Prof. dr Nenad Trunić, jedan od predavača na 3. Internacionalnoj košarkaškoj trenerskoj klinici u Tuzli, za MeridianSportBH je govorio o ovom događaju, svojoj bogatoj igračkoj i trenerskoj karijeri, saradnji sa velikim imenima svjetske i evropske košarke, te mnogim drugim temama.
Prof. dr Nenad Trunić je bivši košarkaš, koji je između ostalog bio kadetski i juniorski reprezentativac Jugoslavije, dok je u seniorskoj klupskoj košarci nastupao za tuzlansku Slobodu, Olimpiju, Crvenu zvezdu, OKK Beograd i mnoge druge ekipe iz inostranstva.
Kao trener, 2021. godine bio je član stručnog štaba Svetislava Pešića u reprezentaciji Srbije, dok je ranije vodio U-16 selekciju Orlova, te radio sa mlađim kategorijama nacionalnog tima Irana.
Trenutno je zaposlen kao predavač u FIBA-i, te kao profesor na Fakultetu za fizičku kulturu i menadžment u sportu, na Univerzitetu Singidunum u Beogradu. Mladim trenerima koji su prisustvovali Klinici u Tuzli približio je teme “Napad na različite vrste odbrana od pik en rola” i “Odbrana od dominantnog igrača na poziciji niskog posta”.
“Već 12 godina radim kao predavač u FIBA-i i profesor na fakultetu, te zaista mislim da je najvažnija stvar za trenere edukacija. Svi pričamo o edukaciji igrača, međutim ‘riba smrdi od glave’. Prema tome, ako treneri nisu dobri, ne možete da očekujete da ćemo doći do dobrih košarkaša. Svaka trenerska klinika je mnogo važna, ne zato što je to posao za nas, nego zbog toga što je u svakom klubu, svakoj federaciji i svakoj zemlji najvažnije da imamo edukovane trenere, jer su oni srce košarke. Igrači dolaze i odlaze, a treneri su ti koji će mnogo duže raditi u ovom sportu. Ne možemo očekivati da needukovani i treneri bez znanja prepoznaju talente, a pogotovo ne da ih naprave ili pripreme.
Postoje dvije faze, a to su identifikacija i razvoj talenta. Već sam treći put na Internacionalnoj košarkaškoj trenerskoj klinici koju je organizovao gospodin Ozren i mogu da kažem da su svi predavači na vrlo visokom nivou, svako u svom domenu. I ja sam kao posmatrač ispisao desetak stranica u toku predavanja kolega. Svaka inicijativa koja se tiče edukacije mladih ljudi i trenera u košarci apsolutno ima smisla i u potpunosti je podržavam. Zadovoljstvo mi je što sam ovdje, srećan sam kada me neko pozove u Tuzlu i uvijek ću se odazvati. Nadam se da će se i ova Klinika nastaviti dalje. Veliki pozdrav za sve bivše navijače koji su bili tu i koji su nas pratili” – počeo je Trunić.
Nenad je rođen 1968. godine u Kragujevcu, a prvi seniorski angažman je imao u tuzlanskoj Slobodi, za koju je nastupao od 1986. do 1990. Ispričao nam je kako mu je bilo u Gradu soli i kako je došlo do prelaska u crveno-crne.
“Uvijek je lijepo vratiti se u Tuzlu. Igrao sam u Slobodi od svoje 17. do 21. godine, u vrijeme bivše Jugoslavije, koja je tada imala najjaču ligu u Evropi. Mnogo lijepe uspomene me vežu za ovaj grad jer sam dobro igrao i ljudi su me jako dobro primili. Tuzla je oduvijek bila poznata kao grad velikog gostoprimstva, a ja sam to osjetio na svom ličnom primjeru. Igrati utakmice pred šest-sedam hiljada ljudi za mene kao mladog košarkaša je bila velika čast i privilegija.
Zaslužio sam to svojim tadašnjim kvalitetima, a i kasnije sam igrao na višim nivoima, međutim onaj ljudski dio uz atmosferu koji su postojali ovdje poslije nisam doživio. Sa tim možda može da se uporedi sezona u Zvezdi, ali ovdje je ipak bilo malo drugačije, ljudi su živjeli za to i svi sportisti su bili dobro prihvaćeni, ne samo mi košarkaši. Fokus je u to vrijeme ipak možda malo više bio na košarkašima i košarkašicama, a zaista se sa najljepšim uspomenama sjećam svega i drago mi je što sam ponovo ovdje.
