Duško Vujošević, jedan od najboljih trenera u istoriji Partizana, dao je zanimljiv intervju za “Reflektor”, a neke njegove dijelove ćemo prenijeti u nastavku.
Razgovor je započeo tako što je Vujošević komentarisao svoje trenutno zdravstveno stanje.
“Osjećam se dosta dobro. Moje zdravstveno stanje je narušeno uslijed lošeg tretmana dijabetesa dva koji je ostavio svoje posljedice, ali je sad stabilno u smislu da se ne pogoršava dalje. To skupo plaćeno iskustvo me je naučilo da više ne čekam u pogledu na terapije i tretman posljedica tog šećera”.
Legendarni trener je istakao da je najviše naučio od profesora Aleksandra Nikolića, a potom se okrenuo svom prvom inostranom angažmanu u Granadi u sezoni 1989/1990.
“Moji odlasci u inostranstvo uvijek su bili nevoljni. Ja tada nisam otišao sa namjerom da dugo ostajem. Partizan mi je uvijek bio u srcu, ali ne samo Partizan, nego i mogućnost rada na maternjem jeziku sa vrhunskim talentima koji su u to vrijeme u Jugoslaviji bili na dispoziciji duži niz godina, tako da je svaki moj odlazak u inostranstvo bio odlazak da bih se vratio. Pa tako i taj odlazak u Španiju, gdje nisam imao odgovarajući motiv i energiju za učenje jezika, niti sam se pripremao da duže ostanem i gdje sam se na prvi poziv Partizana da se vratim odmah i vratio. Dakle, moj cilj nikada nije bio da radim u inostranstvu i to je imalo svoje posljedice koje su jasne”.
Vujošević se nakon sezone u Španiji ekspresno vratio u Partizan, gdje je ostvario sjajan rezultat time što je samo neprikosnovena Jugoplastika bila bolja od njegovog tima, a potom je uslijedio još jedan prekid saradnje i prelazak u redove najvećeg rivala. O ovom periodu je rekao sljedeće:
“Tu se klub po meni ponio nekorektno. Kada sam se vratio, klub je za cilj postavio ulazak među prve četiri ekipe u prvenstvu, a sezonu prije te se borio za opstanak. Istovremeno se obavezao da za kuću na Bežanijskoj Kosi, čiji jedan dio sam ja već bio isfinansirao novcem koji sam dobio odlaskom u Granadu, uplati ostatak iznosa i da ta kuća time postane moje vlasništvo”.
“Te sezone se u ekipu vratio i Žarko Paspalj nakon izleta u NBA. Time je praktično ugovor, koji je imao prije odlaska u NBA i koji je mirovao dok je on bio u Americi, ponovo postao važeći, a on je istovremeno imao unosne ponude od drugih klubova. Nije postojala spremnost kluba da se sa njim sjedne i razgovara po tom pitanju, a on je način da iznudi odlazak našao u tome da vrši neku vrstu opstrukcije treninga. Klub se u to nije miješao, a ja sam dosta kasno reagovao i tim je kroz to dosta patio, bez obzira što je kasnije došlo do plasmana u finale plej-ofa. To je bio jedan od razloga koji su doveli do toga da moj odnos sa ekipom nije bio onakav kako bi trebalo da bude. Drugi je bilo forsiranje Danilovića koje je dovelo do nezadovoljstva pojedinih igrača. Na kraju sam ja bio žrtva tog nezadovoljstva i te neriješene situacije sa Paspaljem, iako su sportski ciljevi čak i premašeni”.
“Podsjetiću da je taj plasman u finale plej-ofa Partizanu omogućio učešće u Evroligi sljedeće sezone, koju će na kraju i osvojiti, i to sa timom koji sam uglavnom ja selektirao i formirao. Dakle, po završetku sezone klub je meni saopštio da bi bilo moralno da ponudim ostavku i ja sam je momentalno pismeno i podnio. Neposredno po ostavci, klub je povukao akceptni nalog za kuću na Bežanijskoj kosi, a novac koji sam ja bio uplatio mi je vraćen. Radilo se o nekih 30 hiljada njemačkih maraka u momentu uplate, međutim zbog devalvacije dinara ja sam dobio tek nekih 13 hiljada maraka nazad. Sve u svemu, jedna jako neprijatna situcija”.
“Što se tiče mog odlaska u Crvenu zvezdu, mora se naglasiti da tadašnji odnosi i prilike nisu bili kao u današnje vrijeme, niti je Zvezda u bilo kojem smislu bila favorizovana u odnosu na Partizan. Bilo je tu i malo ljutnje i revolta, ali sam prije svega zbog želje da živim i radim u Beogradu otišao u Zvezdu”.
