U aprilu je AZ Alkmar osvojio Omladinsku Ligu šampiona postigavši 19 golova i primivši samo dva gola u nokaut fazi, a njihov trijumf dodatno je potvrdio njihovu reputaciju jedne od najboljih evropskih akademija.
Zakopamo li ipak malo dublje ispod površine doćemo do nevjerovatne priče o identifikaciji i razvoju talenata.
Uspjeh ove holandske akademije temelji se na nečemu puno dubljem od samog procesa skautinga i treniranja. AZ je više od jedne decenije sklapao formu po kojoj će se baviti utvrđivanjem, a ne samo identifikovanjem talenta. Duboko su se posvetili promatranjem kognitivnih sposobnosti igrača, pa su tako počeli proučavati mozak igrača još od njegove dvanaeste godine kako bi bolje razumjeli njegov potencijal.
AZ traži mlade igrače koji nisu samo fizički, mentalno, taktički i tehnički nadareni, već i kognitivno razvijeniji od ostalih.
Svjedoci smo, kako volimo to naglasiti pogotovo mi na Balkanu, velikog broja talenata koji su sa 16 godina pokazivali nadmoć na klupskom i reprezentativnom nivou. Mnogi su bili ubijeđeni kako su ti igrači predodređeni za velike stvari, ali onda bi se odjednom utapali u sivilo, pa zatim spuštali stepenicama ispod. AZ se počeo baviti spriječavanjem toga. Odlučili su uz pomoć “BrainFirst” kompanije spriječiti sebe da dolaze do takvih pogrešnih procjena potencijala fudbalera u njegovoj mladoj dobi.
Holandski klub u svojoj akademiji fokus je odbacio od trenutnog i počeo se baviti budućim potencijalom svakog od svojih igrača.
Erik Kastijen, ime je osnivača “BrainFirst” kompanije u kojoj je okupio neuronaučnike sa željom da ostvari svoju ideju. Prvo su četiri godine proveli radeći na tome da dokažu mogućnost identifikovanja funkcija mozga koje su potrebne za razvoj u vrhunskog fudbalera, a onda su narednih šest godina dokazivali da isto mogu koristiti i za predviđanje budućih performansi koje igrač može razvijati.
Na kraju su dokazali da mogu
Sam Erik Kastijen nije naučnik. Riječ je o bivšem holandskom novinaru kojeg je radoznalost navukla na put genijalnosti. Put prema konačnom proizvodu započeo je 2011. godine kada je napisao knjigu o identifikaciji talenta u Real Madridu i Barseloni, a razgovori koje je vodio sa trenerima najvećih španskih klubova bili su iskra koja je zapalila njegovu maštu.
“Svi u tim akademijama su znali sve o talentima i oba kluba su se složila da se procjena tog talenta svodi na četiri faktora – fizički, mentalni, taktički i tehnički. Problem je bio u tome što je postojao peti element koji nisu mogli identifikovati. Neki od tamošnjih trenera su to zvali magijom. Drugi su to zvali crnom kutijom. Ili imate ili je nemate, ali niko nije znao šta je to. Je li to bilo treće koljeno ili jedanaesti zub? Ne, bilo je gore. Ovdje, u mozgu, to je bila crna kutija za njih. Nisu bili glupi. Intuitivno su shvatili da postoji nešto odlučujuće što ne mogu da razumiju u potpunosti. Bili su svjesni toga, ali nisu mogli dekodirati i transformirati u opipljive, djelotvorne podatke. To smo na kraju uradili mi sa AZ Alkmarom” – napisao je Kastijen.
Kastijenova polazna tačka je bila razgovor sa dvojicom neuronaučnika na Univerzitetu u Amsterdamu. Rugali su se pojmu magije. Naučno objašnjenje je bilo jasno. Radilo se o funkciji mozga i ne samo da to nije bila magija, već su je mogli i izmjeriti.
Kastijenova uloga je bila da spoji ova dva svijeta. Neuronavuku da spoji sa fudbalom. Želio je da napravi most između dva načina razmišljanja kako bi dekodirao magiju i razumio inteligenciju igre. Posjetio je najveće klubove u Holandiji kako bi pokušao razvijati svoju ideju, a najotvoreniji za komunikaciju bili su u AZ-u.