Rodom sam iz Kragujevca, a iz malog kragujevačkog OKK Kolonija sam bio dio reprezentacije koja je poslije starije generacije sa Dalipagićem, Kićanovićem i društvom postala najplodonosnija u proteklih 40 godina. Tu su bili Divac, Kukoč, Rađa, Đorđević itd. Ljudi iz Slobode su me primijetili kao člana te ekipe, a bio sam i najbolji igrač i strijelac na Juniorskom prvenstvu Srbije. Sa reprezentacijom sam postao prvak Evrope, tako da su Tuzlaci imali gdje da me vide” – prisjetio se 55-godišnji Kragujevčanin.
Po završetku saradnje sa Slobodom, Trunić je prešao u Olimpiju, a potom i u Crvenu zvezdu, gdje mu je trener bio Duško Vujošević. Poslije toga, postao je član OKK Beograda, a onda je započeo internacionalni put, u čijem okviru je prošao Italiju, Švajcarsku, Tursku, Poljsku, Mađarsku, Kipar i Austriju. Igračku karijeru je završio u Radničkom iz Kragujevca.
“Nakon Slobode, prešao sam u ljubljansku Olimpiju, što je bio jedan dobar transfer i za klub i za mene, a kada se Jugoslavija raspala, vratio sam se u Crvenu zvezdu. Vujošević je zahtjevan, međutim ja sam do tada već prošao sito i rešeto, bio sam ozbiljan profesionalac, tako da nikada nisam imao problema sa trenerima.
Iz moje perspektive kao trenera, volio bih da treniram igrače kao što sam bio ja. Kada se vratim malo unazad, imao sam evidenciju da u 18 godina nisam nikada napravio pauzu od treninga dužu od tri dana. Kad biste to rekli današnjim klincima, pomislili bi da sam lud. To je bila drugačija radna etika i ozbiljan kvalitet, jedini način da se preživi” – prisjetio se Nenad, pa dodao:
“Poslije kadetskog Evropskog prvenstva na kome smo bili prvaci, svi smo potpisali ugovore u bivšoj Jugoslaviji, to je frapantan podatak. U zemljama regiona sada nema kadetskih reprezentativaca koji u domaćim klubovima imaju bitnu ulogu, a zamislite kako je to bilo tada. Klinci od 16-17 godina su igrali najjaču ligu u Evropu, a do 28. godine nisu bili u mogućnosti da odu u inostranstvo”.
Nastavili smo o razlikama u današnjem pristupu košarci, kako kod mladih igrača, tako i kod trenera, u odnosu na prošlost.
“Današnja djeca sama sebi odvraćaju pažnju. Kao i u svim stvarima u životu, to su izbori. Na vama je da li ćete šest sati dnevno biti ispred mobilnog telefona, u kockarnici ili na treningu. Sada je lakše jer ima mnogo manje onih koji su veliki radnici. U ovom momentu, neko sa radnom etikom ispliva odmah, a ranije je u svakom gradu i klubu, uključujući i timove iz Prve B lige, bilo igrača koji su bilo kojem protivniku ubacivali po 30 poena. U sportu ne postoji prečica, nema uspješnih ljudi koji nisu radili, a tada je bilo još teže jer su radili baš svi. Djeca i mladi takođe nisu imali neke druge zanimacije, mi smo živjeli daleko od komfort zone. Daleko od toga da smo živjeli loše, po mom mišljenju smo živjeli i bolje i kvalitetnije, ali sport je bio stvar koju su svi poštovali. Sportisti su se cijenili, a danas za nekog ko trenira šest sati dnevno kažu da je budala. Niko neće reći da je to model dobrog ponašanja. Da ne idemo u dalju filozofiju, ljudi pričaju loše i o Novaku Đokoviću, koji je pojam profesionalizma i svega onoga što čovjek treba da radi. Govori pet jezika, najbolji je na svijetu, a opet se nađe neko ko nešto osporava.
Prema tome, mislim da je sada mnogo lakše napraviti karijeru. Sada imate nauku i struku, te neko ko je vrijedan može lakše da ispliva na površinu. Sa druge strane, danas nema toliko vrijednih i radnih trenera, što je još jedan problem ove generacije. Zato su ovi seminari uvijek dobri, da vratite trenere unazad da vide da tu nema prečica. Ne postoji ništa na prevaru i na foru, postoji samo mukotrpan rad koji mora dugo da traje. Studentima na fakultetu uvijek pričam da je košarka proces, a ne događaj, kako za trenere, tako i za igrače. I današnji treneri su dio generacije koja je odrastala u nekom drugom socijalnom miljeu, gdje se sport ne cijeni na način na koji je to bio slučaj ranije. Aktuelne su neke druge vrijednosti i ljudi su previše u zoni komfora, a vrhunski sport je sve osim toga. Sve ide ka globalizaciji pa su se stvari centralizovale. Meni je npr. žao što Sloboda više nema šest hiljada navijača. Zvezda i Partizan imaju po 20 hiljada ljudi u dvorani, dok se Cedevita Olimpija nekako bori, a hrvatska košarka je srušena.
