Ispod površine: Lutkarska predstava sa Alisonom Bekerom u glavnoj ulozi

Ne postoji glumac čija je svaka izvedba dobra. Ni lutka kojoj učestalo korištenje neće promijeniti izgled. Neracionalno je očekivati od nekoga da održava konstantu kvaliteta, a istovremeno od njega zahtjevati da se konstantno izlaže riziku. Alison je svjestan kako izgleda put do vrha, a Liverpul jako dobro zna koliko brzo se odvija put od vrha do dna jednog golmana.  

U jesen 1931. godine, osmogodišnji Sergej po prvi put je, držajući za ruku svoju majku, zakoračio u moskovsko lutkarsko pozorište. Prva lutkarska predstava ikad odigrana u Rusiji igrala se po uzoru na Puškinovu “Bajku o ribaru i ribici”. Širom otvorenih očiju pratio je svaki pokret lutaka na sceni, tek bi ponekad spustio pogled blago iznerviran staričinom pohlepom.

Umarali su ga njeni zahtjevi koje je stavljala pred starca očekivajući od njega da se stavi u ulogu posrednika između njenih želja i darova koje je ribica bila spremna pružiti. Lutke su mu držale pozornost i uživao je gledajući ih, ponajviše lutku starca, dovoljno svjesnog, ali istovremeno i poslušnog, duboko sigurnog u to da će jedno od njegovih ispunjavanja staričinih zahtjeva doživjeti neuspjeh, a istovremeno svjesnog da je on već davno nekad pristao na to da svaki staričin zahtjev pokuša provesti u djelo.

U zimu 2021. godine, dvadesetogodišnji Aleksej, podigao je poklopljeni ekran svog laptopa, otvorio limenku tonika, sipao onoliko koliko uvijek sipa u čašu u kojoj već stoji džin, te na guglovom pretraživaču ukucao live tačka tv. Na stranici odgovarajućeg sajta odabrao je utakmicu između svog omiljenog Liverpula i Mančester sitija i zavalio se u krevet ostavivši laptop na stoliću pored njega.

Igrao se 73. minut utakmice kada je Alison Beker, njegov miljenik prvo zbunjeno reagovao odigravši loptu Fabinju, pa nakon što mu se desetak sekundi poslije opet vratila u noge, ne gledajući na svoju lijevu stranu, odigrao pas prema Endiju Robertsonu koji je završio u nogama Fila Fodena nakon čega je Liverpul primio drugi gol na utakmici. Aleksej je nervozno uzeo telefon u ruke i podijelio status na svom fejsbuk profilu: “Alison je sm*će”.

Dok je spuštao svoj telefon na stolić pored laptopa, lopta je opet došla u noge Alisona, koji je opet ne gledajući u lijevo odigrao dodavanje prema Robertsonu, ista je ovog puta završila u nogama Bernarda Silve koji je asistirao Rahimu Sterlingu za Sitijevih 3:1. Brže bolje Aleksej je opet otvorio fejsbuk aplikaciju na svom telefonu i ovaj put podijelio status: “Karius, sve ti je oprošteno“.

Sergej je u starcu nakon te predstave gledao heroja svog djetinjstva, te je listajući sedmična izdanja dječijeg časopisa uvijek iznova i iznova čekao na novo odigravanje svoje omiljene predstave u lutkarskom pozorištu. Druge predstave nije ni htio pogledati, dok “Bajku o starcu i ribici” nikada nije preskakao. Svaki novi put, kao da je prvi, oduševljavao se ulogom starca.

Scenario se godinama nije mijenjao, ruke lutke koja je prezentovala starca već su oslabile, njegov glas se već nekoliko puta promijenio, ali Sergej je i dalje uživao u svakom njegovom monologu. Shvatio je da i lutka može ostariti, pa je naknadno shvatio i da nju tek nečija ruka drži iza te scene od koje mu se oči ne odvajaju i da se ta ruka s vremena na vrijeme promijeni. Ali nije odustajao, on je znao šta mu se sviđa, koja je to priča u kojoj uživa i koja mu dušu hrani.

Samo šest dana nakon utakmice protiv Mančester Sitija, koju je Aleksej ocijenio katastrofalnom, uslijedila je nova šansa za Liverpul, ovoga puta u Lesteru. Aleksej je opet, po ustaljenoj formi ponašanja kada igra Liverpul, napravio sebi isto piće, otvorio svoj laptop i zavalio se u svoj krevet.

U 81. minuti te utakmice visoka lopta padala je na 25 metara od gola Liverpula, Alison i Ozan Kabak se nisu sporazumjeli, te je lopta završila u nogama Džejmija Vardija koji je istu poslao u praznu mrežu Liverpulovog gola. Eruptirao je tada bijes prema Bekeru u Alekseju, te je odlučio novim junačkim podvigom da prozove donedavnog ljubimca, opisao ga je na svom fejsbuk profilu kao “najveći promašaj u istoriji kluba za koji navija“.

