Gost 38. izdanja podkasta Indirekt bio je srpski fudbaler Miloš Ninković.
Srpski fudbaler Miloš Ninković bio je gost novog izdanja našeg podkasta Indirekt. Sa Milošem smo razgovarali o aktuelnostima u njegovoj karijeri, te razlozima zbog kojih je nakon sedam godina napustio Sidnej.
Razgovarali smo i o počecima njegove karijere, te periodima provedenim u Dinamo Kijevu, Crvenoj zvezdi, Evijanu, Čukaričkom, kao i nastupima za reprezentaciju Srbije na Svjetskom prvenstvu.
“Ovo je prvi put da uopšte pričam o tome. Imao sam dosta poziva i od medija iz Australije da pričam o cijeloj situaciji. Ja sam oduvijek govorio samo istinu. Doduše, kada sam objavio ovo na Instagramu vjerovatno sam malo emotivno reagovao i desile su se neke neželjene reakcije navijača, tako da nije baš bilo najbolje po klub. Zbog toga sam odlučio da taj moj post obrišem. Nije došlo do produženja saradnje, nismo se dogovorili. Jednostavno nisam mogao da prihvatim ponuđene uslove” – rekao je Ninković o napuštanju Sidneja nakon sedam godina, te pojasnio:
“Klub je neki dan izašao sa pričom da mi je ponuđen novi ugovor, koji je uključivao i da ostanem u klubu poslije ugovora. To jeste djelimično tačno. Taj ugovor koji bih ja potpisao za sljedeću sezonu kao igrač zavisio bi od toga da li ću ja dobiti pasoš. Ja imam “permanent residence” , ali i dalje nisam dobio pasoš i vodim se kao stranac u ligi. Oni su postavili taj uslov da bukvalno ako dobijem pasoš prije početka sezone dobijam ugovor, a ako ne da dobijam tu neku funkciju u klubu. Poštujem njihovu odluku, ali ja nisam mogao da pristanem na nešto na šta ja ne mogu da utičem. To ne zavisi od mene i mislio sam da je to malo neozbiljno da ja dođem da odradim pripreme koje tamo traju tri mjeseca i ako ne dobijem pasoš da moram da završim karijeru”.
“Klub bi mi pomogao da dobijem pasoš što je brže moguće. Međutim, meni je djelovalo jako neozbiljno, jer ako te neko hoće, kao ranijih godina kada me niko nije pitao da li sam stranac ili nisam već smo se uvijek dogovarali. Sam taj uslov ja jednostavno nisam mogao da prihvatim. S druge strane, agent koji je meni radio sve papire za dobijanje permanent residence mi je rekao da je praktično nemoguće da neko dobije pasoš za tri mjeseca. Rekao mi je da to traje od šest do sedam mjeseci” – dodao je Ninković, te nastavio:
“U ovoj priči za mene je nebitno da li bih dobio pasoš ili ne. Baš je mala vjerovatnoća da bih ga dobio za tri mjeseca, ali hoću da kažem da sam emotivno reagovao u tom smislu jer ako te neko hoće – on te hoće. Bez obzira da li si stranac ili nisi. Pogotovo što sam u tom klubu sedam godina i mislim da sam prilično uspješno igrao za taj klub, nikada nisam napravio nijedan problem. I eto, to je cijela i jedina istina.
Pa znaš kako, nikada neću reći nijednu ružnu riječ u klubu u kojem sam proveo sedam nevjerovatno lijepih godina. Poštujem njihovu ponudu, ali ja jednostavno nisam mogao to da prihvatim. Nisam mogao da prihvatim nešto što ne zavisi od mene i da dođem da treniram tri mjeseca i da se molim da ću dobiti pasoš. Od toga mi zavisi da li ću završiti karijeru ili ne, a ja sam negdje zamišljao u svojoj glavi da taj moj oproštaj i zadnja utakmica izgleda totalno drugačije”.
Ninković je nedavno objavio oproštajni snimak od Sidneja, ali ga je ubrzo uklonio nakon što su navijači počeli izražavati nezadovoljstvo sportskom politikom kluba.
“Pa baš zbog toga kažem da sam znao da će se to desiti da ne bih to odmah objavljivao. Emotivno sam reagovao, nisam ni sanjao da će biti takve reakcije. Nisam želio ništa da radim protiv kluba i da klub izgleda loše u očima navijača. Uvijek će biti onih koji su na tvojoj strani i onih koji su protiv tebe. Moje je samo da kažem istinu i oni će procijeniti naravno da li sam ja postupio ispravno ili ne. Ja mislim da sam postupio ispravno. Nisam uopšte zamišljao da bih karijeru mogao da završim zbog toga što ne dobijam pasoš. Mislim da sam zaslužio malo bolji oproštaj. Igrao sam sedam godina, osvojili smo sve te trofeje i totalno sam drugačije to sve zamišljao. Možda sam u tom momentu reagovao jako emotivno i objavio to na svoj Instagram i došlo je do tih neželjenih reakcija, ali mislim da će se to sve polako smiriti kako dani budu prolazili”.