Nigdje nema centara koji su ranije postojali, a samim tim ne postoje treneri koji su u tim mjestima bili autoriteti. U Sarajevu je to bio Boša Tanjević, Mirko Novosel u Zagrebu, Janez Drvarič u Sloveniji, Ranko Žeravica u Beogradu, Lazar Lečić u Skoplju… Ti treneri su bili institucije i posjedovali su autoritet znanja, čime su kreirali sve oko njih. Danas se treneri iz komercijalnih razloga mijenjaju kao čarape, a naravno da ne možete ništa da napravite bez kontinuiteta. Kada na sve to dodamo da nema novca, pogotovo u manjim gradovima, dolazimo do toga da se gubi interes. Djeca se pitaju zašto bi postali profesionalni sportisti, kada više mogu zaraditi kao inženjeri ili kao lopovi (smijeh). Ako se dotaknemo više segmenata, to je moje mišljenje zbog čega je situacija takva kakva jeste” – poručio je Trunić.
Dotakli smo se još nekih problema koji su prisutni u današnjem vremenu, o čemu je profesor kazao sljedeće:
“Privatizacija klubova dovodi do toga da odluke donose ljudi koji imaju novac, a ne znaju košarku. Skariolo je skoro smijenjen u Virtusu jer je rekao da nije on sklapao ekipu. Takve stvari su ranije bile nepojmljive, trener je bio autoritet na gradskom i klupskom nivou, kao i za igrače. Poslije roditelja, trener je bio najvažniji i u velikoj mjeri je uticao ne samo na košarkaško, nego i na generalno obrazovanje djece. Mi smo više vremena provodili sa trenerima nego sa roditeljima. Isto je bilo i sa profesorima, a danas im se više niko ne javlja. Kada dijete nešto loše uradi, roditelji negiraju krivicu, a ranije bi se riječ učitelja i nastavnika poštovala. Virus se prenosi sa roditelja na djecu, što stvara stanje u kome djeca ne slušaju autoritete.
Koliko god su djeca talentovana, ona moraju da budu vođena. Treneri ne mogu napraviti igrača, ali mogu učestvovati u njegovom formiranju, prvo kao ličnosti, a onda i kao košarkaša. Mislim da se to na našim prostorima počelo gubiti u vrijeme raspada Jugoslavije. Smatram da je tada krenulo sa urušavanjem u raznim segmentima. Urušili su se zdravstvo i obrazovanje, a sport je postao kolateralna šteta, na žalost nas koji se bavimo njime. Meni je zadovoljstvo što sam u košarci, drago mi je da se i dalje borim za stare vrijednosti. Družeći se sa mladim ljudima, pokušavamo da im prenesemo, ne stare, nego bih rekao prave vrijednosti”.
Trunić je u sezoni 2005/2006 radio kao skaut u Sakramento Kingsima, a i danas je u redovnom kontaktu sa ljudima koji su dio NBA lige. Razgovor smo nastavili o najkvalitetnijoj košarkaškoj ligi na svijetu, te sve većem uplitanju statistike, analitike i novih tehnologija u trenerski posao.
