Ambiciozni te pretenciozni roditelji su često jedan od glavnih razloga zbog čega mladi fudbaleri u ranoj dobi dođu do odluke da napuste pa i zamrze ovaj sport. Glavni pomoćnici su im tu, takozvani “ćevap” novinari.
Ne dozvoli da te ambicija izjede iznutra
Iako je ambicija potrebna svakoj osobi da uspije u nečemu tokom svog radnog vijeka, isto tako ne smijemo dozvoliti da nas višak iste izjede iznutra te da na kraju figurativno rečeno “izgorimo” u onome čemu težimo.
Upravo bi ovo trebao biti jedan od možda i glavnih roditeljskih savjeta za sve mlade fudbalere, pogotovo kada oni dođu u formativne tinejdžerske godine, ali ipak situacija na kraju ispadne totalno drugačija.
Roditelji na koncu priče budu glavni rušioci omladinskih snova u uspjehu kroz fudbal, jer se danas zbog činjenica da je pregršt informacija dostupno široj javnosti desi da upravo roditelji prenose svoje lične ambicije na djecu.
Taj prenos stvorenih ambicija iz možda ličnog neuspjeha jednog ili oba roditelja često rezultuje time da mladi fudbaler pokušava ostvariti ciljeve zacrtane od njih, a često su oni ili neostvarivi ili u tom datom momentu prosto nemogući.
I umjesto da od malih nogu uživa u fudbalu, taj isti mladi igrač kroz vrijeme razvije mržnju prema sportu i totalno se distancira od istog, a zašto?
Odgovor je prost, iz jednog očajanja odnosno tuge, jer nije mogao ispuniti očekivanja zadata od strane roditelja te se zbog toga osjeća kao jedan neuspjeh.
Ta riječ ambicija bi se u drugačijem terminu mogla prevesti na jedan pritisak, a iako sam pritisak može i treba da bude zdrav, stvoren kroz sam razvoj igrača, kroz utakmice, kroz borbu za ulazak u ekipu, šta mislite kako je mladom čovjeku kada na sve te ajmo reći prirodne tokove sporta dodate i pritisak najvoljenijih.
Poruka je tako u ovom segmentu da roditelji moraju pustiti svoju djecu da sama kroje svoju sportsku sudbinu, te da kroz zdrave savjete pomognu njima u tom cilju te da ih “puste” svojih neostvarenih snova.
Pretencioznost modernog doba
Koliko ste samo puta vidjeli da se jedno dijete istakne u odnosu drugog iz jednog te samo jednog razloga koji nema apsolutno nikakve povezanosti sa sportom.
Radi se naravno o opremi, kopačkama, torbama, dresovima, i ostalim rekvizitima koji te ne čine boljim igračem, ali te čini istaknutijim u očima roditelja koji se takmiče jedni između drugih u jeftinom elitizmu.
Naravno, ne govorim da ne treba opremiti igrača, ali u kojoj se mjeri danas stvara razlika među omladincima je prosto zapanjujuća te zabrinjavajuća.
Prvi koji ovu situaciju u “Ratu oprema” između pomahnitalih roditelja iskorištavaju su upravo oni kojima bi to trebalo biti u nekoj najmanjoj brizi, a to su sami klubovi i škole fudbala.
Ukoliko se vratimo nekoliko godina unazad, imali smo samo da dječak ili djevojčica moraju kupiti dres, šorc te štucne kluba, jer kada realno pogledamo njima ni ne bi trebalo više u nekom uzrastu od 6,7 do 10,11 godina.
Poslije toga se krenulo sa dodatnim paketima, dodaj ovoliku svotu novca za klupsku torbu, pa onda ovoliko za sve već nabrojano i još trenerku, pa onda još toliko i na sve to jedna te dvije majice.
Sa tim je i krenulo takmičenje roditelja koji mogu ponosno i uzdignute glave na jednoj popodnevnoj kafi da ustanu i kažu: “Vidi šta sve moj mali/la ima!”.
Putem te takmičarske razonode onih navodno zrelijih, među samim mladim fudbalerima je došlo do jednog takmičenja koje na kraju krajeva često dovede do podsmijeha.
Kao žrtve završe ona djeca koja ne mogu da kupe, odnosno njihovi roditelji ne mogu da priušte “ekstra big mega large” paket opreme, te na kraju slušaju svoje kolege iz kluba kako se hvališu sa svojim novim stvarima.
Često i tada mnogi napuste onu igru koja se svijetom naziva “prelijepom igrom”, a zbog čega, zbog trenerke, majice ili para kopački koje nisu 200KM nego eto “samo” 50.
“Alo dodaj loptu, ne driblaj, ‘đe’ to stojiš, šta to radiš, ma ‘đe’ gledaš ti to?!”
Ah svi koji smo bilo kada prisustvovali nekoj utakmici omladinskih selekcija smo bar jednom u životu upoznali famozne “pomoćne trenere” koji znaju razlog i rješenje svih problema. Naravno u većini slučajeva oni kolokvijalno rečeno nemaju pojma.
Nažalost, često roditelji djece sebi daju za pravo da komentarišu sudijske odluke, poteze trenera koji im se ne smiju suprostaviti jer ode članarina i što je najgore igru saigrača pa i svog djeteta.
