protiv Litvanije je bila velika pobjeda, ali opet je sreća što su Litvanci prije toga igrali sa Amerikancima, gdje su se emotivno istrošili. Pogađali su sve, istrošili su se i došli ispumpani. Do polufinala, Srbija je pobijedila samo Litvaniju, a Kanada Francusku, Australiju, Španiju i Letoniju, četiri velike ekipe. Bilo je tu i sreće, ali svaka čast, ljudi i treba da slave”.
Nakon priče o igračima, dotakli smo se i trenera, sa posebnim akcentom na razliku između stratega sa ovih prostora u odnosu na ostatak Evrope.
“Treba da imaš talenat za prepoznavanje talenta, ali je neophodna i hrabrost. Baš zbog toga su naši treneri imali uspjehe po Evropi, osvajali su prva mjesta sa stranim ekipama, npr. Ivković, Obradović, Maljković, Pešić itd, zato što su hrabriji od Francuza, Italijana i ostalih. Da francuski trener dođe u Srbiju, nikada ne bi ništa napravio. Razlika nije u znanju, nego u personalitetu. Naš trener odmah uđe u sukob sa glavnim igračem, pocijepa mu majicu, a ovi drugi košarkašima maltene govore ‘Vi’. Igor Kokoškov je odličan trener ali je naučen na američki način rada, sve je mirno, tiho i sređeno.
Velika je razlika. On je kao glavni trener Finiks Sansa bio posljednji tokom cijele sezone, a nije dobio otkaz tokom nje. U Evropi je to nezamislivo. Ako izgubiš dvije utakmice, najbolje što može da ti se desi je da te zovu u kancelariju pred vlasnika. Takođe, na američkim univerzitetima, treneri su najvažniji i najplaćeniji, dok je u NBA potpuno drugačije. Neki od posljednjih igrača sa klupe imaju veća primanja od trenera u NBA ekipama. NBA je cirkus do plej-ofa, tek tada je to lijepo za gledati” – rekao je 75-godišnjak.
Sljedeća tema razgovora su bila djeca, čiji se pristup košarci vremenom promijenio. Sve vidljiviji je i uticaj roditelja, koji se veoma često miješaju u trenerski posao.
“Oduševio sam se kada sam vidio terene koje je u Tuzli napravio Jusuf Nurkić, nema ništa ljepše. To bi trebalo da bude puno u svakom trenutku, međutim bio sam tamo dva-tri dana i nisam vidio nikoga, čak ni da šutiraju ili makar igraju tri na tri. Današnja djeca su mnogo drugačija. Ja sam već dosadan, dosadan sam i svom sinu, a ni vas dvojica ne možete da shvatite i vjerujete šta je to bilo ranije. Drugačije se živjelo. Zamisli da te u ono vrijeme otac dovede na trening. Da sam ja došao sa tatom na trening, ne bih mogao da živim od zafrkancije, morao bih da bježim. Slavnića ili Kićanovića da otac dovede na trening, ma bježi.
To je počelo poslije devedesetih godina. Država se podijelila i dobio si ljude koji su se obogatili na tom ratu, kao i one koji su osiromašili u istom. Na primjer, čovjek koji je isfrustriran jer mu je plata mala, a ima ženu i djecu, nastojao je da se oslobodi bijede kroz dijete koje igra košarku, jedva bi čekao da dođe neki menadžer i pošalje ga u Beograd. Drugi slučaj je taj da je neko bio igrač, ali nije uspio, pa si stvori iluziju da neko iz njegove loze i prezimena mora da uradi nešto i onda udari po sinu.
Ako dijete nije zaljubljeno u košarku, od toga nema ništa. Uvijek se mora govoriti da je škola prva, a košarka druga. Međutim, ako je njemu košarka treća-četvrta, nakon društva, telefona, djevojke i ostalog, od toga nema ništa, bolje da prestane da trenira. Takođe, sinovi poznatih košarkaša rijetko nadmaše karijeru svojih očeva. Rijedak je slučaj Marka Jarića, iako je po meni Srećko Jarić mnogo bolji igrač od njega. Marko je bio fizički bolji i otišao je u NBA, dok su Srećka koljena ‘ubila'” – istakao je Đurović.
Za kraj, govorili smo o dominaciji Crvene zvezde Meridianbet i Partizana, te budućnosti srpske reprezentativne košarke:
“Crvena zvezda Meridianbet i Partizan će ponovo biti u vrhu, ABA liga nije interesantna jer se oni baš izdvajaju. KLS je ista priča, kao i Kup Srbije. Ko će drugi da ulaže u košarku? Kruševac, Niš, Kragujevac i Novi Sad su veliki gradovi, mogli bi da izdržavaju svoje klubove, ali zašto da se ulaže novac u to kada su tu ovakvi Zvezda i Partizan, ne bi imali šanse protiv njih.
Cijela Srbija je podijeljena na navijače Zvezde i Partizana, sve je manje ljudi koji podržavaju svoje lokalne klubove. Ostali se ne mogu takmičiti ni u fudbalu, a mogu jedino u ženskoj odbojci, gdje su tu Jedinstvo Ub, Železničar Lajkovac, Jedinstvo Stara Pazova… To je zbog toga što Zvezda i Partizan nisu zainteresovani za žensku odbojku, a bili bi prvi da jesu. To je problem sporta u Srbiji, ali svi imaju probleme, baš sam pratio i stanje u reprezentaciji BiH” – kazao je Đurović, pa završio:
“Mislim da je Nikola Jović perspektiva srpske košarke. Gledao sam ga u OKK Beogradu, za koga je nastupao prije Mege. Nije puno igrao u Majamiju, ali je promijenio mehaniku šuta. Ima dobrog trenera, a i Pet Rajli ga posmatra, ne bi ga uzeli bez razloga i pretpostavljam da će od naredne sezone imati mnogo veću minutažu. Tu su i Aleksej Pokuševski i Nikola Topić, zajedno sa Jokićem, Avramovićem i Micićem imamo osnovu za budućnost. Ne plašim se za budućnost Srbije”.
Internacionalna trenerska košarkaška klinika u Tuzli je ove sezone kao predavače ugostila Vladu Đurovića, Marijanu Mladenović, Draganu Svitlicu, Ademira Zurapovića, Nenada Trunića i Vladimira Koprivicu.
Specijalni gost je bio Aid Berbić, član Upravnog odbora Košarkaškog saveza BiH. Klinika u Tuzli će od naredne godine dobiti dodatnu dimenziju, pošto će postati jedan od tri ovakva događaja koji će biti obavezni za sve trenere koji su u procesu dobijanja licence.
Pripremili: Ivan Vuković i Nikola Ignjatić
