Feđa Dudić svoj trenerski put odlučio je da nastavi u Sarajevu. Van zone komfora, čovjek koji je Velež vratio u vrh bh. fudbala, imaće najveći test do sada.
Ono što se u kuloarima pričalo već dugo svoju službenu potvrdu dobilo je prije nekoliko dana. Bivši trener Veleža je s gotovo cijelim stručnim štabom preselio u glavni grad te je potpisao ugovor prema kojem bi u Sarajevu trebao biti minimalno dvije godine. Prema njegovim riječima, san mu se ostvario budući da je u izjavi dan prije dolaska na Koševo rekao kako se nada da će se jednog dana taj san i ispuniti. Na to nije dugo čekao, odmah nakon završetka zadnjeg kola počeo je s postavljanjem ultimatuma rukovodstvu Veleža, a da situacija dobije na dramatičnosti, predsjednik mostarskog kluba je nakon njegovog odlaska na Koševo medijima objasnio kako je klub pristao na sve njegove zahtjeve.
Međutim, on se ipak odlučio na promjenu sredinu nakon tri veoma uspješne godine u Hercegovini u kojima je Rođene vodio do istorijskih rezultata, a na kraju i osvajanja prvog velikog trofeja nakon skoro četiri decenije. I pored toga mandat u Veležu nije završen onako kako je nakon svih rezultata trebao biti, prije svega zbog načina odlaska, a novi izazov u Sarajevu će biti potpuno drugačiji nego što je to bio u prethodnim klubovima.
I tu dolazimo do najvažnijeg pitanja, koliko on zaista može nastaviti s kvalitetnim radom i šta ga čeka u potpuno novoj sredini?
Za izvođenje nekog zaključka ponovno se potrebno vratiti u prošlost odnosno u GOŠK, a pogotovo u Velež. S prvima je ostvarivao prilično dobre rezultate, pobjeđivao je neke mnogo jače ekipe i za taj posao je dobio prolaznu ocjenu. Na poziv mostarskog tima je došao u veoma nezgodno vrijeme, trebao je zamijeniti Ibru Rahimića, legendu kluba i jednog od najzaslužnijih ljudi za spas Veleža, a klub je zatekao na posljednjem mjestu na tabeli, ekipa je bila u lošoj formi i bez samopouzdanja i malo je ljudi koji bi imalo hrabrosti prihvatiti ponudu za dolazak u takvu situaciju. Bilo je potrebno vrijeme da posloži stvari na željeni način, ali je odmah postalo jasno da zna šta radi i kako želi da Rođeni izgledaju na terenu.
Od dolaska početkom avgusta 2019. godine pa do zimske pauze uspio je vratiti ekipu u pravi ritam, improvizirao je s dostupnim igračima i uz relativno solidni igrački kadar Velež je rušio neke negativne tradicije, pobjeđen je Zrinjski, u Zenici je nadigran Čelik, a na kraju polusezone Crveni su odnijeli tri boda sa Grbavice, stadiona na kojem nisu znali za pobjedu od osnivanja Premijer lige. No, to je bio samo početak.
U sljedećoj sezoni je nakon završene njegove prilagodbe i s novima pojačanjima Velež igrao atraktivno, moderno s visokim presingom i posjedom lopte, postojao je jasan sistem u kojem je svaki igrač znao svoj zadatak, navijači su imali strpljenje i vjeru u taj projekat te je u takvom okruženju mnogo lakše raditi nego bilo gdje drugo.
Naravno, ni taj kontinuirani napredak nije prošao bez problema budući da su Rođeni nekada znali upasti u negativan niz rezultata, često su kvalitetom slabije ekipe osvajale bodove u utakmicama protiv Veleža i dugo vremena je sadašnji trener Sarajeva tražio formulu kako bi riješio taj problem. Derbi utakmice nisu bile problem budući da je u 2020/21 sezoni Velež u 12 utakmica protiv četiri kluba iz vrha tabele zabilježio samo dva poraza, po jedan od Borca i Zrinjskog u gostima. No, Rođeni su zaista igrali odličan fudbal, potpuno atipičan u odnosu na druge ekipe i zato je na koncu izborena Evropa nakon 33 godine.
Napadački fudbal kakav on preferira fokusiran je na bokove, krila i bekovi su u glavnom fokusu i od njih ovisi dosta toga na protivničkoj polovini, ali i u posljednjoj trećini terena. Zbog svega toga nije čudan podatak da je u te dvije sezone Velež imao svoje igrače na vrhu liste strijelaca, prvo Brandao de Souza, a onda i u narednoj Fejsal Mulić te Obren Cvijanović. Uz to, njegov sistem dosta ovisi od sredine terena i igrača koje na tom mjestu ima na raspolaganju. U Mostaru je imao Samira Radovca koji je odmah po dolasku postao motor ekipe, igrač s najviše oduzetih lopti, startova i osvojenih duela.
Svakako će biti zanimljivo vidjeti ko će tu ulogu preuzeti u Sarajevu da li Andrej Đokanović ili neko drugi, ali to ne bi trebao biti veliki problem budući da upravo na tim pozicijama bordo tim ima dosta opcija. Ono što može biti problem za njega jeste činjenica da je on u novoj sredini, da postoji pritisak osvajanja trofeja u svakoj sezoni te vrlo malo strpljenja za eventualne greške.
A pogreške su sastavni dio svakog posla. U Mostaru ih je bilo previše u prethodnoj sezoni, a nakon uspjeha u Evropi tokom ljeta Velež je bio na rubu da ostane bez plasmana ove godine. U prvenstvu su Crveni izgubili previše bodova, posebno u jesenjem dijelu kada je ekipa bila bliže dnu nego vrhu, a tokom sezone je on čak i podnio ostavku koja je odmah odbijena i ta se odluka nakon osvajanja trofeja pokazala ispravnom. Dojam je da toliko povjerenje u rad te strpljenje navijača i rukovodstva neće imati u Sarajevu jer je okruženje potpuno suprotno od onoga kakvo je u Mostaru.
Ne treba ići daleko u prošlost kako bi se objasnila ta razlika, potrebno se samo vratiti na period Aleksandra Vasoskog na klupi bordo tima. Naime, i tada je predsjednik Ismir Mirvić objašnjavao kako je Vasoski prva opcija, čovjek pun energije i entuzijazma da bi se sve to poništilo poslije tačno četiri mjeseca i 11 utakmica. Vremena za prilagodbu nije bilo, od Vasoskog se tražio rezultat, a ne dugoročan rad te se veoma brzo krenulo u spašavanje sezone, ali do toga nije došlo.
Bivši trener Veleža je 15 trener na klupi bordo tima, a već drugi u ovoj godini.
Iza sebe ima uspješne tri godine u Veležu, osvojen Kup te promjenu cjelokupnog mentaliteta kluba i navijača. No, sada dolazi u jednu sasvim novu situaciju izvan zone komfora, s prilično lošom atmosferom u svlačionici nakon katastrofalne sezone, s pojedincima koji, činjenica je, ne mogu više igrati na nivou kao prije. Ono što je najvažnije, dolazi u klub koji je još uvijek u reorganizaciji i u kojem su ciljevi najviši mogući, a pritisak ogroman.
Ukoliko prilagodba ne bude išla onako kako se očekuje i upadne li Sarajevo u krizu rezultata, utisak je da još jedno ime na listi bivših trenera rukovodstvu kluba ne znači gotovo ništa.
Piše: Enej Bruck
