Analizirali smo utakmicu između Sarajeva i Tuzla sitija, te predstavili ideje dva trenera kao i ono što je prevagnulo na stranu gostiju koji su ovom pobjedom praktično osigurali nastup u evropskim kvalifikacijama.
Ekipa Tuzla sitija je na Koševo stigla sa drugog mjesta i sa sedam bodova prednosti nad Sarajevom kojem je ovo bila možda i najvažnija utakmica u sezoni. Bordo tim bi eventualnom pobjedom smanjio zaostatak za protivnikom te bi uhvatio priključak za mjestima koja osiguravaju izlazak u evropska takmičenja.
Scena je bila spremna, najveći stadion, domaći teren i veliko samopouzdanje nakon prolaska u finale Kupa. Sarajevo je moralo osvojiti tri boda, a drugačiji rasplet od toga bi uništio svaku nadu da se do kraja prvenstva može ispraviti kiks. I sasvim je logično da su s obzirom na sve navedeno oba trenera izabrale jednostavne, ali potpuno različite planove u skladu s onim što im je trebalo iz ove utakmice.
Činjenica je da u ovakvim duelima određenu prednost ima ekipa kojoj odgovara i neriješen rezultat pa se samim tim mogu odlučiti na nešto defanzivniju postavku budući da nemaju imperativ postizanja pogotka od samog početka. U suštini, mogu se orijentirati na čuvanje svog gola u kompaktnoj postavci što je glavni cilj, a onda brzom tranzicijom prijetiti protivniku. Upravo takav plan je kreirao Selver Ahmetović, Tuzla je prepustila posjed domaćinu, u sistemu 1-4-4-2 spustili su se u srednji blok i čekali priliku za kontranapad. I to je bilo očekivano baš kao što se od Sarajeva očekivala ofanzivna igra, sa rizikom i bez ikakvih kalkulacija.
Iako su u izjavama prije utakmice najavljivali upravo to, ipak smo u utakmici dobili poprilično bezidejno Sarajevo s mnogo pogrešaka koje su ga na kraju koštale poraza. Aleksandar Vasoski je na teren poslao gotovo isti sastav kao u prethodnom kolu, jedina promjena se dogodila na sredini terena jer je Andrej Đokanović zamijenio Adnana Šećerovića.
Nije to bilo ništa novo od bordo tima što već nismo vidjeli na proljeće, klasičan sistem 1-4-2-3-1 i fokus na igru preko bokova. Međutim, dojam je da se Tuzla odlično pripremila na to pošto su u velikoj mjeri uspjeli neutralizirati Asmira Suljića i Selmira Pidru, a desno su Anel Hebibović i Halid Šabanović odigrali veoma loše partije što je rezultiralo slabim i nedovoljno dobrim učinkom pogotovo prema naprijed.
Pogodak Adnana Džafića polovinom prvog poluvremena je dodatno zakomplicirao situaciju za bordo tim koji ni prije toga nije uspio opasnije ugroziti Tuzlu. Razlog se može pronaći u izuzetno discipliniranoj i organiziranoj postavci gostiju koji su znali da im svaki rezultat osim poraza odgovara.
I baš taj pogodak Džafića daje dobar odgovor na pitanje zašto je Tuzla zaslužila ne izgubiti na Koševu. U rijetkim trenucima kada su organizirali napad iz prve trećine imali su jednostavan princip kojeg su se držali. Postavljen dosta nisko lijevi bek bi dugom loptom u centralnoj zoni tražio Džafića koji je potom trebao ili odložiti loptu Agustinu Doffu i nastaviti kretanje ili pronaći Antu Vukušića iza svojih leđa.
No, daleko od toga da Tuzla nije utjecala na blijedo izdanje Sarajeva u posljednjoj trećini. Trener Ahmetović je vrlo dobro znao odakle njegovoj ekipi prijeti najveća opasnost pa su krila Adrian Mendeš i Belmin Mešinović imali zadatak da se konstatno spuštaju dosta nisko te da prate kretanja protivničkih bekova. Sarajevu su ostavljali vrlo malo prostora na bokovima što je primoralo domaćina na improvizaciju u zadnjoj trećini i u svemu tome se oni nisu snašli na pravi način.
Tuzlaci su bili postavljeni veoma blizu jedni drugima kako bi distanca između njih bila kratka što je osnova za pritisak na određenim dijelovima terena. Njihov je bio usmjeren na onemogućavanje progresije i stvaranja viška igrača na lijevom krilu, a to su spriječili jednostavnim kreiranjem brojčane nadmoći.
U ovom slučaju su četiri igrača Tuzle naspram tri domaćina i u nedostatku boljih opcija Đokanović loptu vraća nazad prema Nihadu Mujakiću, a nekoliko sekundi kasnije situacija je ponovno ista. Pidro je u posjedu, no sve linije dodavanja su zatvorene osim povratne lopte prema Mujakiću i Tuzla je sa ovakvim planom uspjela primorati Sarajevo da cijelim tokom utakmice ima mnogo problema u brzoj promjeni strane baš zbog čestih dodavanja unazad.
I možda je jednoličnost najbolji opis igre Sarajeva u ovoj utakmici u kojoj im je pobjeda mogla podignuti samopouzdanje pred nastavak i što je mnogo važnije sa tri boda bi definitivno do kraja vodili borbu za drugo ili treće mjesto. Kiks u gradskom derbiju protiv Željezničara se mogao opravdati neiskustvom Vasoskog u takvoj atmosferi, ogroman poraz od Zrinjskog se mogao podvući pod činjenicu da je protivnik odigrao sjajnu sezonu i da ga je samo jedna ekipa porazila u prvenstvu, ali posljednji rezultat uz veoma loše izdanje na terenu je samo produbilo frustraciju.
Sarajevo je poslije ove utakmice na dest bodova zaostatka u odnosu na Tuzlu i sedam u odnosu na Borac i već sada je sasvim izgledno da će se Evropa loviti preko Kupa. No, do finala je nešto manje od mjesec dana, a udar na samopuzdanje je žestok i pitanje je u kakvom stanju će se ono dočekati budući da u narednom periodu slijede utakmice protiv Borca i Željezničara.
Ipak, samo dva udarca na gol Tuzle nisu dovoljna da bi se izvuklo nešto više i taj podatak je sam po sebi užasan ako se uzme u obzir značaj duela.
Autor: Enej Bruck