Tokom karijere, “Dule” je, pogotovo u Partizanu, imao priliku da radi sa nekim od najboljih i najtalentovanijih igrača Evrope. Teško mu je izabrati najkvalitetnije, ali ipak je uspio sastaviti ličnu idealnu petorku.
“Ja sam imao sreću i privilegiju da u Partizanu tokom svih tih godina treniram različite generacije vrlo talentovanih igrača. Naravno da sam vremenom sticao sve veće iskustvo i taj talenat za ovaj posao, koji sam očigledno posjedovao, usavršavao. Tako da sam svakako bio bolji trener onim generacijama koje su dolazile kasnije. Idealna petorka bi možda bila: Đorđević, Danilović, Paspalj, Divac i Peković” – rekao je Vujošević, a potom se fokusirao na strance:
“Mogu da kažem koja dvojica su meni najdraži. To je Blejk Step, koji je radio sve što je bilo potrebno timu, igrao na poziciji i jedan i dva, sjedio na klupi bez pogovora, a nekad igrao i povrijeđen. Drugi je Lorens Roberts iz one generacije koja je igrala fajnal for Evrolige. Igrače koji su dolazili kod nas kao klinci od 16-17 godina i koji su učili srpski jezik, istinski zavoljeli Partizan, trpili neredovna primanja i druge probleme, ja ne smatram strancima. Bertans, Veseli, Vesterman, Lovernj ili Dalo su djeca Partizana, njih najviše volim, ali oni nisu stranci”.
Sljedeća tema razgovora je bila trenutna situacija u beogradskom klubu, a na pitanje da li bi neki igrači mogli naći mjesto u nekoj od njegovih ekipa, iskusni stručnjak je odgovorio sljedeće:
“Kako ne, tu su prije svega Trifunović, Zagorac, Jaramaz i Mozli. Naravno, morali bi da koriguju ponašanje i odnos prema radu, ali po potencijalu bi svakako imali mjesta u nekoj mojoj ekipi. Zagorac može više, ali njegova je odgovornost što to nije tako i on je glavni krivac za to. Ja ne znam šta se tu sve dešava, pa ne mogu da ulazim u neke ozbiljnije analize, ali on u svakom slučaju ima puno veći potencijal od ovoga što pruža. Ponavljam, to je prije svega njegova krivica, ali i treneri snose određenu odgovornost za to. Lako je uništiti igrača, to može svaka budala. Zadatak trenera je da u saradnji sa igračem učini sve da se taj talenat razvije do maksimuma”.
Poznato je da je Vujošević svoje izabranike tjerao da čitaju knjige. Neki su to odlično prihvatili, no nekima je bilo nešto teže promijeniti navike.
“Pa, ja sam uvijek nastojao da te knjige budu u sklopu interesovanja tih igrača, a nekad su to bile i knjige koje čak ni ja nisam pročitao. Cilj bi uvijek bio da se knjiga lako čita i da igrač tako zavoli čitanje, da kroz nju počne da čita i druge knjige. Lučić je tako recimo postao veliki čitač. Njemu sam dao ‘Bludnog sina’ Bukovskog, što je kod njega izazvalo takav interes za Bukovskog da je sva njegova djela isčitao i on je poslije toga postao baš ozbiljan čitač. On i dan-danas mnogo čita i hvali se time, kaže: ‘Mi smo iz Partizana, mi čitamo’. Neki kažu da nije dovoljno muški čitati, ima i takvih budala. Dobar čitač je i Tepić, a drugi su bili tako-tako. Ko recimo nikako nije čitao, nego je plaćao sestri da čita pa mu prepriča knjigu, u slučaju da ga ja propitujem, bio je Peković. Dragana Milosavljevića sam stalno molio da pročita ‘Grobnicu za Borisa Davidoviča’, ali nikada je nije pročitao. On kad je bio mali, našao je vlas kose u knjizi, tada mu se zgadila knjiga i od tada ne čita. Eto, oni su predstavnici te neke druge strane. Ali, znate, jako malo ljudi čita generalno, bilo da su u pitanju političari, intelektualci ili obični ljudi. Tek 2% populacije čita, pa je i u sportu tako. Ja sam uvijek pokušavao da svoje igrače vaspitavam tako da postanu intelektualna elita, ali nije se to kod svih zapatilo” – rekao je rođeni Podgoričanin.
