Čuveni srpski košarkaš Željko Rebrača govorio je u intervjuu za španski “Gigantes” da se čuvena generacija reprezentacije Jugoslavije kod kuće osjećala kao Bitlsi, jer su sve pobjeđivali.
On je rekao da su tih devedesetih imali želju svima da pokažu da su najbolji.
“Htjeli smo svima da pokažemo da smo najbolji, da svima isprašimo tur. Plašili su se kada igraju protiv nas, širom svijeta su nas pratili i gledali šta radimo, a mi smo ih pobjeđivali po 20 razlike. U Srbiji smo bili kao Bitlsi, svi su nas voljeli, sve smo pobjeđivali. Bila je sjajna atmosfera u vezi sa tim kako igramo” – izjavio je Rebrača i dodao:
“Kada odeš u restoran, jedeš za džabe. Mogao si da radiš šta hoćeš. U tom smislu, naši životu su bili dobri. Sami smo radili dobre stvari, pobjeđivali smo najbolje timove svijeta i to u vrijeme dok su nas bombardovali. To nam je davalo energiju da pokažemo svijetu da smo bolji nego što druga strana priča o nama. Teško je objasniti to, bili su to posebni momenti“.
Zatim se dotakao priče o finalu Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine.
“Nisam bio spreman za takvu utakmicu. Imao sam samo 24 godine, bio sam mlad i mršav. Nisam mogao da igram protiv Šekila O’Nila, Hakima Olajdžuvona ili Dejvida Robinsona. Bili su mnogo kvalitetniji i snažniji od mene, ali probao sam da se nadmećem sa njima. Vlade Divac je imao mnogo više iskustva od mene, jer je u to vrijeme već igrao u NBA ligi” – rekao je Rebrača i nastavlja:
“Za mene je to bilo dobro iskustvo da vidim gdje sam. Utakmicu prije te smo igrali sa Litvanijom, pobjedili smo ih, a ja sam sačuvao Arvidasa Sabonisa, što je bilo dobro za mene. U to vrijeme sam još učio, radio na sebi, na dobijanju mišića, kako bih mogao da budem konkurentan. Tih godina košarka je bila mnogo teža nego danas, kada je svako sposoban da šutne sa devet metara. Borba pod koševima koju smo mi vodili danas ne postoji“.
Rebrača je zatim ispričao zanimljivu anegdotu sa Željkom Obradovićem iz vremena dok je trenirao u Panatinaikosu.
“Sjećam se prvog gostovanja sa Panatinaikosom u Moskvi, protiv CSKA, bila je to teška sezona za nas. Veče pred utakmicu velika pažnja tokom treninga posvećena je igri pet na pet. Čak se i on aktivirao da bi nam pokazao šta da radimo. Blokirao me je jakim udarcem po ruci. Nisam ništa rekao, ali sam pomislio u sebi: ‘Šta to radi?’… Kada se trening završio, prišao sam pomoćnom treneru i pokazao mu ruku koja je pomodrila. ‘On je lud, pogledaj šta mi je uradio’. Poslije je Obradović rekao da su igrači ped**i. Kada sam to čuo, rekao sam okej” – rekao je Rebrača i dodao:
“Dva mjeseca kasnije situacija se ponovila, samo u Atini. Igrali smo pet na pet i Obradović je pošao da me blokira, ali sam ušao u njega snažno i skoro ga pregazio. Borio se za vazduh ležeći na zemlji neko vrijeme. Svi igrači su pritrčali, misleći da će me izbaciti sa treninga. Pomoćni trener Dimitris Itudis je zurio u mene, a Obradović je bio bijesan. Tražio je Itudisu da nastavi trening i prišao mi, obrativši se na srpskom: ‘Rebrača, ne možeš to da radiš tokom utakmice’. Jednostavno sam mu odgovorio: ‘Obradoviću, sjećate li se noći pre utakmice u Moskvi? Ovo vam je za to’. Od tada me je više poštovao, ali mi smo se međusobno mnogo poštovali. Bio je težak, ali veoma dobar, izvukao je maksimum iz mene. Uvijek bi te natjerao da pružiš 100 odsto svojih mogućnosti“.
Rebrača je sa reprezentacijom Jugoslavije dva puta bio prvak Evrope, jednom svijeta i jednom olimpijski vicešampion.
