Danas će na teren “Milerntor” stadiona u Hamburgu istrčati igrači St. Paulija i HSV-a, odigraće se najpopularniji drugoligaški derbi na svijetu, koji to nikad nije trebao biti.
Sat je stao, netipičan sat, vrijeme nije mjerio samo u okviru 24 sata. Otkucavao je sekunde, minute, sate, ali i dane i godine. 54 godine, 261 dan, nula sati, 36 minuta i dvije sekunde ostalo je zapisano, a poslije toga je zauvijek stao. Sat je čuvao samo jednu tajnu i samo jednu nadu, ona je glasila: nikada druga liga.
Tajna i nada ruku pod ruku su uspokojene 13. maja 2018. Posljednje kolo Bundeslige određivalo je sudbinu sata, dva boda ispred udaljen Volfsburg gostovao je u Kelnu, čiji je klub već ispao iz lige, a HSV je dočekao Borusiju iz Mehengladbaha. Igrao se 71. minut kada je hamburški tim došao do prednosti od 2:1, ali rezultat u Kelnu je u tom trenutku glasio 1:3. U tom trenutku na stadionu se pojavio novi sat, nacrtan na velikom komadu platna u sektoru za gostujuće navijače. Ali vrijeme na tom satu nije dodavalo sekunde, minute i sate, ono je od 29 minuta i nula sekundi krenulo prema nazad. 29 najtežih minuta u istoriji HSV-a. 29 minuta nakon kojih je i posljednji mohikanac usmrćen. Kada na satu nije stajalo više ništa osim deset nula nastao je najpopularniji drugoligaški derbi, koji to nikada nije trebao biti.
Fudbalski navijači, između ostalog, dijele se na one koji će se upecati na mamac aktuelnog, moćnog, zabavnog i sadržajnog programa koji će im neki od današnjih klubova ponuditi, a navijači će postati konzumenti istih; kao i na one koji će se takvom percipiranju fudbala uvijek i glasno protiviti pokušavajući nametati izblijedjele slike ideala koji su prije pojave velike količine novca održavali fudbal viteško-herojskim nadmetanjem u neka davna romantičnija vremena. Fudbal je nepresušna arhiva metafora, onih koji nekad objašnjavaju sport, nekad društvo, a ponekad čak i život, smrt, te samo postojanje na ovoj planeti.
Fudbal se u Hamburgu, jednom od onih gradova koji će u jednom danu biti razlupan ukoliko nešto ne štima, pojavio 1862. godine. Igrali su ga mladi, radnici i trgovački putnici koji bi uplovili u najveću luku Njemačke. Prvu zvaničnu utakmicu odigrao je dječak po imenu Pauli 1910. godine, dok je njegov mlađi brat, ili bolje je reći, daleki rođak rođen tek devet godina poslije. U istoriju grada, danas poznatog po vrhunskoj partijanerskoj sceni, multikulturnom stanovništvu, izraženoj urbanoj kulturi, liberalnosti i buntovništvu, kao najuspješnije sportsko društvo upisao se taj mlađi, jednostavnog naziva – hamburško sportsko društvo.
Pod vođstvom najvećeg sina kojeg je Beč dao fudbalu, Ernsta Hapela, u za klub zlatnim sedamdesetim godinama, HSV je osvojio Ligu šampiona i Kup pobjednika kupova. Kada se na to doda još sedam titula prvaka Njemačke, jasno je da se radi o jednom od najrespektabilnijih klubova zemlje, iako taj isti nivo poštovanja građani Hamburga od ostatka zemlje nikad neće dobiti zbog načina na koji (ne)čuvaju nacionalnu kulturu, jer budite sigurni, u tom gradu kombinaciju bijelih čarapa i klompi nećete nikad vidjeti.
HSV je donedavno bio vlasnik još jednog rekorda, bio je jedini klub koji nikad nije igrao rang takmičenja niži od elitnog nacionalnog, a obzirom na to da su prošle već dvije sezone igranja u drugoj ligi, time su period neigranja izjednačili sa St. Paulijevim periodom igranja u istom. Time je naravno jasno i to da se rivalstvo nije razvilo na terenu, jer HSV se kroz cijelu svoju istoriju borio sa evropskim i
nacionalnim velikanima, a Sankt Pauli u toku tog pronošenja hamburške fudbalske slave cijelom Evropom čak nije ni bio klub, već ulični plesač koji šarmira sugrađane i turiste, boem koji živi od ideologije, a uz to vjerovatno i najpopupalrniji i najprepoznatljiviji drugoligaš na svijetu.