Potom je u australijskim medijima isplivala i informacija da je za Ninkovića zainteresovan gradski rival Vestern Sidnej Vonderers.
“Ima istine u tome. Dobio sam ponudu i pošto mi je porodica u Sidneju gdje mi i djeca idu u školu i grad mi je prirastao srcu i voljeli bismo tu da ostanemo. Ni u jednom momentu nisam pomišljao da odem iz Sidneja. Imam ponudu od Vonderersa i od još jednog kluba iz Novog Južnog Velsa. Imam jako dobru ponudu Vonderersa i vidjeću, razmisliću još koji dan i onda ću morati da donesem odluku jer je već vrijeme da odlučim šta ću i kako dalje. Sigurno je da bi to bio jako veliki udarac za navijače Sidneja, ali ja moram da razmišljam o sebi i svojoj porodici. Nažalost ne mogu da živim od ljubavi navijača. Neko će razumjeti, neko ne. Koji god klub da bude, možda ne bude Vonderers, možda bude neki drugi klub, a uvijek će biti onih koji će biti za i protiv”.
Australijska liga koncipirana je poput NBA lige. Klubovi ne mogu da ispadnu iz takmičenja, pa je samim tim i fudbal dosta ofanzivniji.
“Pa jeste to tako, s obzirom da sam jedne godine igrao u Crvenoj zvezdi, dugo sam bio u Dinamo Kijevu i znam da se ekipe sa dna tabele bukvalno brane 90 minuta i to nije lijepo za igranje, ni gledanje. Ovdje imamo drugačiji sistem gdje nema ispadanja i svi jure plej-of. Tako da svi igraju otvoreno, svi hoće da pobjede. Ima to prednosti i mane, imamo NPL1, a klubovi kad to osvoje ne mogu da idu u viši rang. Nemaju tu neku nagradu. Zavisi gdje igrati, da li ste u NPL1 ili u A-League. Mislim da će se to razviti. Čuo sam da će praviti i jedinstvenu drugu ligu. Godinama već pričam da oni moraju da daju više šanse mladim igračima, jer na kraju krajeva će ispaštati reprezentacija Australije. Sjetimo se samo kakva je bila reprezentacija 2006. i 2010. godine kada smo mi igrali protiv njih, ne želim da umanjim kvalitet današnje generacije, ali mislim da su tada bile jako kvalitetne. Osjeća se da nemaju dovoljno kvalitetnih mladih igrača, da ne igraju u A-League. Primorani su da rano odlaze u Evropu, a jako je teško kao mlad otići u Evropu kad nemaš igračko ime i prezime i onda trebaš da u nekoj Holandiji ili Portugalu da napraviš iskorak” – rekao je Ninković, pa dodao:
“Ja sam došao poslije Del Piera koji je veliko ime i s obzirom da dosta Italijana živi u Austarliji tada su bili puni stadioni svaku utakmicu. Zavisi sve od toga ko koliko utakmica odigra. Staridž je došao i odigrao tri-četiri utakmice, a svi su ga najavljivali kao veliko pojačanje i očekivali mnogo od njega. Međutim povrijedio se. Mislim da stranci često imaju pogrešan osjećaj kad dolaze, kao što sam i ja. Svi su mi govorili da u Australiji mogu lagano da igram, da je liga laka za igranje. Ja sam igrao u Francuskoj i naravno da u Australiji taktički i tehnički aspekt igre nije na istom nivou, ali fizički australijska liga ništa ne zaostaje za francuskom. Prve godine kada sam došao sam bio iznenađen time kako se brzo igra i da se mora biti fizički spreman da se igra ta liga. Mnogi se stranci koji dolaze tu prevare”.
Najdražu sezonu svoje karijere, kako kaže, Ninković je proveo u Crvenoj zvezdi.
“Bila su to najljepša vremena. Ja sam uvijek govorio da bih opet sad to ponovio, jer cijela ta situacija oko kluba Partizan šest godina prvak zaredom. Ja sam i ranije govorio da ću se vratiti u najboljim godinama, imao sam 28 godina i osvojili smo tu titulu. Nije lako, svi sada vole da igraju za Zvezdu, igraju Ligu šampiona svake godine, ugovori su veliki za naše uslove.