Alison i starac bave se suštinski sličnim poslovima. Zadatak obojice je po automatizmu ispunjavati zadatke koje se pred njih postave. Često će u obavljanju svojih zadataka nailaziti na otežavajuće okolnosti, ali će biti planetarno poznati po tome što u najvećem broju slučajeva svoj zadatak odrade na vrhunskom nivou. Starac će nekad pogriješiti tekst, Alison će nekad pogrešno dodati loptu.

Starac će na sceni u preko devedeset posto slučajeva svoj zadatak odraditi iznadprosječno dobro, te će tako svoju ulogu postaviti kao jednu od najboljih u svijetu lutkarskih predstava. Alison će na fudbalskom terenu u preko devedeset posto slučajeva svoj zadatak odraditi iznadprosječno dobro, te će tako svoju ulogu postaviti kao jednu od onih bez kojih Liverpul ne bi mogao biti prvak Premijer lige, kao ni Lige šampiona.

Svijet će uvijek imati svoje Sergeje i Alekseje. Imaće one koji razumiju greške kao sastavni dio svakog posla, kao i one koji ne znaju šta posao znači, pa će jedva čekati da uvide nečiju grešku u nečijem poslu. Sergej grešku vjerovatno neće ni primijetiti kada mu se pred očima dogodi, jer će u trenutku greške i dalje biti nadahnut dobrim što joj je prethodilo. Aleksej dobre stvari vjerovatno neće ni primijetiti kad mu se pred očima dogode, jer će mu opsesija gledanja tuđih grešaka zamutiti pogled u trenucima kad se dobre stvari dešavaju.

Alison Beker se bavi čudnim poslom i malo kome na ovom svijetu, osim samim golmanima, je jasno zbog čega bi se neko time odabrao baviti. Posao je to u kojem karijeru potencijalno upropaštava jedna pogreška, te je zbog toga neophodno biti na vrhuncu svojih psihofizičkih kapaciteta svakog radnog dana. Opterećenje s kojim se jedan golman susreće nakon što napravi grešku od njega zahtjeva da u toku iste utakmice odbrani deset sigurnih golova protivničkoj ekipi tek da bi se greška mogla oprostiti, a šta ako protivnička ekipa, a uglavnom neće, ne šutne deset puta na njegov gol do kraja utakmice? Golmani se nakon svoje greške suočavaju sa dva ozbiljna psihološka problema, prvi je kompulzivna potreba za perfekcionizmom, a druga je patološki strah od neuspjeha.

Golmanske greške se dijele na dvije vrste: one koja su apsolutna glupost golmana koja se teško može opravdati i one koje su neizbježna pojava obzirom na broj ponavljanja koje golman uradi. Ono što je Loris Karius uradio u finalu Lige šampiona 2018. godine klasični je primjer prvog tipa golmanskih grešeka, a ovo što je Alison radio protiv Mančester sitija i Lestera klasični je primjer drugog tipa. Beker je u dvije „kritične“ utakmice radio ono što radi svaku drugu utakmicu na golu Liverpula, slijedio je već razrađen mehanizam.

Jedina alternativa dodavanjima koje je odigrao bila bi ispucavanje lopte prema protivničkoj polovini, ali to je nešto što Jirgen Klop ne želi, jer u tim situacijama Liverpul gubi kontrolu nad sopstvenim posjedom lopte. Dodavanja slična onima koja su igrači Sitija presjekli, Beker sprovede u djelo preko 200 puta po sezoni. Dugih lopti, poput onih koja je završila u Vardijevim nogama, presječe preko 12 po sezoni i to je rizik koji Liverpul prihvata, jer u konačnici niko ne garantuje da i onda kada se desi greška to mora završiti golom u Liverpulovoj mreži, dok tih preko 200 dodavanja i preko 12 presječenih lopti Liverpulu direktno pomaže da postigne bar 25 golova u sezoni i tu je računica jasna.

Klopov Liverpul postoji da bi igrao utakmice protiv Mančester sitija, Barselone, Pari Sen Žermena, Juventusa i ostalih iz društva najboljih, a za te utakmice se priprema kroz sve ostale, u kojima je sve ono što Alison Beker radi za ekipu velika prevaga na stranu Liverpula, a ne bi bilo baš pragmatično da na dan utakmice, jedne od onih velikih, Klop od njega traži da prestane raditi takve stvari. To bi bilo ekvivalentno tome da traži od Virdžila van Dajka da ne izlazi visoko ili da Fabinju uskrati slobodu procjenjivanja rizičnih dodavanja od strane protivnika koje bi on mogao presjeći.

Alison Beker je lutak na javnoj sceni i on ne može pobjeći od toga da se bavi javnim poslom, te da su neizbježni dio takvog pola pohvale i kritike. Grešku treba zvati pravim imenom, ali isto tako treba analizirati njene uzroke. Alison Beker je nešto što Liverpul skoro pa nikad u svojoj dugoj istoriji nije imao i teško da će takav kvalitet nekad u budućnosti imati – a to je dovoljan razlog da od strane svog kluba i njegovih navijača dobije bezrezervnu podršku sada kada njegova izvedba na terenu ne izgleda najblistavije.

Piše: Stefan Pupovac