Objasnio im je da elitni fudbal prvenstveno nije fizička aktivnost već aktivnost mozga. Mišići i pluća su sekundarni. Mozak je primarni. Ukazivao im je na to da oni to i dalje nazivaju magijom, a potom upozoravao da tu istu magiju ne mogu mjeriti, kao što on može mjeriti moždane funkcije.
Do 2016. godine, njihovi testovi, koji se sada izvode u obliku igara, bili su u stanju da izazovu različite dijelove mozga, posmatrajući pamćenje, iščekivanje, raspon pažnje i samokontrolu.
Najveći problem Kastijen je imao u tome što fudbalski klubovi nisu isključivo akademski objekti. Svi oni primarno žele da pobjeđuju utakmice i zarađuju novac. Uočio je tada i ključnu stvar u zanosu klubova, a to je da se niko nikada nije uspio baviti identifikovanjem razvoja, već isključivo predviđanjem istog. Tu je vidio svoj prostor za rad.
Svakom igraču AZ-ove akademije uradio je test, a istovremeno se pravila baza utemeljena na procjenama trenera. “BrainsFirst” im je rekao koji su u zelenoj krivulji, oni s većim kognitivnim potencijalom, a s druge strane stajala su mišljenja trenera.
I tada se moralo čekati šest godina. Što se i uradilo.
Studija je potom pokazala da je grupa koja je kognitivno imala najbolje rezultate u 33 posto u svojoj starosnoj grupi razvila tržišnu vrijednost šest do sedam puta veću od grupe s najslabijim rezultatima. Bio je to dovoljno jak omjer da bi se AZ okrenuo takvoj filozofiji i počeo kao glavnu vrijednost igrača uzimati inteligenciju.
S ove vremenske distance, kada je neko već uradio cijeli posao, lako bi bilo reći da je to sve na kraju krajeva i logično. Ali ajmo se vratiti na činjenicu da je predviđeno kako je 15-godišnji igrač dovoljno inteligentan da vrhunske stvari ostvaruje osam godina kasnije.
To je ipak posao koji je uradio samo Kastijen, koji nije ponovo izmislio mozak, već je povezao funkciju mozga sa primjenom.
Kastijen je mjerio pre-frontalni korteksa na prednjem dijelu glave kod 12-godišnjeg dečaka, što samo po sebi može izazivati društvene osude u današnjem svijetu. Može nas čak i podsjećati na scene iz Minority Reporta, gdje su djeca proglašavna krivom za prethodni zločin jer nisu bila dovoljno pametna.
Kastijen je prihvatao i komentare o percepciji da je to pregrubo, ali se branio tvrdnjama da se on ne bavi opštom inteligencijom, niti joj sudi. Bavio se stvarima koje su vezane uz inteligenciju uklopljivu u kontekst vrhunskog fudbala i konstantno je isticao kako su odluke o talent na osnovu subjektivnog nemjerljivog rasuđivanja uveliko nepravednije, dok je on svoje mogao potvrđivati testovima.
Govorio je da igrači koji sa 16 godina nisu u zelenoj krivini, neće biti u zelenoj ni sa 22. To nije baš bila privlačna ideja za ljude, jer po svojoj prirodi često volimo vjerovati da možemo bilo koga u bilo čemu učiniti boljim. Što je donekle i istina, ali ne i u današnjem vrhunskom fudbalu koji od igrača često zahtjeva da budu nešto što ljudsko biće u svojoj osnovi i nije.
Kastijen prije svega nikada nije kategorički govorio da određeni igrač neće uspjeti. Uvijek je ukazivao da je na individualnom primjeru vjerovatnoća veća ili manja. Ako bi igrači imali problem sa prepoznavanjem i predviđanjem situacija u omladinskom fudbalu, on ih je označavao kao one koji imaju minimalne šanse da će iste moći prepoznavati u predviđati na vrhunskom seniorskom nivou.
Danas u AZ-u su u saradnji sa Kastijenom odredili prag kojeg talenti u akademiji moraju mjerenjem kognitivnog potencijala preći da bi postali dio akademije. Ako u tome ne uspiju, a ostali pokazatelji ne budu dovoljno jaki da to kompenzuju, te igrače smatraju kao one sa malom vjerovatnoćom da će im vratiti uloženu investiciju.
