Sloboda najveća žrtva Novog Grada

Fudbalski klub Sloboda, najstariji fudbalski klub u Bosni i Hercegovini, proživljava neke od najtežih dana u istoriji.

Sport je najbolje ogledalo jednog društva. Pokazalo se u mnoštvo primjera. Sport u Bosni i Hercegovini bez greške pokazuje stanje u našoj domovini, krenuvši od državnog, do najnižeg nivoa. Pronađe se poneki izuzetak u mjesnim zajednicama, gdje djeluje manji krug ljudi i budućnost gradi na zdravijim temeljima. Međutim, gdje god se pojavi mogućnost za interes, isplivaju lokalne patriote i potrude se da iskopaju što veću rupu, da u nju sahrane posljednje ostatke onoga što je nekada bila svetinja, a sa njom i sve dokaze svog bezakonja.

Tako je, Sloboda kao nekada najveći brend Novog Grada i najveći klub u mjestu gdje se Sana ulijeva u Unu najbolja slika društva u kojem se nalazi. 

I nije njen najveći problem izbacivanje iz Prve lige Republike Srpske, nije ni zarasla trava na stadionu niti zmije. Najveći problem je budućnost, koje u ovom trenutku nema.

Može se postaviti uvijek opravdano pitanje, kako sa četvrtog mjesta u Drugu ligu, krivicu prebaciti na “viši sud”. Reći i kako je BSK po svaku cijenu morao u viši rang. Možda i upitati kako od godinu dana i licence za Premijer ligu, Sloboda ne može igrati ni Prvu ligu, ali ne smije se ni zaboraviti da ko sa đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju…

Problem je samo, što se o glavu obijaju Slobodi, ne krivoj, ali do guše dužnoj. A opet, zadužena od drugih za druge. Pravile su se firme, pisale se pozajmice, gradile kuće, vikendice, a sve nauštrb kluba koji je 113 godina sve trpio i stvorio jaka leđa, koja su se preopteretila.

Klub, ponosnog imena Sloboda postao je omražen od mnogih, zbog djelovanja pojedinaca, godinama. Od ispadanja u Drugu ligu u trenutku kada je “napravljen petogodišnji plan za ulazak u Premijer ligu”, namještanja u Doboj Kaknju (Mladost – Sloboda 7:0), poniženja u Petrovu protiv Ozrena kada se klub sportski borio za povratak u Prvu ligu, a onda i ulazak u Prvu ligu kada je klub bio pred ispadanjem u treću pa i svih cirkusa u prošloj sezoni.

Ponovo, od svih sramota kroz koje je klub dugačke istorije u kratkom vremenu proveden, Sloboda nije profitirala. Sigurno i bolje, jer makar, nekad u budućnosti, ostaće obraz jedne Slobode, šta god drugi govorili. 

A krivica je Novog Grada što je prihvatio, nešto što časno nije zaslužio. Krivica je, što je ćutio i ismijavao činjenicu da su klub vodili oni koji stadionu nisu prišli, dok im za nešto nije zatrebao. Što je predsjednika kluba, dodijeljivala opština po principu kada kome za šta zatreba. Pa je tako jednom, jedan u nizu zaboravljenih upitao za svoju platu kao predsjednika Slobode, koja je sa budžetom od 80 hiljada borila se još uvijek viteški sa klubovima koji su imali duplo i troduplo više od svojih opština.

Okretali su leđa i okretaće, svi koji su sijedili u prvim redovima sada zaraslog stadiona posljednje dvije godine, pet, deset, 20. A opet, ne možemo prstom pokazati u nikoga, jer tako to ide u Novom Gradu. I tako je išlo. U ovom slučaju, kada oni dođu trava preraste.

Proći će opet i svi oni, pa i ova vremena kao što sve prolazi. Samo, za razliku od uvijek, sada nema kome ostati. Najveći poraz u ovom svemu za Slobodu je što u pionirima, kadetima i juniorima zajedno ima oko 30 djece koja se nadaju zaigrati u naselju Mlakve. U vremenu kada se iz kluba izvuče sav interes, biće i manje.

Jer za njega, sada je otimanje. Predstavlja inat, neki princip, možda i moć nekima koji bi voljeli da su ponovo tu, a unazadili su ga decenijama. Predstavlja silu, a sile se oni koji bez tog paravana to nikako ne bi mogli. Žele ga i oni, koji za odgovornost ne znaju. Očekuju slijepo vjerovanje, a vremena, teška da teža ne mogu biti.

Predstavlja im sve to, ali nikako ljubav, nikako tradiciju i poštovanje, kao rijetkima u Novom Gradu koji su izdvajali vrijeme, novac, hranu i sve što su imali za klub.

Zahvalnica u Slobodi nema, nije ni bilo. Ko ju je volio i voli, radi to iskonski ne tražeći ništa za uzvrat. Ali boli da niko ni ne prepozna, a još više boli gledati kako se gasi nešto što je makar šačici ljudi, više od života.