“Do mog dolaska u Sakramento je došlo preko tada najvećeg agenta u Evropi, Lućana Kapikjonija, koji je u to vrijeme bio menadžer većine reprezentativaca bivše Jugoslavije i bivšeg Sovjetskog Saveza. Bio sam jedan od njegovih klijenata, pa me pred kraj karijere, da mi se oduži za lojalnost, pitao da li bih bio zainteresovan da radim takve stvari. To je lijepa titula i lijep red u biografiji, međutim meni se više sviđa ovo čime se trenutno bavim. Bio sam skaut Kingsa za Evropu, što znači da sam im preporučivao igrače i pravio spisak sa kvalitetima i opisima tih igrača koji bi im eventualno mogli biti interesantni. NBA liga je jedna od najprofitabilnijih organizacija, tako da tu ne može da bude loše. Imam informacije sa raznih strana, u kontaktu sam sa Igorom Kokoškovom, Nevenom Spahijom i Darkom Rajakovićem, a sa Krisom Finčom sam ljetos razgovarao na klinici u Mađarskoj. Svi kažu da su organizacija i gledanost ono što pravi razliku u odnosu na sve ostalo. Ogromna gledanost upravo proizilazi iz sjajne organizacije, mada mislim da to možda malo ide i u nekom drugom pravcu” – Nenad je napravio uvod, pa obrazložio svoje mišljenje:
“Sve više dominiraju brojevi i analitika, a manje je duše košarke, koja se ogleda u duši trenera i igrača. Apsolutno nisam protiv novih stvari koje unapređuju igru, ali sam protiv toga da postanemo virtualni treneri. Pojavio se podatak da je više od 50% trenutnih trenera u NBA ligi proizašlo iz video-sobe. To su ljudi koji nisu bili treneri po svom opredjeljenju, nego su počeli kao skauti i analitičari, što je jedan dio trenerskog posla. Potom su sa brojevima i ostalim sličnim stvarima sišli na teren, što je po meni možda ubijanje te duše, odnosno ubijanje trenerskog posla. Ne kažem da su oni loši, to su vrhunski stručnjaci koji su se izgradili kroz takav sistem, ali trenerima koji imaju dugogodišnje iskustvo u radu sa igračima bi analitika, brojevi i sportska nauka trebalo da budu samo prateći dio koji bi im služio da u donošenju odluka prave manje grešaka.
Današnji treneri na najvišem nivou, ne samo u košarci, više nisu samo treneri, nego je neophodno da odlučuju sve, te da imaju znanja iz analitike, medicine, fizioterapije, skautinga, fizičke pripreme… Koliko god ljudi imate oko sebe, morate da znate sve jer ste vi ti koji na kraju donosite sintetičko mišljenje na bazi svih informacija. Trenerima na klinikama i svojim studentima volim da pričam da nam sva znanja koja skupljamo samo služe da smanje vjerovatnoću greške. Svi griješimo, utakmica se nikada neće završiti 0:0 zbog savršene odbrane, niti 150:4 zbog savršenog napada, ako pričamo o normalnim nivoima. Naš zadatak je da smanjimo vjerovatnoću greške, odnosno da igrače na bazi činjenica i znanja što pravilnije usmjeravamo ka onome što radimo”.
Kroz svoj košarkaški put, Nenad je imao priliku da sarađuje sa istaknutim trenerskim imenima poput Bogdana Tanjevića, Draška Prodanovića, Mikija Vukovića, Duška Vujoševića, Etorea Mesine, Dušana Ivkovića, Svetislava Pešića, Ranka Žeravice, Pabla Lasa i drugih. Približio nam je svoja iskustva i otkrio zanimljivu anegdotu koja odlično opisuje posvećenost eminentnih stručnjaka.
“Mnogo mi je značila saradnja sa takvim ljudima. Kada vratim film, što kao igrač, što kao trener, bio sam okružen velikim imenima. To je veliko iskustvo, a svakog ljeta sarađujem i sa internacionalnim trenerima poput Pabla Lasa, Pedra Martineza itd. Moja ideja je da kod svakog od njih pokušam da uvidim neki detalj koji bih primijenio u svoju košarkašku filozofiju – profesorsku, trenersku i edukatorsku. Svi su nekada nešto od nekoga vidjeli, niko od nas nije izmislio sve sam. Suština znanja i stvaranja kvalitetnog iskustva je u pokušaju sintetičkog mišljenja, znači da iskoristite ono što vama odgovara za koncept koji vi želite. Čuti tuđe iskustvo i učiti je odlična stvar, evo i ja sam ovdje na Klinici naučio neke stvari koje ću sigurno iskoristiti. Savjet za mlade trenere je upravo to – ako izađu sa neke klinike sa četiri stvari koje su naučili, od svakog predavača po jednu u dva predavanja, to je nešto veliko. Jedna klinika je samo jedna kockica u njihovom mozaiku obrazovanja za cijelu karijeru” – rekao je Trunić, pa nastavio:
“Ja se nadam da su i ti stariji treneri nešto naučili od mene. Postoji drugi pristup. Puno puta se srećem sa starijim trenerima sa kojima razmjenjujem mišljenja, njima se dopada neki moj pristup, a meni neke njihove stvari, ima tu svega. Košarka je ista kao što je bila, samo su sada malo drugačije okolnosti. Drugačiji su igrači, okolnosti života i način na koji oni provode dane, a naš zadatak je da se adaptiramo na nove uslove. Treneri koje smo ranije pomenuli su bili u ovom poslu prije 40 godina, a i sada su, što znači da su se prilagodili svemu. U putovanju sa Vladom Đurovićem, Vladimirom Koprivicom i Marijanom Mladenović mi smo već napravili najbolju kliniku, a meni lično je najbolje kad sjednem i pričam sa takvim ljudima.