Kastijen je jednom prilikom, kako bi bliže pojasnio o čemu se zapravo prosuđuje uzeo i sebe za primjer:
“Moj kapacitet za prikupljanje informacija je veliki. Mogu da ih obradim. Ali treba vremena. To nije dobro jer na terenu mora biti brzo. Moje vrijeme reakcije je dobro. Dovoljno dobro čak i za elitni fudbal. Ali ne mogu dovoljno brzo da prebacim pažnju. Uvijek sam dva-tri koraka u zaostatku i to nije nešto što mogu da treniram. Tako radi moj mozak. Radio mi je tako i u školi i na fakultetu. Ako bih imao par minuta da prikupim informacije onda nije bilo problema, ali na terenu nemate nekoliko minuta.”
Kastijen je u puno navrata prvi rang holandskog fudbala poredio sa engleskom Premijer ligom, tvrdeći da se u njoj igra fizički i kognitivno najbrži fudbal.
Govorio je da i sve kad bi kondicioni trener učinio igrača eksplozivnijim on i dalje ne bi bio siguran da li mu informacija iz mozga dovoljno brzo putuje u te ojačane noge.
Fudbal svakim danom postaje brži i zahtjevniji. Složeniji je. Svakodnevno gubimo klasične pozicije na koje smo naviknuti i gledamo igrače koji “mijenjanju zone”. Takav fudbal puno je ipak složeniji za ljudski mozak.
Ako imate manje prostora i manje vremena, morate brže rješavati probleme. Nijedna individual ne govori da fudbal zahtijeva pametnije igrače onoliko koliko sam fudbal kaže da fudbal zahtijeva pametnije igrače.
“To je kao u školi. Ako ste učitelj sa 25 djece i petoro ste visoko nadareni, ali morate obratiti pažnju na one koji to nisu, ono što se dešava je da nadarena djeca postanu dosadna i frustrirana. Možda počnu slabije raditi jer nisu osporeni. Tako je i u fudbalskim klubovima. Trener mora prilagoditi složenost i brzinu treninga većini ili čak kognitivno slabijim. To nije ono što želite jer želite da treninzi budu zahtjevniji od utakmica. Kao i kod mornaričkih foka, situacije iz stvarnog života trebale bi biti manje teške od situacija u koje ste se našli tokom treninga. Morate trenirati na višem nivou nego što je potrebno da izvedete, ali većinu vremena je obrnuto okolo, nažalost” – pojasnio je ovaj Holanđanin.
Sve nas to vodi nazad u AZ, gdje im njihova posvećenost identikovanju tog ‘petog elementa’ daje prednost u odnosu na ostale. Drugi će ih na kraju sustići, ali za sada se nadaju da će uživati prednost prvog pokretača zbog svoje hrabrosti da razmišljaju drugačije.
Postoji velika razlika između klubova. Veći klubovi naviknuti su da misle da ako naprave grešku, imaju dovoljno novca da istu istprave. Zbog toga manji klubovi moraju biti pametniji od njih kako bi se mogli takmičiti.
Mali klub kao što je AZ jedinu šansu može i tražiti u otvorenosti prema novo, jer ako bi samo željeli kopirati jače timove, već u startu moraju znati da će izgubiti. Moraju stvari postaviti drugačije, tako da im pomognu da drugačije vide talenat i identifikuju ove slijepe tačke kada je u pitanju talenat.
Ipak, finansijska moć evropskih super klubova stavlja ček na AZ-ove ambicije. Novac obično na kraju pobjeđuje. Ali zagrebemo li ispod površine možemo vidjeti gdje se radi najbolji posao.
U Ženevi prošlog mjeseca, fudbal nam je to svima pokazao..
AZ je u finalu savladao splitski Hajduk sa 5:0 i to nije bila slučajnost. Prije toga su već pobijedili Ajntraht Frankfurt istim rezultatom. U šesnaestini finala, Barselona je poražena sa 3:0. U četvrtfinalu, to je bio Real Madrid koji je izgubio 4:0.
Za Kastijena, čovjeka kojeg su ti španski divovi inspirisali da krene u dekodiranje magije, bio je to trenutak pobjede:
“Nije samo to što su pobijedili Barselonu i Real Madrid” – započeo je, te poentirao:
“Učinili su to isključivo sa onim igračima koje je testirao BrainsFirst”