A kako je to uopšte i kad postao? Poprilično rano u odnosu na to što jeste, niz futurističkih strateških poteza koje je uprava kluba provela osamdesetih bi i u današnjem vremenu nosile taj epitet, te bi mogle biti putokaz za sve one nesnalažljive u današnjem dobu gdje je marketinško brendiranje kluba skoro pa neizbježna stavka funkcionisanja. Oni su se tih osamdesetih odlučili na stvaranje navijačke baze, pa su svjesni vremena u kojem su poteze vukli opipali puls grada, te shvatili da je navijački puk HSV-a na klimavim nogama nakon naglog pada s evropskog vrha u njemačku prosječnost.
St. Pauli svojim budućim navijačima nije mogao ponuditi rezultate, ali je budućim konzumentima proizvoda, u jeku nacionalne borbe protiv fašizma, ponudio ono što u apolitičnom HSV-u nisu imali. Ponudio im je pripadnost u širem kontekstu od pripadnosti samom fudbalskom klubu. Prvo su promijenili adresu stanovanja preselivši se u Riberban, centar noćnog života, hamburško izdanje “Ulice crvenih fenjera”. Zatim su privukli političku ljevicu i društvene aktiviste, te njihove ideje plasirali kroz zvanične istupe kluba u javnost, a onda su svoje utakmice počeli pretvarati u cijelodnevne žurke.
Na sve to su kao nezvanični simbol kluba prihvatili piratsku zastavu, koju su lokalni, tada ekstremno popularni, pankeri smatrali simbolom svog pokreta. Nakon što su krajem osamdesetih prvi u zemlji zabranili svim ljudima povezivim s fašizmom ulaz na stadion, pa to plasirali kroz sve postojeće medijske kanale, na nivou grada, države, ali i šire St. Pauli je postao kult.
Shvatili su ti ljudi tada jako bitnu stvar oko tog fudbala, da je on poveziv i s onima koji s njim nisu, te da može zavisiti od onih koji od njega ne zavise. Prije svih drugih klubova ovog svijeta maksimalizovali su profit, te pokazali da ukoliko ste spremni prepoznati ono što tržište traži i isto mu plasirati, neće vas pokopati umanjen potencijal brenda koji prodajete. HSV-u se tako početkom devedesetih desilo neočekivano, dobio je protivnika u svom gradu i to je nešto što ga od tada pa sve do danas dovodi do ludila. Neshvatljivo im je zbog čega bi neko trebao fudbalski klub da bi izražavao svoje stavove nevezane za fudbal.
Danas ih dodatno izluđuje i činjenica da se trenutno nalaze u drugoj ligi, prirodnom staništu St. Paulija, te da u tom rangu katkad i izgube od tog za njih nakaradnog kluba. S druge strane, St. Pauliju je i dalje nejasno zbog čega se HSV opterećuje rezultatima, puno smislenije mu izgleda uzeti pivo u ruku, zapaliti baklju, mahati zastavama čije boje bodu oči te malo usput vikati ime svog kluba. Jedan je grad, dva su svijeta. Srećom, Hamburg je dovoljno lijep i velik, pa u njemu ima mjesta za oba.
Različitost među fudbalskim navijačima ponajviše sačinjava interpretacija metafora iz te već preko 150 godina postojeće arhive, komercijalizacija onih najdubljih misli proizašlih iz nabijanja lopte po livadi, uproštavanje ideja koje će privući mase, stavljanje u istu ladicu cijele ideologije, pa tek po potrebi njeno otvaranje i iščitavanje dok se ne bi našao taj novi citat koji bi se iskoristio kao privremeni opijat. Mnogi tvrde da je ta komercijalizacija samo kozmetička nadogradnja stubova na kojima cijelokupna fudbalska kultura počiva, te da je potrebno samo korintski stub osakatati i učiniti ga jonskim, pa ostaviti sljedećoj generaciji da istom metodom stvari vrate na dorski stil.
Ono što ih donekle spaja je činjenica da oba kluba interpretiraju fudbalsku ostavštinu svog grada, jer ni HSV nije ono što je bio, već je pola toga, a energijom i brojnošću svojih navijača St. Pauli danas predstavlja onu drugu polovinu. A nasljeđe je jako bitna stvar u fudbalskoj kulturi. Jer sve što fudbal svojim nasljeđem nosi čini ga svojevrsnom Aja Sofijom, prepuštenoj vremenu koje je živu zatekne da joj mijenja namjene. Dok samo njeno postojanje, u širem kulturološkom kontekstu, zauvijek ostaje podložno prisvajanju.
Piše: Stefan Pupovac
