Ženski fudbalski klub Hamarbi osvojio je titulu prije četiri dana u Švedskoj. Ono što je posebno u tome, jeste podatak da je dame iz Hamarbija na odlučujućem gostovanju pratilo sedam hiljada navijača.
Oko 16 časova u subotu, začuo se posljednji zvižduk na utakmicama ženskog najvećeg ranga u Švedskoj. Na Nia Parkenu u Noropingu, hiljade oduševljenih navijača Hamarbija izašlo je na teren. Bio je to trenutak čiste radosti na licima navijača štokholmskog kluba, jer su na svoju drugu titulu čekali 38 godina.
Ubrzo su slike sa proslave postale viralne. To su slike koje se rijetko viđaju u ženskom sportu koji je još uvijek u povojima izgradnje baze navijača i kulture. Hamarbi se, međutim, sve više povezivao sa snažnom podrškom koja ih prati, praćena bubnjevima, tifosima i organizovanim navijanjem. U više navrata su rušili rekorde. 17.623 navijača bilo je u Tele2 Areni na finalu Kupa Švedske. Ono što je subotnji nastup činilo još impresivnijim je to što je bila podrška na putovanju. Puni autobusi navijača, njih više od 7.000, obojeni u tradicionalnu zeleno-bijelu boju, krenuli su na kratko putovanje prema jugozapadu kako bi dali svoju podršku timu. Hiljade su se nakon toga okupile u Štokholmu da zajedno proslave titulu.
Njihova baza navijača razvila se organski, izgrađena na jakim vezama između kluba i navijača, kao i na integraciji filozofije “jedan klub”. Počelo je prije otprilike četiri godine kada je navijač Hamarbija Simon Sandstrom bio na tribinama sa svojom kćerkom Izabelom (tada devetogodišnjakinjom) koja se raspitivala o nedostatku podrške za ženski tim.
“Sjedio sam sa svojom ćerkom na malom stadionu gdje su dame igrale sve svoje utakmice“ – pričao je on i nastavio:
“Ona takođe igra fudbal i u to vrijeme je igrala za Hamarbi, i pitala me je: ‘Ovo je dosadno, tata. Niko ne pjeva. Ovdje nema ljudi. Da li ću za ovo igrati ako postanem profesionalni fudbaler?’ Nisam mogao ništa da kažem, a onda sam rekao: ‘Hajde da to promijenimo’“.
Bio je to katalizator koji je gurnuo Simona u akciju, pozivajući svoje prijatelje u trenutnoj bazi obožavatelja, kupujući megafone i podstičući početne faze kulture koja će samo nastaviti da raste i obara rekorde posjećenosti u narednim godinama. Snažna komunikacija s klubom omogućila im je saradnju, a Simon blisko radi s odjelom za prodaju karata i koristi društvene mreže za širenje poruke.
“Imamo sastanke u kafanama prije utakmica tako da se svi navijači okupe u istom pabu i mogu sjediti zajedno i razgovarati o utakmici. Upoznaš nove prijatelje i postaje mnogo lakše organizovati stvari, posebno utakmice u gostima. Gradite puno novih prijatelja i timski duh u kulturi navijača. Mislim da posebna stvar u podršci Hamarbiju nije količina ljudi. To je atmosfera sa navijanjem, sa bubnjevima… Osjećate veliku ljubav i jedinstven je osjećaj biti tu i vidjeti igrače. I oni su zadivljeni time… Osjećam da to radimo zajedno i da i od njih dobijamo mnogo toga. Toliko ih vole. Zapravo mislim da bi mnogo velikih igrača moglo doći u Hamarbi zbog kulture koju imamo.”
Ljubav koju im navijači pružaju prepoznale su igračice. To je rekla i kapitenka Hamarbija Alis Karlson nakon titule, posebno istaknuvši Simona.
“Voljela bih da svaki ženski tim ima osobu poput Simona koja je sve ovo započela, pravog entuzijastu koji živi i diše za klub i koji je odigrao tako veliku ulogu. I drugi su očigledno pomogli, ali znam da je Simon odigrao veliku ulogu.”
Ženski fudbalski klub Hamarbi sada će igrati kvalifikacije za Ligu šampiona, što će biti prilika da se Evropa upozna sa ovom jedinstvenom kulturom i povezanošću grada sa ženskim fudbalskim klubom. Možda, da Hamarbi posije sjeme građenja kulta podrške ženskom sportu i u drugim zemljama…