Recimo, na FECC (FIBA Europe Coaching Certificate) programu gdje sam predavač, Pablo Laso i ja smo poslije večere krenuli da prošetamo i do pet ujutru smo sjedili i pričali o košarci. Na kraju smo na salvetama crtali kako Ljulj treba da igra, on je mene to pitao. Lijepa stvar i zadovoljstvo mi je da me takvi ljudi koji su na višem nivou poštuju. Kad smo ljetos bili u Grčkoj na FIBA seminaru, pitao me šta mislim koga bi trebalo da potpiše u Bajernu, ko bi mu se uklopio u ekipu. Ljudi na višem nivou su normalniji i uvijek žele da čuju nešto novo. Kada i da li će to da primijene, to je druga stvar, ali razmjena informacija je ključna. Ako nemate informacije, niste uradili ništa”.
Za kraj, dotakli smo se uspjeha reprezentacije Srbije na nedavno završenom Svjetskom prvenstvu. Naš sagovornik odlično poznaje Svetislava Pešića, a bio je i dio stručnog štaba Orlova u kvalifikacijama za upravo taj Mundobasket.
“Sa svim otkazima, ovaj rezultat je nevjernovatno veliki i čudesan, niko nije očekivao srebrnu medalju. Imali smo i povoljan žrijeb, tako da smo se u finale plasirali praktično sa dvije velike pobjede, protiv Litvanije i Kanade. Kanada je pobijedila Francusku, Australiju, Sloveniju i SAD da bi osvojila medalju. Svaka čast igračima i stručnom štabu, napravili su veliki posao, a ne kažem to samo zbog osvojene medalje, nego i zbog načina igre, pogotovo u tim mečevima protiv Litvanije i Kanade. Igrali smo modernu košarku, ali modernu košarku koji je Pešić sa svojim ekipama igrao i prije 40 godina. Čvrsta i agresivna odbrana, kontranapadi i dobro organizovani napadi. Ne bih se zapravo usudio da kažem moderna, nego bih radije rekao da je to pobjednička košarka.
Biti selektor na Balkanu je javni posao, uvijek imate opoziciju, koja je takođe nekada dobra, ako ima argumente, kao i u svemu. Rezultat je fantastičan, ostvaren je i plasman na Olimpijske igre. Žao mi je i teško kad vidim da neki neće da igraju, jer možda sam ja iz doba dinosaurusa kada je poziv za reprezentaciju značio da tri mjeseca ne možeš da spavaš čekajući da dođeš na prvi trening. To su drugi razlozi, a u ovakvoj konstalaciji, ovo što je Srbija napravila je fantastičan rezultat.
Nažalost, desilo se to sa Borišom Simanićem. Platili smo danak, ali mi sa ovih prostora nekako uvijek nešto plaćamo. Takve stvari sastavljaju ekipu, međutim ključne stvari su dobar rad, dobra organizacija, želja igrača i vjera u tim. U reprezentaciji ne treba da bude 12 igrača da je 12×1=12, nego da je 12×1=13 ili 14. To je bio slučaj u Srbiji, dok kod većine ostalih nije. Na primjer, Amerikanci su igrali kao grupa građana, to je bilo sramota za gledati, još sa stručnim štabom koji su imali. Katastrofa, to nije bila ekipa” – završio je Trunić.
Internacionalna trenerska košarkaška klinika u Tuzli je ove sezone kao predavače ugostila Vladu Đurovića, Marijanu Mladenović, Draganu Svitlicu, Ademira Zurapovića, Nenada Trunića i Vladimira Koprivicu.
Specijalni gost je bio i Aid Berbić, član Upravnog odbora Košarkaškog saveza BiH. Klinika u Tuzli će od naredne godine dobiti dodatnu dimenziju, pošto će postati jedan od tri ovakva događaja koji će biti obavezni za sve trenere koji su u procesu dobijanja licence.
Pripremili: Ivan Vuković i Nikola Ignjatić
Pročitajte još:
Prof. dr Marijana Mladenović za MeridianSportBH: “Nekad je mentalno zdravlje bila tabu tema”
Prof. dr Vladimir Koprivica za MeridianSportBH: “Jokić je uspio na leđima Bore Stankovića, Divca, Đorđevića, Teodosića…”
Vlade Đurović za MeridianSportBH: “Dolazak u Tuzlu mi je bio možda i najbolji potez u životu”
Zurapović za MeridianSportBH: “Razmjena informacija i razgovor samo mogu dovesti do boljitka”
