Situacija u ženskom sportu u Bosni i Hercegovini je djelimično bolja u odnosu na neki raniji period, međutim ono što je zaključak svih sagovornica MeridianSportBH je da je finansijska situacija i dalje loša, te da do ovoga ne bi došle bez podrške porodice.
U prethodnih par dana smo imali priliku da čujemo mišljenja djevojaka koje su svoj život posvetile sportu, kao takmičarke, sutkinje, trenerice. Sve one su zbog nekog iz porodice i krenule da se bave sportom.
“Još kao dijete sam bila veoma odgovorna i disciplinovana i konstantno sam težila da imam neke obaveze i dnevnu rutinu. Mlađi brat se upisao u školu skijanja koju je organizovao Skijaški klub Romanija i dao mi ideju da bih se i ja mogla u tome oprobati, jer tad nisam znala ni da skijam. Prije samog odlaska na prvi trening, vježbala sam sa bratom kako bi se pokazala što bolja na prvom treningu i tako je moja sportska karijera počela” – istakla je učesnica Zimskih olimpijskih igara u skijaškom trčanju Sanja Kusmuk.
Saglasne su da je bavljenje sportom veoma bitno za djevojčice i za sve, jer doprinosi fizičkom i psihičkom zdravlju.
“Živimo u svijetu raznih poroka i smatram da je bavljene sportom od malih nogu jako bitan faktor za psihičko i fizičko zdravlje. Bavljenje sportom podstiče na bolji uspjeh u školi, jača njihov karakter, samopouzdanje, samopoštovanje te razvija radne navike. Vjerujem da je izuzetno važna uloga roditelja i nastavnika u školi, koji svojim prisustvom i ponašanjem stvaraju sportsku atmosferu” – rekla je fudbalska sutkinja Vesna Miletić i dodala:
“Vrlo je važno da djeca u svojoj okolini imaju pozitivan primjer koji mogu slijediti. Mislim da će na taj način željeti da treniraju i da se bave sportom. Ne mora dijete biti šampion, dovoljan je dobitak za svakog roditelja kada se dijete bavi sportom”
Najveću podršku su sve dobijale od porodice i zbog nje su uspjele u svojim karijerama.
“Mislim da je svaki sportista doživljavao razne nepravde, da li od strane trenera ili uprave kluba, pa čak poneke provokacije od saigračica. Smatram da to nije ništa loše, jer te stvari nas samo ojačaju psihički. Najveću podršku sam dobijala od svojih roditelja, brata i prijatelja” – rekla je odbojkašica SOK Mostara Amra Mandžukić.
Neki sportovi su na našim prostorima do prije dvadesetak godina bili većinom muški, ali se sada situacija polako mijenja.
“Taekvondo više nije percipiran kao muški sport, i danas je omjer dječaka i djevojčica rekla bih gotovo jednak, oko 50/50. Treniranje taekvondoa je kao i treniranje bilo kojeg drugog sporta, uz povremene modrice na nogama, što je uobičajeno za borilačke sportove” – kazala je uz osmijeh trenerica Delila Ramić i objasnila da u klubu Victory trenutno ima više djevojčica nego dječaka:
“Ne bih rekla da je bilo sumnji i osporavanja, bar ne da sam ja znala. Bilo je neobično da neka djevojčica trenira taekvondo prije dvadesetak godina kad sam se ja počela baviti njim i bila sam jedina djevojčica tad u svom klubu. Međutim jako sam srećna jer u mojoj školi trenutno trenira više djevojčica nego dječaka. Biti trener je izuzetno zadovoljstvo jer omogućava sudjelovanje u odgoju djece od rane dobi, gradnju posebne veze s njima i stvaranje porodičnog okruženju”.
Ističu da je bitno, pored finansijskih ulaganja, i u školama stvoriti programe gdje će više pažnje biti posvećeno beneficijama koje mladi mogu od sporta imati.
“Potrebno je, po mom mišljenju, posvetiti više paznje ženskom sportu. Podići ga na približni nivo pažnje kao i muškom sportu. Povećati finansijska ulaganja u klubove i napraviti neku vrstu strategije kojom bi na duže staze u školama predstavljali djevojčicama sport kao nešto s čime se one mogu baviti podjednako dobro kao i dječaci” – istakla je bilijaristkinja Hannan Memić Hodžić.
Na kraju možemo reći da ženski sport u Bosni i Hercegovini ima veliku perspektivu, ali da je potrebna institucionalna podrška. Pored toga i mediji moraju više pažnje posvećivati ovim djevojkama, kako bi ženski sportovi dobijali priznanja za svoj rad. U svemu tome, sport u školama dolazi kao osnova i on je pokretačka snaga svih budućih sportistkinja.
Piše: Dejan Jovičić