Te godine u klubu su bili ljudi koji vole Zvezdu i oni koji su spašavali svoje karijere, ali su isto voljeli Zvezdu i to je nezaboravna godina. Sjećam se meni je istekao ugovor sa Dinamom iz Kijeva, imao sam ponudu Olimpijakosa na tri godine i jedan me je bivši saigrač iz reprezentacije zvao, pošto mu je to bio trener u Španiji. Rekao sam mu da ću potpisati za Crvenu zvezdu i on mi je rekao da nisam normalan.
Mnogo ljudi mi je to reklo, ali je to bila moja želja. Otac me je od malih nogu vodio na utakmice i meni je to bio san. Nisam sanjao da igram za Real, Barsu i ja sam svoj san ispunio. Bilo je teško, igrači nisu imali redovna primanja, imali smo pet predsjednika. Sjećam se da smo jedno veče organizovali večeru za opremanje svlačionica na stadionu. Tada smo skupili 20.000 evra i ovu svlačionicu što vidite to smo skupili pare, napravili smo saunu, nove tuševe, bukvalno sve novo. Svakome ko je dao novac poklonili smo dres s potpisima svih igrača i jedino smo se tako mogli zahvaliti tim ljudima. Mi smo se tamo bavili svim i svačim, najmanje terenom, dolazim jednom na trening Džoni Mijailović farba ogradu kod pomoćnog terena.
Pričao si sa igračima, trebaš da ubijediš nekoga da dođe, a svi znaju da neće dobiti novac na vrijeme. Te godine su me pitali za Artema Milevskog, gdje sam im rekao da ne mogu da dovedem dečka ovdje i da ne dobije platu, zvaće mene da pita.
Slaviša Stojanović i njegov stručni štab, šta su oni sve proživjeli. Sjećam se njega prvog dana kad sam ga vidio i te proslave titule, gdje je on totalno drugi čovjek, osijedio, a s njim sam i dalje u kontatku. Prelijepo je bilo, ne bih ja tu ništa mijenjao.
Veliki pritisak, sjećam se pred početak sezone su došli navijači i rekli su da je ovo najvažnija godina. Ako ove godine ne osvojimo titulu Partizan će nas stići, a ako osvojite staviću vas s generacijom iz Barija na zid.
Nije krenulo dobro, izgubiš od Javora, onda Voždovac i skidanje dresova i na kraju smo uspjeli, ali ja sam bio preumoran od svega, jer sam se najmanje bavio terenom. To je vjerovatno jedna od mojih najlošijih sezona, jer nisi skoncentrisan na teren, razmišljaš o nekim drugim stvarima. Čak se sjećam u karantinu nismo imali hrane, pa smo zvali našeg prijatelja Žareta Šormaza koji ima Kafe Blok na Novom Beogradu, gdje nam je on donio 20,30kg piletine, ne možeš da vjeruješ šta se sve dešavalo.
Htio sam da ostanem da odigramo Evropu, imali smo finu ekipu i da smo prošli zajedno pripreme mislim da bi to bilo dobro. Međutim izbace nas iz Evrope, ja preumoran od svega i od te cijele atmosfere u srpskom fudbalu i priče da gdje god ide Partizan namješteno je da pobjede, gdje god ide Zvezda namješteno je da pobjedi” – ispričao je Ninković.
Posebno interesantne utakmice su one između Crvene zvezde i Partizana.
“Veću sam tremu imao kada sam igrao na Marakani, jer sam uvijek maštao da igram na tom stadionu, da igram derbi. Sedam dana pred derbi imao sam povredu u Nišu, gdje sam imao 12 kopči na čelu i pitanje da li ću da igram ili ne i našli su mi neku kacigu. Nevjerovatna stvar, kako se lopta odbila ja sam vidio Stojkovića i htio sam da ga lobujem u dalji ugao, međutim ja sam imao one sunđere i lopta je udarila u taj sunđer i otišla do Ivana Obradovića koji je htio da je izbije i da autogol, te dobijemo 1:0. Oni su nam tada bježali na tri ili četiri, pa smo im prišli na bod, da su nas pobijedili i otišli na sedam ne bi ih mogli stići” – rekao je Ninković, pa zaključio:
“Prišli smo na jedan bod, odradili dobre pripreme i drugu polusezonu smo odigrali stvarno dobro. Kad smo došli u Zvezdu ti ne možeš da vjeruješ, jedan dođe danas, Dragan Mrđa dođe kad je već počelo prvenstvo, skupljali smo igrače bukvalno ko je slobodan i ko hoće da dođe. Nebitno je kad ćeš doći, da li na početku priprema ili kasnije, samo dođi. Kad igraš za klub koji voliš ti bi sve i onda ne uradiš ništa, izgoriš u toj prevelikoj želji pred navijačima. To je prvi put da sam igrao za neki klub koji volim i uopšte nije jednostavno”.