To sve utiče na ponašanje saigrača koji će u jednom trenutku usmjeriti gnjev ka djetetu koje je jedino krivo jer ima, pa ajmo reći “pomahnitalog” tatu ili mamu na tribinama.
Lično sam prisustvovao slučajevima kada zbog neprijatnosti koje otac ili majka izazovu vikajući te “urlajući” sa strane dovedu do toga da neki od mojih saigrača u djetinjstvu napuste fudbal.
“Ja kupio ovo, ja kupio ono, a moje dijete ne igra!”
Još jedna bolest modernog omladinskog fudbala i sporta generalno, su te neke vrste ucjena zbog navodno djela koja su učinjena čisto iz dobrote srca.
Tako recimo, jedan od roditelja kupi karton soka, jedan obezbijedi sendviče, a neki slatkiše. Pa svi se pitamo kakav je tu problem, pa to je baš lijepo?
Pa problem je što se te stvari izokrenu te ih isti dobročinitelji u nekim slučajevima, u ova vremena sve češće, koriste da bi kupili trenerovu lojalnost, odnosno naklonost.
Time pokušavaju obezbijediti svom djetetu mjesto u timu, a kada njihov potomak ne igra onda krenu u ofanzivu sa najoštrijim riječima i glavnim pitanjem: “A što moj mali ili mala ne igra?”.
Na to pitanje treba postojati jednostavan, nekada možda i pomalo hladan odgovor od strane, koji može glasiti: “Trenutno su neki drugi igrači ispred njega, ne radi dovoljno na treningu ili ne pokazuje dovoljnu zainteresovanost za sport na treningu”.
Uglavnom, ljudi “manite” se sokova, sendviča i ostalog ako zaista nemate dobre i lijepe namjere, već pustite trenera i ljude oko njega da rade svoj posao.
Ograničiti druženja
Pored sokova i ostalih načina podmićivanja, treneri nekada upadnu u jednu zamku te naprave veliku grešku stvarajući neka druženja, sa opet određenom grupom roditelja.
Tako treneri sa recimo roditeljima od 7-8 polaznika njihovog kluba ili omladinske prave okupljanja u vidu roštilja, kafanskih izlazaka te stvari sličnih tome.
Takva stvar, poput već iskritikovanih sendviča i sokova, često dovodi da na terenu igra tek taj broj dječaka ili djevojčica, te se zna desiti da neko dijete ne dobije niti jednu jedinu minutu igre.
To je apsolutno nedopustivo u ranom dobu kada fudbal treba da je jedan izvor zabave, te kasnije kada se neko od igrača odluči baviti fudbalom da ne dobije priliku da se pokaže.
Samim tim, trener je jedna vrsta pedagoga odnosno učitelja i on nije tu da se druži, ispija alkohol, jede roštilje i “trača” sa roditeljima već da se bavi jednim te primarnim ciljem, a to je sportska i kroz to ljudska edukacija onih najmlađih.
Napomena, niko ne govori da trener treba da bude tako reći “divljak” i da ne komunicira sa roditeljima, već sve to mora imati normalne granice prigodne za jednog sportskog radnika.
Glavni pomoćnici, “ćevap novinari”
Naravno, u sportskom novinarstvu ima bezbroj novinara koji iskreno i čistim srcem rade na promociji kako seniorskog tako što je nama sada i bitnije omladinskog fudbala.
Ipak, dosta je onih koji i dalje rade po principu “porcija ćevapa=vijest o tvom mladom pulenu”, odnosno neka vrsta novčane ili druge naknade za to da se pohvali određeni mladi igrač.
Ne bi to toliki problem bio da toga nema puno, bar kod nas, ali na svu žalost sporta u Bosni i Hercegovini je toga pregršt i time mnogi mladi igrači gube svoj zasluženi medijski prostor.
Taj medijski prostor u ovom slučaju ide onom realno najmanjem procentu najtalentovanijih koje je jednostavno nemoguće objaviti na neki portal ili u štampi, ali onaj veći procenat ide na ove koji imaju plaćene promocije u vidu 50KM i porcije ćevapa ili nekog drugog mesnog proizvoda, najčešće jagnjetine ili svinjetine.
Ostalim mladim fudbalerima kod nas ostaje onaj minimum prostora, te se najčešće mogu eksponirati u samostalnoj redakciji te trošku putem društvenih mreža.
Svaki problem sa roditeljima te novinarima kojima u inat, te zbog njihovog načina djelovanja, neću dati puno prostora, se mora što prije iskorijeniti jer ćemo u protivnom ugasiti i ono malo fudbala što je ostalo.
Klubovi će ostajati bez djece jer roditelji neće da djeca treniraju u timovima pored njihovih kuća već to moraju biti oni najveći, djeca će odustajati od sporta zbog neizdrživog pritiska, a profitiraće neko sasvim treći.
Stoga pustimo naše najmlađe da uživaju u lopti, da stvaraju prijatelje za života na samom fudbalskom borilištu te da na kraju dana izrastu u srećne i produktivne ljude.
Sportski pozdrav i živio fudbal!
